Nacionalni ponos i jedinstvo prilikom početka Domovinskog rata i za vrijeme njegovog trajanja sve do veličanstvene OLUJE izgubili su se u apatiji građana uzrokovanom izdajničkom politikom vladajućih struktura.
Privatizacija, pretvorba, mito, korupcija, nepotizam, krađa, nemoral, život nedostojan čovjeka, to su samo neki od razloga za ovakvo stanje u državi. Koliko je samo afera bilo u kratkoj povijesti Lijepe naše ( trebalo bi nekoliko enciklopedija da ih se pobroji ).
Prvo smo dobili Domovnice, zadovoljni što napokon imamo svoju državu. Braniteljska populacija ima Zahvalnice, Spomenice, Ordene. Ogroman dio tog segmenta društva danas je na rubu ambisa, bez uvjeta za život.
Dakle jedino sigurno što će imati je počasni plotun i vlastitu osmrtnicu. Nigdje nećete naići na točan podatak koliko je branitelja izvršilo suicid, koliko ih je umrlo zbog posljedica rata.
I ne samo branitelja, logoraša, civilnih žrtava rata, invalida, oboljelih itd.
Ove i one stranke izmjenjivali su se na vlasti, stvarajući nebulozne koalicije, čak i sa onima koji su napadali RH. I ništa.
Četnici su nam prijetili i ubijali nas za vrijeme trajanja Domovinskog rata, a poslije toga gotovo četvrt stoljeća, zajednički nas sukcesivno uništavaju.
Aktualna vlast provodi demografske mjere odlaska i nastanjivanja otoka (Irska) i ostalih zapadnih zemalja. Odlaze mladi, stari, zaposleni i nezaposleni. Nakon EU izbora hitna sjednica Predsjedništva HDZ, zbog neuspjeha na izborima. Što nisu sazvali sjednicu zbog Uljanika. Zar nije važnije tisuću radnih mjesta, plus članovi obitelji, plus kooperanti, nego jedan mandat.
Ako je netko domoljub, svejedno je iz koje političke opcije dolazi. Nedavno je bila prekrasna inicijativa „ Hod za život“, za nerođenu djecu, a u pozadini svega vidio sam dvije starije Gospođe u hodu za život, skupljajući plastičnu ambalažu. Sramota za državu koju oni gore zovu obećanom zemljom. Gospodarstvo je na koljenima, niti jednoj firmi nisu našli strateškog partnera, osim Uljaniku Sud u Pazinu, a radnicima Zavod za zapošljavanje. Hvale se rastom BDP-a i investicijama. Neka se to osjeti na plaćama i mirovinama i eto vjerodostojnog podatka. To im ne bi trebalo biti teško jer nas je sve manje, pa će trebati i manje sredstava.
Ostvaruju nagodbe i provode stečajeve. Način: poduzeće vrijedi milion kuna, oni ga procjene i pogodnima prodaju za deset tisuća kuna (prenamjenom zemljišta, dizanjem vrijednosti osnovnih sredstava i naravno uzimanjem ne male provizije). Ovaj primjer je izražen u karikiranim brojkama.
Posebna priča su žrtve rata, branitelji, invalidi, oboljeli, logoraši i dr.
Zovu nas junacima, najboljim (uz poginule) sinovima i kćerima države, a ne daju nam ništa. Nisu riješili pitanje nestalih, odštete logorašima i ostalim žrtvama, poslove sposobnim braniteljima, mirovine ili naknade onima koji zbog svog zdravlja nisu u stanju raditi.
Izjave pojedinih političara nakon izbora su u najmanju ruku izdaja. Zašto. Niti će nam biti bolje niti će ostvariti to što govore.
Neki poput Njonje ponavljaju se zbog slabog vokabulara (u stilu vidjet ćemo, analizirat ćemo, misli na rezultat HDZ, a ništa o djelovanju njegovih zastupnika u EU, mnogo priča ništa ne kaže).
Kod njega je zaista pitanje je li prirodno glup ili vježba svaki dan. Plenković je vidno uzdrman rezultatom izbora. Prije nekoliko mjeseci govorio je o šest mandata, zatim bi bio zadovoljan sa pet, a ono četiri.
A onda zaključak izašli smo sami i pokazali smo da smo najjači.
A da pitamo onih više od 2/3 građana koji nisu izašli na izbore što misle o tome. Ma ne, njega to ne zabrinjava.
Njegovu bahatost ne bi zabrinula ni izlaznost od pet posto. To govori koliko mu je stalo do RH i njezinih građana. Za kampanju potrošio je toliko novca, kaže bez donacija (možeš misliti), ali cilj nije opravdao sredstva.
Stoga mora otići u EU da nekoga bira. Kome će ostaviti Hrvatsku, tko će brinuti o siromašnima, mladima, nezaposlenima, braniteljima, logorašima itd. Zar možda Njonjo, Kušćević, Vaso, Žalac, Horvat i ostala klika podobnih. Na koncu čovjek se zapita: tko nas to vodi i kamo. Odgovor: kvazi patriote punih džepova i lažnih obećanja. Rezultat – propali smo.
Ali malo optimizma, izađimo na sve slijedeće izbore, (ma koji bili) izaberimo prave (ima ih, vjerujte, dajmo im šansu) i krenimo dalje.
Na žalost od nule, jer su nas oni koji su sada na vlasti, do te točke doveli.
U tom slučaju naslov ovog teksta imat će smisla, kao i prva tri dokumenta, a osmrtnice neka budu prirodni redoslijed, a ne odraz društveno – političke situacije i siromaštva.
Ivica Lenči
Leave a Comment