By Podjeli
Privilegija starosti je da stariji ljudi imaju puno uspomena. Loše se zaborave, potisnu u dubinu sjećanja, one lijepe uvijek su negdje pri vrhu i vječno žive.
Uspomene na majku kojoj sramežljivo poklanjamo stručak visibaba ili mirišljive ljubičice za Dan žena, još je tu i uvijek će biti s nama.
Prve proljetne ljepotice završile su u rukama majke u kojoj su se caklile suze od sreće što smo zdravi i živi, što mislimo na nju i dan koji je bio spomen na vječnu borbu žena za svoj dio sunčanog neba, za svoje snove.
Kao majke pamtimo našu djecu koja su skrivajući sakupljale novčiće kako bi nam taj dan sramežljivo donijeli neki sitan darak koji nam je ugrijao srce.
Srce nije lupalo jače zbog vrijednosti dara već zbog malene ruke koja je spoznala ljepotu darivanja.
Život žena obilježe djeca neizrecivom strepnjom od prvog plaća do starosti, ma kako god se životni putevi razilazili.
Dan žena ne tako davno , slavili smo kao veliki dan emancipacije, ravnopravnosti.
S novim državnim ustrojem , slavi se manje, iako su žene u životu rame uz rame nastavile biti ravnopravne u nošenju tereta društva, obnove i razvoja
Država je donijela zakone o ravnopravnosti, no zakoni se kod donose da bi se kršili, pa tako imamo stranke koje radije plate kaznu nego da u svojim redovima istaknu žene, kao članovi uvijek su dobro došle, ali kao žene na funkcijama puno je teže za ženu ma kako dobra i pametna bila.
Žene i danas nakon više od 100 godina od kada su krenule u bitku za ravnopravnost u pravilu zarađuju manje, a starost dočekuju s manjom mirovinom. Danas u Hrvatskoj imamo podatak da je svaka druga iznad 65 god.u zoni siromaštva, a da su žene koje rade 14% manje plaćene od muškaraca.
Žene i tu nepravdu nose dostojanstveno, s kojom borom na licu više, uvijek spremne na osmijeh koji hrabri, uvijek uz ono malo što imaju podijele s onima koji nemaju.
Danas mnoge familije, od siromaštva spašavaju žene njegovateljice koje odlaze diljem EU njegovati stare i bolesne. Njihova žrtva je najveća, one se bude u stranoj zemlji, ispod tuđeg neba, u tuđem krevetu, često u sobi nepoznatog umirućeg čovjeka, s ogromnom tugom u srcu što je život tako posložio kockice, da svoju starost moraju trošiti na mjestu gdje se radi za novac.
Njihova borba traje ,svaki put na odlasku iz svojeg doma srce krvari, ostavljajući blizinu svojih dragih , ostavljajući svoje životne rituale, malene radosti i samo njezinom oku znane ljepote.
Na toj “šihti” se ne živi, već život curi u iščekivanju dana povratka, novac zarađen pomaže djeci za platiti režije , za školovati unuke, za sitne radosti kao što su maleni darovi za najmilije.
Tuga koju donosi takav život u vremenu kada je svaki dan života više, počne brojati kao dan bliže konačnom odlasku, gubitak je nenadoknadiv i velika žrtva.
Drage žene ustanite u borbu svoje dostojanstvene starost, vaše je mjesto za stolom gdje se donose zakoni, u “Palači pravde” gdje se sudi ubojicama nevinih žena koje su se usudile suprotstaviti zlostavljačima
U našoj državi ukinuli su “Dan žena”, kao dan koji se slavi, kako bi prividno ukinuli neravnopravnost u odnosima u društvu koje traju i danas , država ne priznaje starost kao dio života koji se provodi u društvu voljenih.,
Danas će te naše žene plakati za svim ženama koje napuštaju svoje domove, bilo zbog rata, bilo zbog siromaštva, žive kao izbjeglice u tuzi za svojima, plakati će za tuđim sinovima na ratištu, za tuđom djecom osamljenom u tuđoj zemlji, a svojem srcu nose istu tugu, istu bol, rana koja se stalno obnavlja i peče
Kao lavice se borite za prava vaše djece da diplomama nađu posao u Hrvatskoj, rodile ste ih u Hrvatskoj i tu im je mjesto.
Ima i žena koje su same. Život je tako htio, nisu imale ruku koja bi ih ispružena čekala da im pomogne ustati kada bi pale. Te žene trebaju prijateljstvo više od svega, samo pohranjeno negdje u glavi, da mogu računati na nas, kada jednom bude trebalo. .
Među nama žive žene koje su zauvijek izgubile svoje voljene, one žive svoje uspomene, pokažimo im da cijenimo njihove uspomene, da vjerujemo da njihovi voljeni i dalje žive u njima.
Žene prije svega trebaju ljubav, toplinu doma svog, svoju djecu na sigurnom i sigurnom egzistencijom , negdje u blizini, da svrate po želji, a najviše im treba vjera da ta djeca imaju budućnost.
.
Danas i svaki sljedeći dan želim vam zrnce uvjerenja da će tako biti, bez obzira na teška vremena.
Sretno nam !
Dragica Trumbetaš
Podjeli
