Dok Zagrebom odjekuju koraci desetaka tisuća mladih na Antunovskom hodu manifestaciji koja je po svojoj brojnosti, snazi i duhu nadmašila sva očekivanja svjedočimo fascinantnoj medijskoj gimnastici. Ovaj hvalevrijedan projekt, nastao po uzoru na padovanski ”Cammino di sant’Antonio” koji se svake godine održava u Sjevernoj Italiji, postao je svjetionik nade. Ovim putem želim izraziti duboku zahvalu fra Stjepanu Brčini, voditelju ovog projekta, čija neumorna energija i vjera okupljaju mlade u zajedništvu koje naša domovina danas itekako treba. Ipak, dok se ulice pune tom mladosti, mainstream mediji minoriziraju te brojke, dok istovremeno, kada je riječ o ideološkim povorkama ekstremne ljevice, manipuliraju statistikama kako bi stvorili privid masovnosti koje na terenu nema.
No, brojke su ovdje najmanje bitne. Ono što je ključno jest potpuna kapitulacija državnih institucija pred ideologijom koja je u svojoj srži protivna povijesnoj istini i identitetu hrvatskog naroda. Gledali smo nedavno na zagrebačkim ulicama prizore koji bi u svakoj civiliziranoj državi koja se odrekla totalitarizma morali izazvati zgražanje: povorke u kojima se ponosno vijore srp i čekić. Simboli pod kojima su pobijeni milijuni ljudi sada su postali “modni dodatak” onih koji nam drže lekcije o toleranciji. Gdje je tu Ministarstvo kulture? Gdje je Grad Zagreb? Oni su ti koji tu agendu obilato financiraju novcem poreznih obveznika. Postavlja se legitimno pitanje: tko ovdje zapravo uživa zaštitu države?
Ministarstvo kulture i Grad Zagreb pretvorili su se u sponzore društvenog inženjeringa koji ciljano radi na destabilizaciji tradicionalnih vrijednosti. Dok se naša mladost okuplja oko vjere, institucije odlučuju da je ta ista mladost “nepoželjna” ili, u najboljem slučaju, “građani drugog reda”. Mi smo ti koji financiramo one koji nas vrijeđaju, one koji ismijavaju našu vjeru i one koji nameću agende koje razaraju tkivo našeg društva. A kada se usudimo postaviti pitanje – “kamo ide naš novac?” tada nastupa tišina. Digitalna tišina.
Kao što je razvidno iz pravnog tumačenja u dokumentu, sloboda izražavanja nije apsolutno pravo, no njezino ograničavanje smije biti samo iznimka, a ne pravilo. U mom slučaju, to pravilo je postalo instrumentom političke represije. Čim sam na svojoj stranici otvorio teme o netransparentnom financiranju LGBTQ projekata i prokazao one koji se skrivaju iza “ljudskih prava” dok provode agendu, stranica je preko noći “nestala”. Ovo nije tehnička pogreška. Ovo je digitalna egzekucija.
Hvala mojoj IT ekipi i prijateljima koji su u pripravnosti i koji se bore za povratak mog profila. Znam da će sve biti u redu, no ovaj čin cenzure je priznanje mojih protivnika. Kada vas netko pokuša izbrisati iz javnog prostora, to je najjasniji znak da ste dirnuli u srce njihova sustava – sustava koji počiva na strahu od postavljene istine.
Ako je, kako nam sugeriraju iz Ureda pučke pravobraniteljice, za nas katolike i kršćane u ovoj državi rezervirana uloga “šutnje i trpljenja”, imam vijest za njih: taj film neće gledati. Mi nismo “ološ” jer tražimo odgovore; mi smo živi ljudi koji odbijaju biti financijeri vlastitog poniženja.
Ovo nije tekst za jedan dan. Ovo je poziv na buđenje svim onim Hrvatima koji vide što se događa, ali misle da su sami. Niste sami. Dokazi su sigurni, dokumentacija je spremljena, a naša borba za transparentnost tek počinje. Neka brišu stranice, neka pale digitalne lomače – istina je poput vode, uvijek nađe svoj put.
Mario Perković
Hrvatski aktivist
Leave a Comment