By Podjeli
‘Gvozdansko. To je ono mjesto gdje se Domovina ne izgovara, nego drži. Smrznutim rukama. Do kraja.’
Preneseno sa: https://ivicaprimorac.
Ljudi stoje uspravno i kad tijelo više ne može. Zima ih je uzela, ali povijest ih nikada nije pokorila. Ondje se Domovina ne priča, ondje se drži. Smrznutim rukama. Do kraja.
Stajao sam na položaju. Hladnoća je rezala, a dim i mokro lišće probijali su šutnju šume. Tišinu je lomilo tek povremeno škljocanje oružja. Netko od suboraca tada se sjetio Gvozdanskog. Izgovorio je ime tiho, kao da se moli.
Tristo hrvatskih junaka. Pedesetak vojnika Zrinskih. Dvjestopedeset seljaka i rudara. Žene i djeca. Ljudi bez zaliha, bez baruta, bez nade u pomoć. Samo s onim što nitko nije mogao uzeti, srcem i odlukom. Nasuprot njima stajalo je deset tisuća Turaka, vlaške čete, sve što je dolazilo s istoka.
Ferhat-paša poslao im je izaslanika. Ponudio je slobodu. Rekao je da odu, da će im biti pošteđeni životi. Ali Gvozdansko se ne predaje. To nije bilo pitanje prkosa, nego zavjeta.
Noći su bile smrznute. Hladnoća je ubijala brže od mača. Konji su ugibali, drveće je pucalo, a tijela su se gasila polako, bez jauka. Ipak, strah se uvukao u turske redove. Jer gledali su nešto što se ne može slomiti, ljude koji stoje do kraja, svjesni kraja.
U siječnju 1578. započela je posljednja etapa bitke. Tri dana branitelji su odbijali napade. Baruta više nije bilo. Daljnji otpor postao je nemoguć. Trinaestog siječnja, nakon sto dana opsade, Turci su konačno ušli u utvrdu.
Unutra nisu zatekli pobjedu. Zatekli su smrt. Mrtve i ranjene hrvatske branitelje posvuda. One koji su preživjeli bili su izgladnjeli, promrzli, s ozeblinama. Nitko nije kleknuo. Nitko nije pobjegao.
Ferhat-paša Sokolović bio je iznenađen. I zadivljen. Naredio je da se mrtvi pokopaju po katoličkom obredu, uz vojne počasti. Tako se rodio simbol Gvozdanskog, mjesta gdje se vojna vještina, otpor do posljednjeg čovjeka i svjesna žrtva za Domovinu stapaju u povijest.
Gvozdansko je postalo hrvatska Masada. Hrvatski Alamo. Mjesto gdje se mjeri želja za slobodom.
I mi smo stajali devedesetih. Mladi, gotovo djeca. Bez dovoljno oružja, bez opreme, bez snage. Ali s istom vjerom da branimo svoje. U očima smo nosili odlučnost starca koji zna da iza njega nema ničega osim doma, majke i križa.
Ne sjećam se tko se od suboraca sjetio Gvozdanskog. Ali znam da nam je pomoglo. Stajali smo rame uz rame, pogleda punih prkosa i ponosa, ne pitajući što će biti sutra. Hrvatska je bila svetinja. Bez trgovine i kalkulacija.
Hrvatska je Gvozdansko. Krik Vukovara. Suza Škabrnje. Otkucaj srca svakog branitelja kroz stoljeća.
Sa svime što su čuvali, zemlju, narod i čast. Njihova hrabrost živi u nama. Njihova vjera u slobodu pulsira kroz svaku kost, svaki znoj, svaku kap krvi.
Mi smo tu da nosimo dalje.
Za one koji su branili svoje.
#Domovina #Gvozdansko #Pradjedovi #Hrvatska #IvicaPrimorac #pratitelji @pratitelji
Ivica Primorac
Podjeli
