DOBAR ČOVJEK JE, KAŽU, MAGARETU BRAT…..

Podjeli

 

  • Koja sam ja budala bio… – reče brišući znojno čelo jednom rukom pa se prstima drpao po kosi, a ona ga još više i više svrbjela.
  • Koji ti je vrag? Što se drplješ? – izdera se žena na njega jer ju je, češući se po glavi, „prokinuo“ laktom.
  • Ma, ništa!… Spavaj ti! – reče joj.
  • Kako ću spavati dok ti glasno pričaš sam sa sobom. Čula sam te… O čemu si govorio? – radoznala je ona.
  • Hajde, ne znam ni ja! – ne htjede s njom raspravljati, već se malo umiri i poče u sebi razglabati o prošlosti.
  • Gdje sam ono stao?… Ma, je, je… Bio sam naivna budala… Nagovoriše me.
  • Hajde, bolan!… Uzmi pare!… Stavi na račun!

Kad sam dobio poziv, dođoh pred općinu. Čitav rep ljudi čeka u redu ispred mene.

  • To su hrvatski dinari… Poslali nam iz Hrvatske!… Nama u Hercegovinu… Nama, Hrvatima!… Oni uvode kunu! A, nama trebaju… – čuo sam razgovor tihi oko sebe.

Novi ljudi su dolazili, a ovi s punim vrećama su odlazili. Kad dođoh na red, dobih ne baš punu vreću, možda do pola… Šutio sam, a čovjek iza stola mi napomenu:

  • Uzmi ovu potvrdu!… Na njoj ti sve piše i postupi po napisanom!
  • Dobro! – rekoh.
  • Što to nosiš? – iznenađeno će žena kad spustih vreću na pod u dnevnom boravku.
  • Evo, vidi! – rekoh joj tiše.
  • Ali, nikome ni riječi!

Kad je ugledala novac, zastade joj dah. Iskolači oči.

  • Tko ti to dade? – reče.
  • Evo, pročitat ćemo na ovoj „pusuli“!

I, pročitasmo tekst… Između ostalog pisalo je da položim novac na račun, mislilo se na račun moga privatnog poduzeća.

U to vrijeme, poslije prvih slobodnih izbora i otvaranja tržišta, u našem kraju nikle su mnoge privatne firme. Pokrenuta je poduzetnička energija naših ljudi. Tako sam i ja otvorio svoju firmu, nadajući se poslovnom uspjehu.

Pored polaganja novca na moj račun, bila je obveza vraćanja novca na napisani broj računa i kako ne smijemo novac zlorabiti u osobne svrhe jer je novac namijenjen obrani našega kraja od agresora. Razumno objašnjenje i namjena, pošto je rat u Hrvatskoj već plamtio pa će sigurno uskoro prijeći i na našu stranu granice. Sve je to s razlogom i razumijem.

  • Što su ti ga davali? Mislila sam da je to pomoć našem gospodarstvu! – osorno će žena, ponadala se koristi.

Za nekoliko dana sam uradio kako mi je naloženo. I, jedva sam čekao da se riješim toga. Dobio sam i uplatnicu o položenom novcu.

No, po gradu se tračalo o prispjelim vrećama novca… I sam vidio kako su neki tada u automobile trpali po nekoliko takvih vreća. Spominjala su se imena istaknutih stranačkih aktivista i onih koji imaju poduzeća. Prepričavalo se i prebrojavalo se… Vjerovao sam kako će svi vratiti „vreće“… Ali, ne! Prevario sam se!

  • Koliko si vratio iz „vreće“? – upita me jednog jutra školski kolega s kojim često pijem kavu.
  • Jesi li išta iskoristio za svoj posao?
  • Ja sam sve vratio! – odgovorim iskreno.
  • Hajde, da mi nisi prijatelj, rekao bih ti da si budala!
  • Zašto? – zaprepašteno ja izustih.
  • Pa, ovo u povjerenju!… Mogao si samo dio vratiti, a ostalo uložiti u posao… Ne bi se poznalo! – nastavi on dalje spominjati imena koji su vratili dio i one koji nisu ništa vratili.
  • Ne znam koji su sve vratili? Ako ih i ima, vrlo ih je malo! – i završi on svoju priču.

Djeca su mi se sljedećih dana iz škole vraćala ljuta, bili su u razredima srednje škole.

  • Tata!… U školi nas prozivaju kako si ti uzeo vreće novca… Da si se s tim obogatio… Da si lopov kao i ostali koji su bobili „vreće“… – i bili su ogorčeni.

Uzalud sam se pravdao kako sam vratio novac i pojašnjavao im.

  • Oni svi misle da si ti, tata, isti kao i drugi koji nisu vratili novac. Kažu da si i ti lopov, a to nas vrijeđa i boli! – ponavljala se njihova ljutnja i prigovori.
  • Ima i spisak!… Evo, vidiš!… I tvoje ime je ovdje!… A, nigdje ne piše da si vratio novac!… Ni ti, ni ostali!… Ovdje ste svi isti! – negodovali su čitajući i komentirajući spisak na papiru, a ja sam pucao od gnjeva.

Otišao sam sutra u općinu tražiti potvrdu da sam vratio novac pokazujući uplatnicu od banke. Dobio sam odgovor da nisu nadležni za to. U uredu obrane su mi se čudili što tražim i smijali se.

  • Važno je da si vratio!… Pokaži tu uplatnicu onima koji te prozivaju!- smijući riješeše me se.
  • Što ću sad? – pitao sam se.
  • Ma, da pokazujem uplatnicu!… Da ispadnem još veća budala… A, djeca mi ispaštaju. To me peče! – sjetio se.
  • .. Prošle su godine. Firma mi davno propala, a ja pitom otišao u mirovinu… Ma, nikakvu! – i budan dalje , a noć odmakla.
  • Djeca su otišla na škole, ali cijelo vrijeme ih je pratilo predbacivanje kako se lako školuju kad je ćaća jamijo vreće. Možda su zato i otišli daleko odavde. A, ćaća im je nedužan… Gol kao crkveni miš… S malom mirovinom jedva preživljava od mjeseca do mjeseca. I, vrijeme teče!… I, prolazi…

Nekima su vreće dobro došle. Uložili u posao, stvorili velike i uspješne firme, vrlo uspješne i van granica. Obogatili se!

A,ja?… Dobar! Mirno spavam, savjest mi je čista. Ma, nisam trebao ni uzimati vreću jer su me u gradu strpali s lopovima, a nisam lopov!

  • Dobar! Ali, dobar je manitu i magaretu brat! – govorio je moj ćaća.

 

  • Koja sam ja budala bio… – reče brišući znojno čelo jednom rukom pa se prstima drpao po kosi, a ona ga još više i više svrbjela.
  • Koji ti je vrag? Što se drplješ? – izdera se žena na njega jer ju je, češući se po glavi, „prokinuo“ laktom.
  • Ma, ništa!… Spavaj ti! – reče joj.
  • Kako ću spavati dok ti glasno pričaš sam sa sobom. Čula sam te… O čemu si govorio? – radoznala je ona.
  • Hajde, ne znam ni ja! – ne htjede s njom raspravljati, već se malo umiri i poče u sebi razglabati o prošlosti.
  • Gdje sam ono stao?… Ma, je, je… Bio sam naivna budala… Nagovoriše me.
  • Hajde, bolan!… Uzmi pare!… Stavi na račun!

Kad sam dobio poziv, dođoh pred općinu. Čitav rep ljudi čeka u redu ispred mene.

  • To su hrvatski dinari… Poslali nam iz Hrvatske!… Nama u Hercegovinu… Nama, Hrvatima!… Oni uvode kunu! A, nama trebaju… – čuo sam razgovor tihi oko sebe.

Novi ljudi su dolazili, a ovi s punim vrećama su odlazili. Kad dođoh na red, dobih ne baš punu vreću, možda do pola… Šutio sam, a čovjek iza stola mi napomenu:

  • Uzmi ovu potvrdu!… Na njoj ti sve piše i postupi po napisanom!
  • Dobro! – rekoh.
  • Što to nosiš? – iznenađeno će žena kad spustih vreću na pod u dnevnom boravku.
  • Evo, vidi! – rekoh joj tiše.
  • Ali, nikome ni riječi!

Kad je ugledala novac, zastade joj dah. Iskolači oči.

  • Tko ti to dade? – reče.
  • Evo, pročitat ćemo na ovoj „pusuli“!

I, pročitasmo tekst… Između ostalog pisalo je da položim novac na račun, mislilo se na račun moga privatnog poduzeća.

U to vrijeme, poslije prvih slobodnih izbora i otvaranja tržišta, u našem kraju nikle su mnoge privatne firme. Pokrenuta je poduzetnička energija naših ljudi. Tako sam i ja otvorio svoju firmu, nadajući se poslovnom uspjehu.

Pored polaganja novca na moj račun, bila je obveza vraćanja novca na napisani broj računa i kako ne smijemo novac zlorabiti u osobne svrhe jer je novac namijenjen obrani našega kraja od agresora. Razumno objašnjenje i namjena, pošto je rat u Hrvatskoj već plamtio pa će sigurno uskoro prijeći i na našu stranu granice. Sve je to s razlogom i razumijem.

  • Što su ti ga davali? Mislila sam da je to pomoć našem gospodarstvu! – osorno će žena, ponadala se koristi.

Za nekoliko dana sam uradio kako mi je naloženo. I, jedva sam čekao da se riješim toga. Dobio sam i uplatnicu o položenom novcu.

No, po gradu se tračalo o prispjelim vrećama novca… I sam vidio kako su neki tada u automobile trpali po nekoliko takvih vreća. Spominjala su se imena istaknutih stranačkih aktivista i onih koji imaju poduzeća. Prepričavalo se i prebrojavalo se… Vjerovao sam kako će svi vratiti „vreće“… Ali, ne! Prevario sam se!

  • Koliko si vratio iz „vreće“? – upita me jednog jutra školski kolega s kojim često pijem kavu.
  • Jesi li išta iskoristio za svoj posao?
  • Ja sam sve vratio! – odgovorim iskreno.
  • Hajde, da mi nisi prijatelj, rekao bih ti da si budala!
  • Zašto? – zaprepašteno ja izustih.
  • Pa, ovo u povjerenju!… Mogao si samo dio vratiti, a ostalo uložiti u posao… Ne bi se poznalo! – nastavi on dalje spominjati imena koji su vratili dio i one koji nisu ništa vratili.
  • Ne znam koji su sve vratili? Ako ih i ima, vrlo ih je malo! – i završi on svoju priču.

Djeca su mi se sljedećih dana iz škole vraćala ljuta, bili su u razredima srednje škole.

  • Tata!… U školi nas prozivaju kako si ti uzeo vreće novca… Da si se s tim obogatio… Da si lopov kao i ostali koji su bobili „vreće“… – i bili su ogorčeni.

Uzalud sam se pravdao kako sam vratio novac i pojašnjavao im.

  • Oni svi misle da si ti, tata, isti kao i drugi koji nisu vratili novac. Kažu da si i ti lopov, a to nas vrijeđa i boli! – ponavljala se njihova ljutnja i prigovori.
  • Ima i spisak!… Evo, vidiš!… I tvoje ime je ovdje!… A, nigdje ne piše da si vratio novac!… Ni ti, ni ostali!… Ovdje ste svi isti! – negodovali su čitajući i komentirajući spisak na papiru, a ja sam pucao od gnjeva.

Otišao sam sutra u općinu tražiti potvrdu da sam vratio novac pokazujući uplatnicu od banke. Dobio sam odgovor da nisu nadležni za to. U uredu obrane su mi se čudili što tražim i smijali se.

  • Važno je da si vratio!… Pokaži tu uplatnicu onima koji te prozivaju!- smijući riješeše me se.
  • Što ću sad? – pitao sam se.
  • Ma, da pokazujem uplatnicu!… Da ispadnem još veća budala… A, djeca mi ispaštaju. To me peče! – sjetio se.
  • .. Prošle su godine. Firma mi davno propala, a ja pitom otišao u mirovinu… Ma, nikakvu! – i budan dalje , a noć odmakla.
  • Djeca su otišla na škole, ali cijelo vrijeme ih je pratilo predbacivanje kako se lako školuju kad je ćaća jamijo vreće. Možda su zato i otišli daleko odavde. A, ćaća im je nedužan… Gol kao crkveni miš… S malom mirovinom jedva preživljava od mjeseca do mjeseca. I, vrijeme teče!… I, prolazi…

Nekima su vreće dobro došle. Uložili u posao, stvorili velike i uspješne firme, vrlo uspješne i van granica. Obogatili se!

A,ja?… Dobar! Mirno spavam, savjest mi je čista. Ma, nisam trebao ni uzimati vreću jer su me u gradu strpali s lopovima, a nisam lopov!

  • Dobar! Ali, dobar je manitu i magaretu brat! – govorio je moj ćaća.

RADICA LEKO


Podjeli
Leave a Comment