By Don Anđelko Zdeslav Kaćunko dosad je objavio niz zapaženih knjiga, od kojih se poglavito ističe ona o Marku Perkoviću Thompsonu, koja je nedavno ugledala svjetlost dana u suradnji s akademikom Josipom Pečarićem.
Ovog britkog i iskrenog autora, kako kaže, jedino zanima istina.
Ovih dana, uz ostalo, bio je i jedan od sudionika svečane dodjele priznanja „Osobe godine“ Marku Perkoviću Thompsonu u zagrebačkoj HVIDR-i, gdje je održao zapaženi govor.
Pitamo ga, kako je doživio ovo priznanje, a on reče:
- Bio sam oduševljen cijelom priredbom – idejom i izvedbom. Sve je bilo izvrstno osmišljeno, gosti-protagonisti odabrani po utemeljenom kriteriju, a i sam prostor HVIDR-e logično je odabran jer je braniteljska Udruga dodjelitelj priznanja, ali sam cijelo vrijeme u sebi razmišljao kako bi bilo logično i veličanstveno da se ta priredba odvija u punoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Naravno, to bi se sigurno i dogodilo kad bi u Zagrebu odlučivala demokratska vlast neke nesektaške političke stranke, umjesto sadašnjih “možemonjara” koji su navodno demokratskim putem došli u absurdnu poziciju da totalitarnim metodama odlučuju čak i o nekim komunalnim pitanjima, kao u doba najcrnjega staljinizma. To ipak nije nimalo smetalo okupljenima na ovoj manifestaciji, jer su svi bili jedno srce i jedna duša s čovjekom koji je priznanje Osobe godine doista zaslužio.
A, zbog čega je ovaj veliki domoljubni pjevač uistinu i zaslužio tu titulu?
– Gledajte, mnogo je uglednih ljudi u Hrvatskoj koji su zaslužili titulu Osobe godine, jer su dali veliki doprinos za dobro Hrvatskoga naroda. Ali Marko Perković Thompson je iznad svih njih, zato što je – zahvaljujući medijskoj eksponiranosti ter glazbenoj djelatnosti koja je i na globalnoj razini najjači “influencer” – svojim pjesmama a poglavito koncertima najjači promicatelj vrijednosti koje su temelj identiteta Hrvatskoga naroda, a to su Bog, Crkva i Dom/ovina. To sam, kao prvi u Hrvatskoj, kako je akademik Pečarić dobro primijetio, iztaknuo još u članku u Hrvatskom slovu 2002., jer sam odmah zapazio da je upravo zbog toga na njega pokrenuta jaka medijsko-politička hajka – nazvao sam je “thompsonofobijom” – a ona, kao što svjedočimo, traje i danas.
Međutim, na nekim, poglavito ekstremno lijevim portalima (2), ima relativno dosta komentara u kojima nepoznati “komentaristi” ipak pišu sve najgore o priznanju i Thompsonu…
- Mene to uobće ne iznenađuje niti me posebno uzbuđuje. Štoviše, bio bih jako nemiran kad bismo od deklariranih neprijatelja Crkve i Naroda dobili pohvale. Dobro se sjećam upozorenja blagopokojnoga kardinala Franje Kuharića: “Jao meni ako me neprijatelj moj hvali!” Njihova mržnja izlazi iz “krugova” koji su našega svetoga Blaženika Stepinca proglasili zločincem. Najgore je, za njih, to što ih Blaženikova svetost i dalje “progoni”.
A, koliko, po Vama, Crkva pomaže Thompsonu?
- Crkva uobće ne treba Thompsonu pomagati, jer on – kao svjestan član Crkve – i svojim obiteljskim životom i svjedočenjem vjere, tj. bogoljublja, čovjekoljublja i domoljublja (što su stepinčevske odlike!) pomaže odnosno gradi Crkvu u hrvatskom narodu. Jer njegov je medijski utjecaj neuzporedivo jači nego utjecaj svih naših biskupa zajedno. Upravo jer je velekoncert na Hipodromu to pokazao.
Nego, poštovani don Kaćunko, što možemo očekivati od nadolazeće godine?
– Od tzv. nadolazeće godine ne možemo očekivati ništa, jer vrijeme pred nama je najobičniji nastavak onoga što smo prošli i što proživljavamo sada. Svakako, u danima nove kalendarske godine čeka nas nastavak duhovne borbe za obstanak Hrvatskoga naroda, jer se nalazimo na rubu demografske provalije, ali i nastavak borbe za očuvanje našega nacionalnog identiteta, jer su Protivnikove agende čak i na globalnoj razini veoma aktivne i sve rade uporno i planski na svim razinama javnosti – političkoj, medijskom, kulturnoj, zabavnoj… Hrvatski pak naivci smatraju da se sve događa slučajno – a ništa nije slučajno!
I još samo: pripremate li i neke knjige?
- Trenutno – uz pastoralne obveze u župi ter brigu za Ogranak Matice hrvatske u Otočcu i medijsku aktivnost – radim uređivački posao na trima knjigama različitih autora. Osim toga, prije nekoliko dana mi je objavljena trinaesta knjiga, koja upravo zato (i ne samo zato) nosi rebusni naslov 3NAJ100 PRASe- pa ga mnogi iz prve ne mogu ni pročitati. Nju sam još 2024. godine bio planirao sebi “darovati” za 70. dan zahvalnosti Bogu i roditeljima za darovani život (što se obično naziva rođendanom), ali nisam stigao to napraviti pa je ta “zvrkasta” knjižica (kako ju je nazvao recenzent Domagoj Vidović) izišla godinu poslije. No uskoro ću, zbog male naklade, objaviti novo i prošireno izdanje. Eto, najteže mi je kada me u najvećoj gužvi neki prijatelj zamoli da mu “uskočim” obaviti upravo ono od čega me “glava boli”. Međutim, Bogu hvala ipak uzpijevam, jer kako Biblija kaže, “sve mogu u Onome koji me jača”!
Razgovarao. Mladen Pavković
