Hrvatska je mala država, ali sportski velika, što pokazuje natjecateljsku snagu Hrvata i hrvatskog naroda. Hrvatski sport više nego išta i itko drugi pozitivno prezentira Hrvatsku u svijetu. Ipak, pitam se jesu li svi sportaši isti, odnosno, ponaša li se hrvatska sportska zajednica zajedno s hrvatskim sportskim medijima ravnopravno i ravnomjerno prema svim sportovima. Nije teško dati negativni odgovor, dakle, ne ponaša se. Neki sportovi su popularniji pa su medijski bolje popraćeni te se oko njih vrti kapital i brojni interesi. Svakako nije bilo teško odgovoriti na to pitanje, a niti ga obrazložiti, ali ostavljam za nastavak pitanje: bi li ipak neke sportove trebalo malo više medijski promovirati, pohvaliti i popratiti?
Najkraće rečeno, sport je izvrstan primjer tržišnog poslovanja u kojem se neki sportovi naslanjaju na tržišni menadžment, koji je kod njih razvijeniji od menadžmenta u hrvatskoj ekonomiji. Ako promatramo tržišno-rezultatsku osjetljivost sporta, pa evo i hrvatskog sporta, pokazala je visoku osjetljivost na menadžment pa je sve više stranih menadžera u hrvatskom sportu. Njihovi uspjesi potvrđuju ono što često kažem, a to je da je hrvatski menadžment nerazvijen i još uvijek opterećen sustavom poslovanja nekadašnje propale jugo-ekonomije. Dobar primjer za to su nogomet, košarka, tenis i možda još neki, a ostali idu u one sportove s prefiksom „i drugi“, unutar kojih opet ima podjela. Ova prva grupa, koju u Hrvatskoj, ali i u Europi, predvodi nogomet, postupa po čistom tržišnom poslovanju te bi čak i menadžment velikih poduzeća mogao učiti od njih kako se posluje.
Ovi sportovi s prefiksom „i drugi“ opet se mogu podijeliti na dvije grupe: relativno-profesionalne i profesionalno-neprofesionalne. U prvu grupu kvazi-profesionalnih sportova spadaju vaterpolo, skijanje, rukomet, mali nogomet i možda još neki, dok grupu profesionalno-neprofesionalnih sačinjavaju hrvanje, džudo, boks, streličarstvo, gimnastika, stolni tenis, ribolov, šah i brojni drugi.
Pogledajmo kako se navedene grupe sportova odnose na sportaše i njihovo okruženje.
Prvu grupu predvode nogometaši, ali oni iz Prve lige pa na više. Dakle, kad nogometaš i košarkaš uspije pa dođe do kluba u prvoj ligi ili pak ode u inozemstvo, od sporta se može obogatiti. Tenis je uvijek međunarodni sport, pa kad tenisač dođe do tog međunarodnog nivoa, također ulazi u grupu slavnih, bogatih i u društvu rado viđenih. Za sportaše te prve grupe lijepe se starlete, misice pa sve skupa izgleda vrlo privlačno. Popularni su i često su u medijima, a poneki njihov neprihvatljivi ispad oprašta im se jer „njima je to unaprijed oprošteno, poznati su“. Toj grupi sportaša nije potrebno studirati niti završavati fakultete, jer o životu nakon karijere uglavnom ne misle, zbrinuti su unaprijed. Da ne bude nesporazuma, do tog nivoa malo ih stigne iz raznih razloga, ali oni koji uspiju, životno su više nego osigurani, društveno priznati i poznati. S obzirom na omjer napornog treniranja i novca, rekao bih: puno rada i jako puno novca.
Ova druga grupa, relativno-profesionalnih sportova, sportašima koji uspiju popeti se do vrha osigurava mogućnost ekonomskog preživljavanja uz društveno priznanje. Ako su mudri, onda upisuju fakultete, pa iako su treninzi vrlo naporni, uspijevaju završiti fakultet i osigurati sebi primjeren život nakon sportske karijere. Bio sam profesor mnogim sportašima te druge grupe i po nekoj logici tetošio sam ih na način da sam uvažavao njihova sportska putovanja, a oni su mi uzvraćali jako dobrim rezultatima na ispitima, pa je biti njihov profesor bilo jako ugodno. U toj grupi, koliko znam, nitko se nije obogatio, nego je u najboljem slučaju živio životom ljudi srednje klase. S obzirom na omjer napornog treniranja i novca, rekao bih: puno rada i dovoljno novca dok si aktivan.
Treća grupa profesionalno-neprofesionalnih sportova veoma je velika, a rezultati koje ostvaruju na međunarodnim takmičenjima, europskim i svjetskim prvenstvima, daleko su najbrojniji. Sportaši u toj grupi sportova s ništa manje sportskog entuzijazma odnose se prema sportu koji su odabrali, jer put do najboljih u svim sportovima uvijek je jednako težak, riskantan i traži odricanja. Stoga, s obzirom na omjer napornog treniranja i novca, rekao bih: puno rada i ništa novca. Dakle, ne uspiješ li završiti fakultet ili se osposobiti za neki dobar posao, ostaješ u grupi građana na rubu siromaštva. Njihova medijska popraćenost je minimalna, a društveno priznaje prava je lutrija. Vrlo često radi se o sportovima sa vrlo skupom opremom (ribolov, streličarstva…) u koju ulažu svoj novac, pa se radi o pravim sportskim entuzijastima.
I baš zato želim napisati par riječi vezano za dva sporta koja ovih dana uspješno promoviraju Hrvatsku u svijetu, a u medijima o njima nema ni riječi, dakle, nepravedno zapostavljeni sportovi ovih dana u Hrvatskoj su stolni tenis i ribolov.
Možda ste ipak na društvenim mrežama vidjeli predivne uspjehe naših stolnotenisača i stolnotenisačica koji su se uspeli do grupe svjetski najboljih. Muškarci su došli do u svijetu visoko rangirane Švedske i tu su morali položiti reket i čestitati boljima, a slično je bilo i s našim curama. Muška ekipa predvođena Gačinom, Pucarom, Zeljkom, Banom i Koićem došla je do osmine finala svjetskog prvenstva, za što treba priznati da je to veliki uspjeh. Istodobno je ženska ekipa Arapović, Rakovac, Malobabić, Ćosić i Pavlović došla do šesnaestine finala gdje ih je zaustavila ekipa Japana, pa curama treba čestitati kao da su donijele medalju u Hrvatsku. Svakako treba pohvaliti i izbornike i trenere, sportskog virtuoza Karkovića (ekipa muškaraca) i mladog Šurbeka (ekipa žena), koji su sjajno vodili svoje ekipe. Bolje od toga nije se moglo, a ekipe koje su redom pobjeđivali bolje su rangirane od Hrvatske, što znači da su naši stolnotenisači i stolnotenisačice na svjetskom prvenstvu briljirali.
Eto, malo igram stolni tenis u Dubrovniku i u Velikoj Gorici pa sam imao priliku upoznati te ekipe, kao i vrhunske hrvatske stolnotenisače koji nisu u reprezentaciji, ali su u vrhu. Divni su to momci i cure. Za sada igraju uglavnom u njemačkoj stolnoteniskoj ligi kao klupski profesionalci, ali izvrstan su primjer onoga što sam rekao: puno treninga i odricanja, a malo novca. Nakon karijere, hm… ne piše im se dobro ako se nisu na neki način pobrinuli za te post-sportske dane.
Igrajući u Velikoj Gorici, koju vodi zasigurno vrhunski hrvatski trener stolnog tenisa Marko Habijanec, upoznao sam gotovo cijelu žensku ekipu gdje me se Lea Rakovac posebno dojmila. Cura je napustila stolni tenis, upisala i završila fakultet u Londonu i naglo se vratila stolnom tenisu, ali s diplomom u džepu. Tu su i druge cure koje Marko povremeno trenira i sve su se morale pobrinuti izvan sporta za vrijeme kad završe karijeru, jer u stolnom tenisu nema zarade za dane nakon sporta. Dok igraš uspješno, možeš solidno živjeti, ali nakon toga prepušten si sam sebi i lako si zaboravljen.
Još je jedan sport ovih dana uspješno prezentirao Hrvatsku na svjetskom prvenstvu, ribolov.
Mala hrvatska muška ekipa 55+ nastupila je na Svjetskom prvenstvu u ribolovu s obale na Jonskom moru u Italiji, na Kalabriji, u gradu Catanzaro. Mala ekipa Hrvatska u sastavu Strossmayer, Budisavljević, Jelenić, Novosel, Alaburić i Skandović suprotstavila se daleko bolje opremljenim i organiziranim ekipama i plasirala se na 6. mjesto. Uvjeti na terenu bili su teški zbog jako duge obale i mekanog pijeska u koji upadaju noge pa se teško kretati. Zato su jake ekipe imale za svakog natjecatelja posebnog trenera koji je pratio na terenu što se događa, kako se lovi i pratio posebno one najbolje, pratio s čime love, na koju udicu, gdje bacaju i drugo i prenosio to svome natjecatelju. Naša ekipa to nije imala pa je svatko bio prepušten sam sebi. Stoga je njihov rezultat vrhunski i za svaku pohvalu.
Znamo da su hrvatski ribolovci imali i bolje rezultate, ali i bolje uvjete za takmičenje. U tome igraju nijanse i za jednu ribu gubi se sve. Stoga dobro organizirane i financijski jake ekipe na svakog takmičara imaju jednog iskusnog pomagača koji prati stanje na borilištu, što je ključno za rezultat. To hrvatska reprezentacija nema i ne može si priuštiti, ali ipak rezultati koje ostvaruje za svaku su pohvalu, pa zato sve čestitke i pohvale ovoj maloj hrvatskoj reprezentaciji koju vode selektor Boris Babić i službeni trener Pavle Kostić. Također treba istaknuti da je financijsku pomoć, ali i svekoliku podršku našoj ribolovnoj reprezentaciji pružila Marina Frapa, koja je uvijek tu kad su u pitanju „maleni“ i zaboravljeni.
Ovdje se postavlja ključno pitanje: zanimaju li hrvatsku sportsku zajednicu bolji rezultati u ribolovu na takmičenjima ili ne? Ako nas zanima, onda treba ne samo uložiti novac za opremu nego i osnažiti reprezentaciju počevši od ekipiranja oko svakog reprezentativca ponaosob. Danas u tom sportu igra tehnologija, ali i nadalje čovjek, novac i organizacija.
I na kraju, zaključno, postavljam pitanje: zanimaju li Hrvatsku ovi sportovi koji, kao i oni vrhunski, jednako angažiraju svakog sportaša koji dođe do vrha? Ako je odgovor pozitivan, onda je tu uloga medija posebno važna pa stolnotenisače ovih dana nismo vidjeli često u medijima, a naše ribolovce nikako. Imamo li snage i ljubavi prema Hrvatskoj i hrvatskom sportu, posebno onom u koji sportaši sebe ulažu do krajnjih granica i to bez ikakvog financijskog interesa? Možemo li se nadati da ćemo ubuduće barem malo više vidjeti pažnje prema tim zapostavljenim sportovima i sportašima?
Izv. prof. dr. sc. Tihomir Luković
Rogoznica, 11. svibnja 2026.
Leave a Comment