By ( Istinita priča)
Slikar Nikica Barun iz Livna i ja iz Duvna sjedimo pošle subote na zagrebačkom Docu (glavna tržnica u Zagrebu) pijemo kavu i ljudikamo, kad naiđe njegov poznanik Ivan Radoš i pridruži nam se. Kaže njemu Nikica da meni ispriča što mu se dogodilo u Bronksu kad jeboravio u Americi.
Nedavno sam poslom boravio u Ameriku. Zadnjega dana moga boravka, prošetao sam ulicama Njuyorka. Ne znam kako sam zalutao u zloglasni Bronks. Bijelci tamo ne zalaze. Ako koji zađe, teško živ iz njega izađe. Ispred jedne birtrije stajala je grupa crnaca i kad su me ugledali, opkolili su me i, obilazeći oko mene, jedan je u ruci držao nešto nalik toljagi i lamatao tim predmetom,drugi se igrao špagom vrteći oko prstiju, treći je udarao šakom u šaku i posmijavao se zloslutno. Skamenio sam se od straha i počeo buncati, izgovarati suvisle i nesuivosle riječi čega sam se god sjetio. Oni su šutke obilazili oko mene, a ja sam stajao kao skamenjen i samo sam govorio bez prestanka suvisle i nesuvisle riječi:.. ja sam iz Hrvatske…Zagreb,…iz te zemlje je igrač Šuker, tenisač Ivanišević…boksač Parlov, skijašica Janica, znanstvenik Ruđer Bošković, Tesla…svetac Tavelić, poglavnik Pavelić,… Marulić, pjevač Ivo Robić…Tereza, Gabi…koga sve nisam spominjao nadajući se da ći ih tako spriječitii da me ne prebiju ili možda čak i ubiju, jer su tako opako izgledali. Oni su obilazili oko mene i onaj s onom toljagom polako barkao, a onda sam, ne zna kako mi je izletilo i kako sam se sjetio, izgovorio dvije riječ Gospa, Međugorje i oni su stali. Onaj što me počeo polako dirkati toljagom, reče kako je njegova majka bila u Međugorja, pa mogu ići kući, i ako me put nenese u Međugorje, da kažem Gospi kako njegova majka nije više bolesna od kad je došla iz Međugorja.
„Otišla je tamo bolesna i vratila se zdrava“, rekao je crna ljudina, mrga od čovjeka, odmahnuo rukom prema izlazu iz Bronksa i mene zaželi sretan put do Međugorja. Oni ostadoše ispred te birtija, a ja teška koraka krenuh od njih, sretan što sam ostao živ. Iz Amerike sam ravno išao u Međugorje i od tada, svake godine za dan ukazanja hodočastim Gospi u Međugorje. Svake godine i činit ću to dok sam živ.
Onda sam ja ispričao njima o čudu na zagovor Gospe, koje se dogodilo meni i dvojci mojih prijatelja, generalu Ivanu i bojniku Veljku na bojišnici u selu Stravča 1992. godine.
Ante Lib Matić
