By Izuzetno sam iznenađena gospodinom koji je zaista antijunak – kako ga mediji nazivaju – ali i osoba kojoj „svaki đavli padaju na pamet“! Opet jedna informacija i priča oko najvećeg navijača Hajduka ali nekoga tko je obilježio zadnjih 50 godina navijača, ne samo u Hrvatskoj već i u Europi ali i svijetu. Nikad nešto slično nisam mogla pronaći baš nigdje, niti u jednom mediju na svijetu. Riječ je o Anti Barabi, diplomiranom pravniku iz Paljuva kraj Zadra. Kako bih više saznala pročitala sam brojne tekstove, razne izvore, jer kao žena koja površno prati nogomet uz skromno znanje izazovno je upustiti se u jedan ovakav intervju. No to me je baš i zaintrigiralo. Zanimaju me odgovori gospodina Ante Barabe.
Tko je Ante Baraba?
Po struci je diplomirani pravnik. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Rijeci. Već je tu bio drugačiji pa je i na preuzimanje diplome došao na neobičnom „prijevoznom“ sredstvu.
Ali idem sve pitati gospodina Antu.
Arna Šebalj:
Gospodine Baraba, hvala na ovoj prilici razgovarati sa Vama. Idemo od Vaše rane mladosti, do Vašeg fakulteta u Rijeci. Što je bio razlog da ste na promociju, po diplomu, došli ni manje ni više već na magarcu? Molim Vas dajte to za čitatelje pojasnite. Niti sama nisam čula za nešto slično nikada.
Ante Baraba:
Po prirodi sam kontra svih nameta oficijelne uštogljenosti i svih pijedestala vlasti. Volim šport nogomet posebice i uvijek sam čitao Športske novosti i Večernji list za vrijeme studija. Slobodna Dalmacija imala je nezgrapan format pa sam ju čitao kad bi padala kiša u Gradskoj knjižnici. U zadnjem desnom džepu hlača novine su mi bile „aktivna legitimacija“. To se nije svidjelo jednom profesoru ortodoksnom poltronu vlasti pa mi je pred stotinu studenata kazao:“ Druže Baraba ostavite se Športskih novosti i Večernjeg lista i uhvatite se Perića“.
Naravno udžbenike smo kupovali ili nabavljali prema naputku profesora. Na prednjoj strani mog Indexa bila je naljepnica Hajduka s tekstom Naprid Bili, a na stražnjoj Torcide. Mnogima je zbog toga padao mrak na oči. Nisam se sustegao nego odgovorio pred svima: „Nemam Volvo ni BMW, a ni osobnog vozača, ali ću diplomirati i doći na magarcu“. To je bila moja, a Znadete li po kom autoru je dotični držao predavanja. Po nikome drugome nego po profesoru Aleksandru Vasiljeviću koji je radio u Moskvi, Rostovu, Varšavi, Beogradu, ……..
Kako sam izbačen iz Studentskog doma kao kleronacionalist, bio mi je to conditio sine non qua.
Arna Šebalj:
Imali ste samo 22 godine, bili ste još student, kad Vas je cijeli nogometni svijet upoznao na prvoj polufinalnoj utakmici Kupa UEFA između Hajduka i Tottenham Hotspura (2:1) koja se igrala 11. travnja 1984. na Poljudu u Splitu kad ste sjurili iz svečane lože na centar igrališta s pijetlom pod rukom te mu naočigled 50 tisuća gledatelja zavrnuli vratom, usmrtili ga i bacili na travnjak. Bi je to neviđeni skandal. ZAŠTO ste to učinili?
Ante Baraba:
Uh, ni na kraj pameti to mi nije bila ideja, dvadesetosam godina o tomu nisam izustio riči. Moj prijatelj iz Brinja Vanja Moćan nije uspio uloviti tetrijeba pa mi je sinulo da ponesem pijetla od doma. Nakana je bila istog pokloniti najboljem igraču Bilih ili Dževadu Prekaziju. Pripreme za utakmicu su bile duge, transparente radite redalicom i običnom piturom na maznutim lancunima, majici i nekome sa tiramole iz Studentskog doma pa to sami škarama režete i krpate te spajate. Na rivi , Velom Varošu, kod starog placa i na Poljudu u slastičarnici Bobisa, dijelilo se perje Engleskim navijačima, a pijetla su mnogi častili slatkišima i žesticama, mortus pijan je bio. Utakmica krene po zlu, stotinu misli mi struji koliko ću poruga dobiti kad se vratim u Rijeku i kakvi će me pokloni čekati u boksu na porti, ostanem totalno bez pameti i virujte u amens amans stanju zavrnem mu vratom i malo bocnem britulinom u potpunom plaču, suze su padale kao i tadašnja kiša. Da me je tada tko išta pitao, ne bih znao odgovora, emocije jednostavno nadvladale razum. Slobodna Dalmacija o tom je dala punu štoriju pa da ne trošim prostor na to.
Arna Šebalj:
Kada biste mogli vratiti vrijeme, biste li ponovno zavrnuli vrat onom pijetlu – ili biste odabrali drukčiji način da iskažete emociju?
Ante Baraba:
Dite sam sela i seljak sam, a nikada nisam mogao podnijeti razna klanja, posebice kolinje niti u tome mogu sudjelovati. Jednom mi je mati naredila da moram ubit patka i operušati
za traktoristu, nisam uspio , patak je pobjegao i odnio nož. Pa je to morao učiniti moj susjed. Od kada znam za sebe imamo psa i on je uvijek doslovno kao član obitelji, a abandonirane mačke hranimo poput djeteta. Nitko nema snage da ih otjera ili umori.
Arna Šebalj:
Izjavljivali ste više puta za mnoge medije kako ste: ‘Učinio sam to instinktivno’.
Rekli ste i kako se nerado sjećate tog događaja koji Vam je zapravo obilježio život.
Od kuda ideja za pijetlom pod rukom? Ima li išta danas što bi Vas navelo na nešto slično obzirom na Vaš neuhvatljiv duh i nepredviđene reakcije kad je u pitanju Vaš Hajduk?
Ante Baraba:
S devet godina sam gledao prvu utakmicu pod Plinarom (Hajduk-Olimpija , kokoše su tada bile nagrada igračima, a pijetao veledar. To me vodilo, a kad je Hajduk u pitanju svašta je moguće to je za mene doslovno zaraza, neizlječiva epidemija. On mi je na prvom mistu i kad spavam. Djelujem jednostavno na mah, ako što sine u glavu to ću učiniti ili umrijeti. Kaže se da je ljubav slijepa i ja sam za to čisti dokaz.
Arna Šebalj:
Hajduk je tada platio kaznu (slijedeću utakmicu igrao 300 km daleko od Splita i izgubio je) za taj događaj i punio stranice nogometnih medija. Kako se sve odrazilo na Vas?
Ante Baraba:
Naravno, bio sam tužan. Još više sam bio tužan što je to netko naknadno prodao UEFI slanjem fotke koja je bila objavljena u tadašnjoj SN reviji, delegat ni itko drugi nije o tomu učinio nikakav zapis. To me i dandanas podsjeća na našu vlast, sve isto, sve za vlastiti probitak, a država i narod su samo pamflet za naivne. Gledao sam i tu utakmicu, kako sam bio u Italiji došao sam iz Rima avionom u Beograd pa onda busom za Osijek, nosio sam mali kamen s Etne i ostavio ga vani te čuvao doma u kredenci do Domovinskg rata koji mi je odnio sve što do tada imah. Kako ni dragi Bog ne poznaje prošlost morao sam se nositi s time, a tadašnjem vodstvu kluba zahvalan sam zauvijek posebice blagopokojnom Gezi ( V. Šenauer, vidite kako se to točno piše on je rođen bio u Pakracu i pripadao je Njemačkoj manjini) koji je svojim potezom „zatvorio slučaj“. Kako je bilo poluvrime, a on obnašao funkciju direktora stadiona, odgovoran je i oprezan bio te sve vidio, dotrčao do mene zagrlio me jer je vidio da plačem, otjerao redare i kazao mi da stanem izvan kod skupljača baluna te naredio da mi se donese vjetrovka. Tako sam drugi dio gledao sa skupljačima uz teren za igru.
Arna Šebalj:
Kakva je to ljubav prema nogometnom klubu Hajduk kad ste sve spremni učiniti za njega, ali i činite? Iako evo, bilo je svega. Je li Vam Hajduk uopće oprostio?
Ante Baraba:
Odavno je HNK Hajduk u službenom, oficijelnom, upravljačkom smislu postao ništa drugo nego hipokritizam i patetika. Iskreno, aboliran je Kalebić, klub je primao i darivao dokazane i osuđene kriminalce, a mene i dalje pljuju. Ne, ne tražim ništa jer ako nešto radim, učinim, onda je to zbog toga što je zbilja, ničega više. Živim Hajduk, uostalom na prvoj i zadnjoj stranici svih libara piše isto, sve će proći.
Arna Šebalj:
Prošle godine ste od Vašeg Paljuva do Poljuda hodočastili i mnogi mediji su Vas pratili. Bio je to za Vas težak put. Jeste li očekivali da će te se nakon toga konačno ISKUPITI kod uprave Hajduka, Vaših ljubljenih “bijelih“?
Ante Baraba:
Ma ne, nisam čak nikoga od medija ni informirao o tome, u ponedjeljak sam samo doma kazao idem u srijedu konačno je Ivan došao. Potpuno nespreman sam bio, među inim i narušena sam fizičkog zdravlja, imam kompresiju kralježničke moždine i niz drugih poteškoća, ali nagon je bio takav da sam bio spreman na Hamletovo pitanje. Moj prijatelj i dobar čovjek, policajac Ante Baždarić, bio sam negdje oko Grabovca, nazvao me i kazao ovako: „Vidiš što radi luda glava i manita pamet“. Vidite li sada smisao dva pojma u jednom te istom pojmu, jedne te iste stvari !?
Nekako po nosu držim da su mediji to saznali od jednog Cropixova fotoreportera, no nisam u potpunosti siguran i tako je to krenulo. Što me vodilo (to je Hajduk kao moj univerzum i Ivan kao reprezent Hrvatske nogometne ekipe) jasno sam upravo Hajdukovoj televiziji kazao motiv, jer su snimali moj hod pa neka to objave sada kada nisu tada, pa će biti po onoj narodnoj, ako laže koza ne lažu rozi, njihova šutnja meni je najbolja pompa. Oni ljubav grabe zaimačom ja ju pružam srcem.
Arna Šebalj:
Poznato je kako sa obitelji, prije svega sa sinom Šimunom izrađujete hajdučke zastave.
No pročitala sam nešto zaista opet jedinstveno. Izradili ste šalove za tri Hajdukove gracije. „Kao za tri gracije flamanskog slikara Petera Paula Rubensa, za supruge Livaje, Rakitića i Gattusa. Iris, Raquel i Monicu.“
Pročitala sam ovo na jednom portalu i ostala zatečena. Opet Vaše neobične, jedinstvene ideje. Kako ste se na ovo odlučili, što su rekle, kako reagirale „tri Hajdukove gracije“?
Ante Baraba:
Mi u Dalmaciji kažemo da žena drži tri kantuna doma, kod mene bome sva četiri ha, ha, ha. Siguran sam da su supruge od Livaje, Rakitića i Gattusa za nijihov dolazak u Hajduka imale i prvu i zadnju to tako mora biti jer one su u biti te koje u braku s nogometašima štošta moraju otrpiti te držati kandare na daljinu. To je jedna mala gesta da shvate koliko mi je Hajduk u srcu i da imaju uspomenu na jednu životnu epizodu u serijalu promjene sredine koja je nužna za život nogometaša. Svo troje su velika nogometna imena, od šušura i „ribolova“ tisuće drugih žena, tko ih može obraniti nego njihova vlastita !? Od njih nije bilo reakcije, možda im je to i nelagoda, ne zamjeram im ništa jer i to je na neki način atipičan, neuobičajen potez kojeg su možda shvatili kao nametljivost. Ako se nekad sretnemo u životu, što nikad ne znate, nasmijati će mo se sigurno. Isto tako će i one pronositi ljubav za Hajduka koja ne prestaje dok me ploča ne poklopi.
Arna Šebalj:
Nedugo ste proslavili 50. obljetnicu, pola stoljeća svoga prvog gostovanja, pola stoljeća vjernosti Hajduku. Prije tjedan dana bili ste sa Hajdukom u Varaždinu. Pročitala sam, oduševio Vas Varaždin i Varaždinci. Što je to bilo tako posebno?
Ante Baraba:
U Varaždinu sam prvi put bio kad sam pohađao četvrti razred Osnovne škole, šarm i čistoća grada već tada su me fascinirali. Ne znadem točno kada je dograđen i rekonstruiran hotel Turist koji je po starosti dvi tri godine mlađi od mene i to je bio simbol smještaja u Gradu Varaždin. Tu je odsjedao Hajduk, tu smo ga dočekivali i ispraćali, a čini mi se da je prošču titulu osvojio upravo utakmicom kontra Varteksa, znadem da je sudio Goran Marić (i sam sam bio nogometni sudac) a delegat blagopokojni Ivan Kraljević, koju utakmicu sam naravno gledao jer sam bio gost svog kolege Žarka Katića iz srednje škole. Naši gradovi su više-manje bez prepoznatljivog štiha i uljudnosti, a Varaždin je jedan od rijetkih koji to ima. Vrsnu razliku u ponašanju je zadržao. Uvijek tamo rado idem na utakmice. Mnoge sredine bi vas
najradije bacile u kanalizaciju, a tamo je to kao svaka uobičajenost. Problemi, dolaska, boravka, parkiranja i drugih potreba navijača su u drugim sredinama učestali. Nedao vam Bog da negdje idete u simbolima kluba nešto popiti, pojesti, vidjeti, stotinu problema se javlja. U Varaždinu toga nema. Na tribini istok, svi smo izmiješani i sve ide najnormalnije, respekt i učtivost kao u Crikvi. Prošli put, moja mala ekipa došla je kombijem i osobnim automobilom, tamo gdje se uobičajeno parkiramo sve je bilo popunjeno, na cestu ne smiješ parkirati i tada ljudi nam otvaraju portun, smještaju nas u dvorište i kažu ne brinite. Negdje drugdje bi iskali novac: Vidite sad, vraćamo se poslije utakmice, pokisli od poraza, a domaćica nas dočeka platom kolača!!. Pa to je da ti suze krenu. Ne brinite posjetiti će mo mi taj dom prvom zgodom, neka budu ponosni na svoj slogan, ovo je moj grad. Tako se svoje voli a tuđe poštuje.
Arna Šebalj:
Je li Vam ikada palo na pamet da napišete knjigu o svom navijačkom životu? Ili možda snimiti dokumentarac?
Ante Baraba:
Ja sam nekad pisao dobre pjesme, za knjigu nemam vremena. Zapise „putešestvija“ uništio rat, posebice nešto fotografija pa je onda bolje da doživim druge sadržaje nago da se povučem u osamu događaja. Kako vele, sve traje i nestaje. Život je film, a bome je kod mene „dugometražni“ he he ha ha.
Arna Šebalj:
Kažu da navijač živi za trenutak kad lopta dotakne mrežu. Možete li opisati jedan gol Hajduka koji Vas je toliko pogodio da ste zaplakali?
Ante Baraba:
Prvi i najslađi. Gol Ivice Hlevnjaka Bukle, na Starom placu, premda je Hajduk tu utakmicu izgubio, srići nije bilo kraja. Tri dana nisam razumio što publika viče, tukle, pukle i sva čuda, a nikako nisam razumio da su vikali BUKLE; BUKLE. Tek nekoliko dana kasnije brat mi je objasnio da je to njegov špic namet. Iskreno, tata-mata za golove bija je Slave iliti Cigo odnosno Slaviša Žungul, takvog igrača još nisam gledao u našoj ligi. Na maloj proslavi kod mene u povodu 50 godina mog gostovanja postavio sam dvije njegove slike u znak sjećanja i zahvalnosti.
Arna Šebalj:
Koji Vam je najdraži Hajdukov igrač svih vremena – i zašto baš on?
Ante Baraba:
Jurica Jerković. Imao je jedinstven potez, malo strašiv u probijanju obrane, ali specifičan u dugim točnim dodavanjima i udarcu. Prkosan kad je to potrebito, ujedno i skroman kao čovik. Možda i zbog toga što je jedna moja sumještanka Anka Bratović rođena Buterin bila podstanarka kod njegove obitelji kad je on bija dite i naracija je tada bila jedina televizija pa mi je to ostalo usađeno u mozak
Arna Šebalj:
Da možete jedan dan biti trener Hajduka – što biste rekli igračima prije izlaska na Poljud?
Ante Baraba:
Guštaj, igraj, pobjedi.
Arna Šebalj:
Imate li neki neobičan navijački ritual prije utakmice? Nešto što uvijek radite, a da Vam daje osjećaj da će Hajduk pobijediti?
Ante Baraba:
Ne. Kad idem spreman sam i na poraz, nije lako, nekada ne bih u školu tri dana došao nakon poraza, plakao bih i tako liječio ranjenu dušu. Loš sam u prognozi, ali da igram lutriju nikad ne bih igrao na poraz. Mene više boli kada se odigra bezdušno i neaktivno. Što se veli da im prođe dan, onako za plaću u stilu tko vas navijače šljivi. Ponekad kad svi dignu ruke ja se drmem odem kupit jeftino odijelo i paf na utakmicu sam samcat i u srce protivnika, nemaju pojma kome moje srce kuca pa kad se potrefi pobjeda pet godina života mi to da. Ove diskrepancije s ulaznicama me iritiraju pa tu bude problema, no snađem se nekako i za to. Bilo bi normalno da do određenog roka članovi imaju prednost, a poslije po načelu prvi u vremenu jači u pravu i mirna Bosna. Ovako vas klub domaćim unaprijed priprema kao protivnika gostu, što nije dobra cesta. Hrvatska je mala zemlja i raslojavanje je tu nepotrebno. Zato se formiraju razno razne grupe radi dokazivanja i izbacivanja strasti, čemu je mladost po prirodi stvari sklona pa se ponekad pojavi ona, spašavaj se tko može.
Arna Šebalj:
Što Vam govori srce – hoće li Hajduk uskoro uzeti titulu?
Ante Baraba:
Sad je to mirakul, no Hajduk je sam sebe doveo u tu poziciju, a posebice je neodgovorno Gradsko Vijeće Grada Splita kao glavni subjekt ustroja budući da je grad Split većinski vlasnik. Kapi čine more, oceane itd, a gdje to netko hrani kravu, a drugi prodaje mlijeko, samo u Hajduku. Potpuno prostodušno jer troše nećaćino i tako godinama prodaju maglu.
Arna Šebalj:
Gdje ste bili i kako ste doživjeli proslavu 100. obljetnice Hajduka? Što Vam je iz te proslave najviše ostalo u srcu?
Ante Baraba:
Ne tribate ni pitati, bio sam na toj utakmici i to na jugozapadu. S leđa me čak uhvatila i kamera nečija, a to je bija prvi spektakl koreografije u čemu je Torcida kod nas daleko ispred svih.. Naravno navečer ludi vatromet u čemu je moj prijatelj Tonči Prlac bija meštar od zanata tako da je Radunica i kala mala sa starim placem od njegove “visosti” imala besplatnu “svitlost”. Jel tako, ha ha haaaaaa…
Jedne zgode kad smo se vraćali iz Pule, ja i moj prijatelj Kele (Branko Grbeša) počeli smo se prisjećati kojim smo se sve prijevozničkim tvrtkama tramakali, ponekad i švercali, po bivšoj državi, utvrdili smo da nam je prvo gostovanje bilo zajedničko, u Rijeci 29. lipnja 1975. godine i tako sam odlučio da valja to obilježiti. Mnogi stariji navijači se nisu vidjeli i preko 35 godina te ih je valjalo malo probuditi i podsjetiti na lipe dane. Generacija Bilih 1974/75 je odista bila znakovita i onda sam prikupio kontakte od svih njih 16 živućih te ih obavijestio na razne načine za nakanu proslave pedesetogodišnjice, kako za mene tak i za njih. Neki zbog bolesti nisu mogli doći, a njih devet je čvrsto obećalo da će doći. Na moju veliku žalost, došla su njih tri, Vjeran Simunić, Goran Jurišić te Ivica Šurjak i hvala. Jest bila paklena vrućina, na što nisam mogao utjecati. Učinio sam sve da bude tip top i bilo je. Uz pomoć meštra Boška Baraba, po toj nesnošljivoj vrućini, dovršili smo zidanje zidova, zabata (lastavice) krova, betonirali serklaže, postavili greda i daske krova (sve prvotno oblanjali) buduće konobe u tri dana i tako riješili problem vrućine. Ideja je bila da se ide sa šatorom, no shvatio sam da bi to bio lonac pa je naručeni šator plaćen i vraćen zapakiran kako je i stigao. Kako živim od plaće i kako sam se opekao više puta kod „ vrsnih ugostitelja „ da sve bude odlično sve je organizirano doma. Svi vele da je bilo vrhunski. Uostalom dočekale su ih fritule, drniški pršut, paški sir, domaća topla janjetina, kruh ispod saća, kolači, odlično vino i domaći aperitivi te i kava za one koji su to htjeli. Sve je spalo na spale moje obitelji i sretan sam zbog toga. Nisam čitao da je to itko u svijetu uradio pa me to posebice veseli. Posebice su me razveselili ljudi tkz. Stare Torce, koja je u to doba mojih početaka bila neformalna grupa, neki vele i zabranjena, poput, Sandokana, Prle, Ive, Dugog, Zeke, Kele,…
Arna Šebalj:
Jeste li tada bili uključeni u neko posebno navijačko događanje ili ste imali neku vlastitu gestu u čast klubu?
Ante Baraba:
Ne. Prvotno navijanje nije imalo da tako velim vojački štih. Tada je to sve bilo izvan pravne forme. Kako sam ja daleko od Splita meni su oni bili neka vrsta Olimpa pa sam im se morao nekako odužiti, a tek da su braća Aljinovići poživili i mislim čovjek prezimena Katunar s Radunice, M. Twain imao bi o čemu pisati, ha ha haaaaaaa.
Arna Šebalj:
Govorili ste ranije da Vam je Hajduk više od kluba – gotovo životna misija. Kako biste opisali što Hajduk predstavlja za Vas u jednoj rečenici?
Ante Baraba:
Cesta, istina i život.
Arna Šebalj:
Danas je sve više navijača koji vole klubove “online”, bez da odu na stadion. Što mislite o toj novoj generaciji navijača? Može li se prava ljubav prema klubu živjeti s ekrana?
Ante Baraba:
Gledajte, što je predstava bez publike, čisti promašaj. Onaj puls prije, za vrijeme i nakon utakmice je nezamjenjiv. Digitalizacija je odlična za one kojima je to profesija, a navijanje ispred monitora je ram bez slike.
Arna Šebalj:
Ako biste mogli poručiti nešto mladim navijačima Hajduka – ne kao provokator, nego kao simbol tradicije – što bi to bilo?
Ante Baraba:
Navijajte, molite i radite, duže će te živjeti. Ruka ruku mije obraz obadvije.
Arna Šebalj:
U ožujku 1991. Hajduk je pobijedio Crvenu zvezdu 1:0 na Poljudu. Igrala se utakmica, ali igralo se i nešto više – osjećala se povijest. Gdje ste tada bili i kako ste doživjeli tu utakmicu?
Ante Baraba:
Naravno na utakmici. Svi znademo da smo svi bili „Titini pioniri“ na ovaj ili onaj način. U suštini svi smo bili zakinuti i sputani u iskazu slobodoumnosti i života otvorenih mogućnosti. Ni danas nije mnogo bolje jer je ostao mentalni sklop vlasti iz prošlosti, a iskreno i ona je jedina ostala nasljedni determinizam. Demokracija će nastupiti kada pobjednik zaštiti poraženog, a na to će se još čekati Vi svaki dan slušate i gledate japajakanje.No ipak i dalje cvijeta službeno informiranje, dok ljudi shvate prijevaru, ostare. Ja sam odavno shvatio da EU-a nije skup jedankopravnih subjekata i za to nisam glasovao.
Arna Šebalj:
Ako Hajduk za 120. rođendan (2031.) organizira veliku svečanost – što biste voljeli da uključi? Možda i jedno posebno priznanje za Vas?
Ante Baraba:
Postojanje Hajduka meni je priznanje, on je na neki način bio, opstao i traje kao otpor prema postojećem sustavu. Simbol igre kontra sili i nametu novca kao najgoroj pošasti, a to je itekako utjecalo na loše ekonomsko vođenje kluba koji je, neka me ubiju koji tvrde suprotno, postao rob svojih dugova. Na žalost oni koji dovode igrače misle samo na svoju guzicu. U zadnjih par godina doveli su tridesetak nespremnih i isluženih propalih nogometaša za velik novac, a rješavaju se domaćih momaka i ne dovode potpuno besplatne igrače čiju kvalitetu mogu ispitati. Mene bi veselilo kada bi opet igrali boduli, giričari, blitvari i vlaji, a ta pojačanja bila odista svedena na bolje od onog što imamo i na najviše tri igrača. Na takav način bi pomogli i ekonomskoj zajednici, ovako porezni obveznici pune blagajnu nekome drugome, klub im služi za sanatorij i rehabilitaciju, a ponekad kao odličan turistički resort.
To je preskupo i neodrživo, a nadasve bezsadržajno u biti onoga što šport kao takav jest.
Arna Šebalj:
Kako gledate na to da ste svjedočili više od pola Hajdukove povijesti? Mnogi navijači znaju za Vaše podvige – jeste li Vi zapravo “živa memorija” kluba?
Ante Baraba:
Nemam ništa isključivo o tomu kazati, umotan sam bio u bilo kad me mati rodila pa je to boja koju sam prvu upamtio, h h ha (znade se da dijete prvotno razlikuje piture) i tako sam cijepljen zauvik. Svaki navijač Hajduka je priča za sebe pa opet to je samo prolaznost, vječno živa legenda je samo Hajduk, a mi smo samo kapi tog sklopa po svojim posebnostima jedinstveni u svijetu i zato ŽIVIA NAM VAVIKI HARVATINSKI HAJDUK SPLIT.
Arna Šebalj:
Često se kaže da je Hajduk više od kluba – da je srce Splita, simbol bunta i ponosa. Što Hajduk znači za splitski dišpet? Može li se reći da bez Hajduka ne bi bilo ni tog posebnog, prkosnog duha Dalmacije?
Ante Baraba:
Možemo slobodno kazati da u Splitu sve bude med i mliko ako je Hajduk loš da je sve isprazno. Hajduk je duša grada i svita pa ne razumijem nemar vlasti Grada Splita i ljudi koji vode klub. Konzumerizam im je isprao glave, a umišljenost ih vodi u bezglavost. To je osnovni razlog općeg nerada i nereda u klubu. Njima bi „proizvodnja nogometaša“ trebala biti djelatnost, nogomet zabava Orbi et Urbi klub uspomena, a ne zarada. Ljubav ne poznaje lisnice i proračun. Točka.
Arna Šebalj:
Za kraj, imate li u planu neki novi poduhvat za Vaš Hajduk? Možete li nam već sada otkriti nešto ekskluzivno?
Ante Baraba:
Potpuno sam nemaran kada je u pitanju neki raspored ponašanja i nekakav program. Ako mi što sine u tintaru to ću i odradit pa makar mi to bilo zadnje. Hvala.
Najljepša Vam hvala gospodine Baraba. Bilo je zanimljivo sve ovo saznati. Za mene potpuna novost. Pripreme za ovaj intervju natjerale su me puno toga pročitati, naučiti.
Sad mi je drago jer puno toga nisam znala. Kao žena uvijek sam mislila kako mi to nije bitno. Danas mi je drago što sam sve ovo naučila kako bih Vama mogla postaviti neka pitanja. Hvala Vam i za moje novo znanje.
Napomena za čitatelje: zbog autentičnosti odgovori su bez ikakvih intervencija.
