INTERVJU S NINOM GOLOBOM…

„Pjesme Arsena i Ive Robića nosim u srcu, a Varaždin u sutonu je moja zahvala rodnom gradu“

Nino Golob, prepoznatljivi glas varaždinske zabavne scene, ponovno je u središtu pažnje javnosti. Nakon zlatnih festivalskih godina i privremenog povlačenja, vratio se s pjesmom „Varaždin u sutonu“, koja je brzo stekla status neslužbene himne baroknoga grada. U našem razgovoru prisjeća se festivalskih dana, suradnje s Arsenom Dedićem i Ivom Robićem, objašnjava razloge stanke te najavljuje trajan zapis svoje bogate karijere.

• Gospodine Golob, osamdesetih ste godina bili nezaobilazno lice Zagrebačkog i Krapinskog festivala, na kojemu ste proglašeni i najboljim debitantom. Kako danas gledate na to zlatno doba?

• • Bilo je to predivno, neponovljivo razdoblje. Mi mladi pjevači iz Varaždina tada smo činili jednu sjajnu, darovitu generaciju. Nastup na festivalima poput Zagrebačkog ili Krapinskog bio je vrhunac karijere, a konkurencija je bila golema. No, tada se cijenila isključivo kvaliteta, glas, interpretacija i tekst. Posebno pamtim trenutak kada sam u Krapini nastupao na festivalu i zakoračio na tu veliku pozornicu; taj osjećaj odgovornosti pred prepunom dvoranom i vrhunskim orkestrom ostaje urezan za cijeli život. To su trenuci koji pjevača izgrade i daju mu snagu za cijelu karijeru. Međutim, posebno bih istaknuo i nastupe na Festivalu šansona „Zvonimir Golob“ u zagrebačkoj dvorani Vatroslava Lisinskog, koje je organizirala Udruga branitelja Domovinskog rata91.

• Za Vas su pjesme pisale same ikone hrvatske glazbe, Arsen Dedić i Ivo Robić. Kakav je bio osjećaj surađivati s njima?

• • To je bila  nevjerojatna čast. Bio sam veliki obožavatelj i bliski suradnik Arsena Dedića. On je posebno i za mene skladao skladbe koje sam izvodio. Imati pjesmu koju je potpisao Arsen ili Mister Morgen – Ivo Robić značilo je da vrijedite kao interpret. Oni su bili strogi profesionalci, ali i topli ljudi koji su znali prepoznati emociju u pjevaču.

• Nakon niza uspjeha, nastupa i na mnogim pozornicama, poglavito i s varaždinskom grupom „Apriori“ te na domoljubnim koncertima devedesetih, povukli ste se s estrade, a nastupali ste i u Kanadi. Zašto?

• • Istina, početkom devedesetih pjevao sam na brojnim domoljubnim koncertima s kolegama poput Đuke Čaića i Ive Fabijana. No, nakon svih tih godina intenzivnog rada na hrvatskoj estradi, osjetio sam blagi zamor. Odlučio sam uzeti stanku, maknuti se iz javnosti. Iskreno, ta je stanka trajala i predugo, uzeo sam previše vremena koje sam trebao dati glazbi, ali ne žalim ni za čim. Glazba nikada nije izašla iz mene.

• Vaša pjesma „Varaždin u sutonu“ u narodu je prihvaćena kao neslužbena himna grada. Kako se rodila ta skladba?

• • Za tu sam pjesmu napisao glazbu, dok je predivan tekst napisala dr. Mirjana Kolarek Karakaš. Željeli smo stvoriti nešto što će oslikati svu ljepotu našega Varaždina, grada baroka, cvijeća i glazbe. Kada su Grad Varaždin i Turistička zajednica prepoznali projekt i stali iza video spota, znao sam da imamo nešto posebno. Reakcije sugrađana su me duboko dirnule, pjesma je postala pravi hit i iznimno sam sretan što je postala dio identiteta moga grada.

• Najavili ste rad na novim pjesmama, ali i jedan vrlo emotivan projekt vezan uz Vašu dosadašnju karijeru?

• • Tako je. Intenzivno radim na novim pjesmama, uglavnom su to balade i šansone za koje sam sam napisao glazbu, a poznata pjesnikinja Mirjana Kolarek-Karakaš tekstove. No, uz novi materijal, imam jednu veliku i važnu želju. Namjeravam većinu pjesama koje sam do sada snimio uskoro staviti i na CD, da ostane. Želim da sve te snimke, sav taj trud i emocije stvorene kroz godine budu trajno zapisani i dostupni na jednom mjestu. To je moj dug publici, ali i zalog za budućnost, da te pjesme nastave živjeti i kada mene ne bude.

• I još samo, što biste poručili mladim glazbenicima koji danas pokušavaju izgraditi karijeru?

• • Neka ostanu vjerni sebi i neka ne traže prečace do slave. Danas je tehnologija napredovala, ali prava emocija i dobra pjesma i dalje su ono jedino što publika dugoročno pamti. Neka pjevaju srcem, baš onako kako su nas učili Arsen i Robić.

Mladen Pavković