By Da je zbilja u našem društvu, a poglavito kod pojedinih političara i politikanata, sve više prisutan komunistički mentalitet, svako malo možemo se uvjeriti i putem rasprava u Hrvatskom saboru, ali i u pojedinim medijima, jer od onih koji i dalje nose zvijezdu u srcu često se može čuti da i „dalje vjeruju u bratstvo i jedinstvo hrvatskog i srpskog naroda“, što nije ništa drugo nego „uvlačenje“ u neku novu Jugoslaviju.
Inače, parolom za zaluđivanje masa, „bratstvo i jedinstvo“, najviše se služio kumrovečki bravar, Josip Broza Tito, doživotni predsjednik bivše Jugoslavije, koju smo porazili u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu.
Za one, koji su stvarali slobodnu, samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu, Jugoslavija je bila na „drugoj strani“ tj. neprijatelj, koji je želio okupirati sve što hrvatski diše.
Činjenica je i istina, da kršćani opraštaju, i da Hrvati to čine, ali… zlodjela Srba, Crnogoraca, zločinačke JNA i domaćih izdajica tijekom velikosrpske agresije nećemo i ne smijemo zaboraviti.
Međutim, nakon II. svjetskog rata, kad je Titova armija pobijedila, je li i tada bilo oprosta, jesu li i tada njegovi protivnici mogli slobodno govoriti, pisati i živjeti na „visokoj nozi“?
Sve što nije bilo vezano uz komunizam i partiju bilo je izbrisano (najblaže rečeno).
Na desetine i stotine tisuća ljudi, poglavito Hrvata, koje su nakon pobjede, „pobjednici“, lovili kao zečeve, bilo je ubijeno, strpano u logore ili protjerano iz Jugoslavije, koja je čuvala „bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga“!
Tada, u Titovo vrijeme, ni jedan četnik ili ustaša, pa i domobran ili izdajica i dezerter, nije mogao dobiti zaposlenje, a još manje javno istupati u javnosti.
Je li isto ili slično „pravilo“ bilo i nakon pobjede u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu? Ne, mi smo odmah agresorima oprostili, mada se nitko od njih još ni do današnjeg dana nije ispričao. Neke smo čak pozvali i u Hrvatski sabor! Možete li zamisliti da je nakon II. svjetskog rata neki ustaša ili četnik bio član Centralnog komiteta SKJ? Ili da je po načelu četničke ideologije pokrenuo i bez problema vodio neku političku stranku, portal, novine ili slično?
Ne, to se nije moglo ni sanjati, a kamoli dogoditi!
Nakon II. svjetskog rata logori su bili (pre)puni neprijatelja Tita i Jugoslavije.
A nakon Domovinskoga rata logori su se raspustili, srbijanski banditi su pobjegli ili su pak amnestirani!
I sad imamo to što imamo, da pojedini političari i politikanti, bez problema i pred najvišim državnim političkim vrhom govore da se zalažu za bratstvo i jedinstvo, i- ništa im se ne događa!
A kad netko samo spomene „Za dom spremni“, mnogima se diže kosa na glavi, bez obzira što je pod tim sloganom u vrijeme Domovinskog rata, za slobodnu, samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu stradalo na stotine, pa i tisuće hrvatskih branitelja!
Dakle, „parole“ iz vremena Jugoslavije da, a one iz Domovinskoga rata ne!
Oni koji su poput pupovca čitavo vrijeme na „drugoj strani“ mogu raditi što god hoće (čak i biti dio vladajuće strukture), a oni koji su stvorili ovu i ovakvu Hrvatsku (svaka čast iznimkama) bačeni su na marginu ili još gore, neprestano im se lijepe etikete poput ustaša, fašista, revizionista, protunarodnih neprijatelja i tome slično.
Gdje toga ima?
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
