By Pred sam kraj 2024. godine, na ovo promišljanje potaknulo me trenutno stanje nakon prvog kruga Predsjedničkih izbora, te komentar na tekst jednog lokalnog portala koji govori o životnom putu samozatajnog, stručnjaka za pirotehniku i protu-eksplozivnu zaštitu iz mog rodnog kraja.
Kako bi se ovaj moj tekst ipak povezao sa naslovom, trebao sam se vratiti skoro punih sto godina u prošlost i evocirati sjećanje na šesto-siječanjsku diktaturu iz 1929. godine, pred sam početak drugog svjetskog rata. Tog je povijesnog dana, srpski kralj A. Karađorđević sa svojim vazalima ukinuo Vidovdanski Ustav i uveo diktaturu na cijelom području svoje nadležnosti, te je tada krenuo progon i poboj Hrvatskoga naroda u tada stvorenoj tvorevini Jugoslaviji. Tada započeti progon i poboj nije prestao sve do 1995. godine, dakle trajao je 68. godina, sve do Mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja, 15.siječnja 1998. godine.
Tek što je Hrvatski narod zaokružio svoju cjelinu i malo se odahnulo od ratnih strahota, unutar Hrvatskog bitka ponovo se počeo buditi vazalsko podanički duh, te počeo ozbiljno nagrizati stvoreno zajedništvo u Domovinskom ratu. Nakon smrti prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana bilo je razvidno da će, ne prosvjetljeni izdajnik, Stjepan Mesić (malo ustaša, malo partizan) izboriti svoj prvi predsjednički tron i tada će sve u Hrvatskoj krenuti u smjeru već proživljene zbilje.
Drugi siječanjski križ nad Hrvatskom nadvio se 03.siječnja 2000. godine, kada je kako to danas kažu, „Hrvatska u cijelosti pocrvenjela“. Parlamentarnim izborima sam je narod odabrao povratak u vrijeme prije devedesetih i većinski se odlučio Izvršnu Vlast povjeriti ne prosvjetljenom, većem izdajniku od Mesića, drugu Ivici Račanu i njegovoj pridruženoj razbojničkoj bandi. Premijerom Hrvatske tako je postao čovjek koji je 1989/1990. godine razoružao Hrvatsku, Akcijom pohrane naoružanja TO Hrvatske u skladišta jugo-srpske vojske, što pak je direktno utjecalo na veliki broj žrtava hrvatske ratne policije i garde, te stanovnika. Nije Račanu bila zadovoljština, indirektno i direktno izazivanje žrtava velikog broja Hrvata, već svoju podaničko – vazalsku naklonost, jugo – komunističku agendu nastavlja protivljenjem izglasavanja Hrvatske neovisnosti u Hrvatskom Državnom Saboru, napuštanjem Sabornice u pratnji svojih partijskih drugova. Brzo nakon preuzimanja Banskih dvora i Sveto-Šimunskog doma policije, Ivica Račan vrača se na početne postavke iz kraja osamdesetih i početka devedesetih.
Mijenjaju se Državni blagdani i kreče udar na hrvatsku policiju i vojsku u cilju odmazde i osvete za obranu i oslobađanje, te uspostavu Neovisne Hrvatske države. U tom žrvnju odmazde našao se lik i inspiracija, spomenut na početku ovog mog teksta kao jedan od 2000 i nešto hrvatskih policajaca koji su završili na ulici. Ukinuta je policijska akademija, rasformirano je 20 slavnih ratnih jedinica SPECIJALNE POLICIJE, rasformirane su profesionalne gardijske brigade i mnogo toga što je ovu našu malu državu činilo, državom slavnih i ponosnih ljudi. Nakon odlaska ovog zla zvanog Ivica Račan i njegovih jataka trebalo je Hrvatskoj državi punih trinaest godina da opet krene putem koji je zacrtan po vizionarima 89/90. godine, – i krenula je, no sada, osam godina plova punim jedrima, netko je opet rekao „Hrvatska je pocrvenjela“, da, je, ali možda od stida, ili?
Obzirom na naprijed napisano s nestrpljenjem i bez emocija, očekivanjem rezultate, drugog kruga izbora za Predsjednika Republike Hrvatske. Vjerujem danas u providnost Hrvatske zdrave pameti kako će se ipak pobrinuti da nas ne sustigne, po meni, ove 2025.g. treći po redu, „Hrvatski siječanjski križ“!
Antun Berljak
