Val optimizma zapuhnuo je građane. Vidi se to na svakom koraku iako se još osjeća nesigurnost. Kad sretnete znanca, kao da se boji pokazati veselje. Ipak na kraju vidite u očima veselje. Vidite samo nasmiješene oči, pravi osmjeh je još uvijek pokriven maskom, nesretnim simbolom prisutne bolesti. Dobro je živi smo, najčešća je rečenica koja se, ovih dana čuje.
Da je svima teško, teško je, u Austriji usprkos svim zabranama o okupljanju, ljudi su jučer, izašli u prosvjed, radi zabrana. Ljudi žele imati izbora, ne žele, da netko drugi odlučuje umjesto njih, pa čak ni kada moraju birati, između zdravlja i prava na svoj izbor.
Mi se privikavamo na mjere, koje donosi Stožer, ove o popuštanju, jako su mudro sročene.
Za eventualni povratak virusa, bit će isključivi krivci građani, za njegovo povlačenje, zaslužan Stožer.
Građani su ipak zadovoljni, jer umjesto njih, u karantenu, odlaze stvari, no bit će teško, zaraditi za život. Jedna od mjera, je da stvar, koju ste probali u dućanu, ili ste odnijeli doma na probu, mora biti u karanteni 5 dana. Mali trgovci, teško će moći, namaknuti toliko robe, da bi mogla ležati po karanteni, ili šetati po kućama.
Nije niti jasno, tko će i kako, to kontrolirati. Hoće li inspektori hodati po dućanima i popisivati takvu robu? No takva mjera, uvijek može poslužiti, kao povod, za novo uvođenje restrikcija.
Isto je sa školama. Nije se požurilo, pripremiti škole za nove uvjete, već se ostavilo, da roditelji odluče, hoće ili neće, djeca u školu.
Tako će odgovornost biti isključivo na roditeljima i krivnja, ako netko iz obitelji oboli.
Vrlo nepromišljena, je izjava, dr Capaka, rekao je da roditelji i dalje mogu raditi od kuće i čuvati svoju djecu. Očito je, da niti izdaleka, ne zna, kako to u stvari izgleda, kako je to moguće ozbiljno raditi, uz troje djece u kući, koja uz put, prate nastavu.
On valjda misli, da građani imaju stanove s bezbroj soba, koje u svakom trenutku, ako Stožer zatraži, mogu pretvoriti u radne kabinete.
Velike su to zablude, na temelju tih zabluda, rade se i mjere. Planira se otvoriti granica za strane turiste, ali i da ostanu, propusnice za domaće.
Vikend izleti naših građana, uvelike su doprinosili turizmu, sada im to, itekako otežavamo.
Očito da se Stožeru dopada imati kontrolu, no to bi opasno, moglo prouzročiti i revolt.
Slike i priče iz Italije, gdje smo gledali, kako su liječnici birali, koga će staviti na respiratore a koga neće, kod nas, na sreću, nismo doživjeli.
Imamo za sada, dovoljno respiratora, dovoljno mjesta u bolnicama, za oboljele, od korone, no nimalo lijepa je, druga strana medalje.
Nije bilo mjesta u bolnicama za ljude, koji su bolovali, od drugih bolesti, nije bilo prijeko, potrebne Hitne pomoći na vrijeme, mnogo je ljudi umrlo zbog toga. Koja je onda humana poruka, takvih odluka?
Smrt je smrt, izgubljen ljudski život od ove i one bolesti, samo je izgubljeni život.
Stožer navodi brojke oboljelih od korone, prikazuje ih kao uspjeh, ove druge, za sada krije kao zmija noge, no ispuzati će i te brojke.
Suočit će se i te dvije krivulje u grafikonu istine,
kao i usporedba sa zemljama, koje su se itekako uspješno nosile sa koronom,a ima ih , daleko boljih od nas, no statistika je gadna stvar.
Pogotovo ako u nju stavimo broj umrlih, ako je smrt od raka, manje strašna, od smrti od korone.
Ako se priviknemo na to da je normalno, da stari nepokretni ljudi, najviše obolijevaju zbog korone, koja se dobije kapljičnim putem, ljudi prikovani uz svoj krevet, koji ne susreću druge osobe, već samo one koje brinu o njima.
Da nehajno kažemo, da je i drugdje, tako.
Da se priviknemo da je normalno da se Dom dezinficira 15 dana, poslije pojave virusa.
Svaki dan slušamo, da ne izlazimo van, bez potrebe, bez maske, bez rukavica, a onda, na televiziji gledamo naše doktore, kako daju svoje upute, na livadi, u otvorenom prostoru, bez svega toga i obavezno, nam na kraju, napomenu, a da ćemo za sve, biti sami krivi.
Na nama je da se suočimo sa životom, da krenemo dalje, da radom, osiguramo život, za sebe i za svoje obitelji, da se štitimo od bolesti kako najbolje znamo i možemo i djecu i starce, jer mi nemamo izbora, jer volimo svoje, bili stari ili mladi.
Sretni smo, što će mladost i dobra forma, zaštititi mlade, a naša briga i ljubav zaštiti, one starije.
Samo takav pristup životu, pobjeđuje, tu opaku prijetnju i slobodi i zdravlju,
neka nešto i bude do nas, razvijmo strategiju obrane sami, jer svaki dan, od onih koji o tome odlučuju, čujemo da se o virusu, zapravo, ništa ne zna, ni od kuda je došao, niti kako je došao, ni kako se širi, ni kako se liječi, ni koliko dugo živi, ni hoće li nestati, ni hoće li će se, opet vratiti.
Uz toliko nepoznanica, od onih koji o svemu odlučuju, vrijeme je da i mi doprinesemo odlukom, da ćemo ga ipak pobijediti, svojom odlukom, da nam neće, upravljati životom.
Niti jedan Stožer, ne voli naše živote, i živote naših najmilijih, više, od nas samih,
zbog jedine pravde, koja još vlada svijetom, o to je, da je život oduvijek i zauvijek, samo jedan!
Vrijeme je da kažemo :
“Hvala na pitanju, još smo dobro, i tako ćemo, usprkos svemu, ostati!”
Dragica Trumbetaš
Leave a Comment