Svake druge nedjelje u svibnju i u Hrvatskoj se obilježava Majčin dan.
Ni ove godine nažalost to ne će biti blagdan, pa čak ni spomendan, što je predlagala Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.).
Razlog tome je pomalo „smiješan“ jer je riječ, rekli su „odozgora“, o „međunarodnom danu“!
U Hrvatskoj čak ni jedna ulica ili trg ne nosi ime po Hrvatskim majkama.
A one su nas umnogome zadužile, poglavito u vrijeme stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države.
Mnoge majke tada su ostale bez svojih najmilijih, ali i drugih članova obitelji.
Ovog puta (neka nam oproste) izdvojit ćemo tek jednu Majku, koja je uz Katu Šoljić ili Mariju Jović, ali i niz drugih gotovo zaboravljena napustila ovaj svijet prije dvije godine. Riječ o gospođi Evi Šegarić iz Škabrnje.
Tijekom velikosrpske agresije, 18.studenoga 1991.,srpski i ini četnici, sa crvenom zvijezdom petokrakom, u njezinu su selu, uz ostale ubili (masakrirali) tri njena sina, hrvatskih branitelja: Miljenka, Budimira i Ivicu. Pored njih (toga dana) ostala je još bez petnaestak bliže ili daljnje rodbine. Ubili su joj i supruga, a i devedesetogodišnju tešku bolesnu svekrvu – masakrirali. Imala je ona još jednog sina, Branka, također hrvatskog branitelja, ali on je umro nešto manje prije dva mjeseca. Nakon okupacije Škabrnje odvedena je zajedno s oko 200 mještana -Hrvata (o čemu se uopće ne govori) u srpski logor u Benkovac. Istina, civile su iz njega relativno brzo pustili zahvaljujući ljutoj intervenciji Mirka Norca, a ostale otpremili u zatvor u Knin, gdje su proveli od 6 do 9 mjeseci.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata ova je žena ostala bez dva brata, a poslije 1945. i bez jednog oka!
Jeste li ikada čuli za ovu Junakinju Domovinskog rata?
Nije li vrijeme da neki trg ili ulica barem u Škabrnji nosi ime po Evi Šegarić?
(Svoj trg i skromni spomenik ispred Ministarstva hrvatskih branitelja ima Nevenka Topalušić. Svaka čast.).
Nu, koliko samo Hrvatskih majki ima koje su za slobodu dale (sve) svoje najbliže, a danas nitko nema pojima tko su i što su.
Hrvatske majke su zaslužile i spomenik na nacionalnoj razini!
Ali, ne toga kod nas nema, a one tiho i polako odlaze jedna za drugom…
Sjećaju ih se, kao Evu Šegarić, njezini najbliži, prijatelji, susjedi ili pak suborci njihovih sinova.
Ne biste vjerovali, ali Eva Šegarić je jedino (sic!) priznanje primila od nas, hrvatskih branitelja! (na slici kad smo joj došli i sa skromnim darovima u posjetu).
Sramno, jadno i žalosno.
Mnogi spisatelji su objavili i pjesme, priče… o majkama, a glazbenici im posvetili svoje uratke. Moja malenkost je objavili i antologiju, knjigu pjesama, istaknutih hrvatskih pjesnika, o Hrvatskim majkama s naslovom „Najljepše su oči moje majke“, kao što je to pjevao Mišo Kovač. Ministarstvo kulture to ne zanima, ali nažalost ni druge institucije.
Istu sudbinu doživjela je i moja prva knjiga o Kati Šoljić. Što će to njima? Financiranje knjige o Kati Šoljić odbilo je i Ministarstvo hrvatskih branitelja. A za kakve se sve knjige dobiva potpora!
Dakle, još jednom predlažemo da barem iduće godine Majčin dan u Hrvatskoj bude –spomendan.
Hrvatske majke su to zaslužile.
Stoga, kako bilo da bilo, – sretan Vam dan, drage Majke!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
