By Razgovor
Mladen Pavković: Čovjek neiscrpne energije
Mladen Pavković je dobro poznato ime u hrvatskom novinarstvu. Godinama piše, objavljuje, autor je brojnih knjiga, dokumentarnih filmova, izložbi, a organizirao je i veliki broj tribina te humanitarnih koncerata i akcija, od Vukovara do Knina. O njegovu radu objavljena je i monografija – „Pobjednik ostaje sam“. Dragovoljac je Domovinskog rata, a iznimno je zaslužan što je njegovom zaslugom diljem Hrvatske dosad podignuto i oko tridesetak spomen obilježja i Spomen križeva.
Publicist Damir Borovčak je kazao i napisao da je ovaj čovjek – „institucija“.
A s Pavkovićem surađujem dugi niz godina, još od kad sam u Zagrebu vodio nakladničku kuću. Uvijek sam se divio, kao i sada, njegovoj neiscrpnoj energiji, pa je i to jedan od razloga što sam odlučio da s njim napravim i razgovor…, jer taj čovjek stvarno ima što reći.
S obzirom da je na čelu jedne od najaktivnijih Udruga proisteklih iz Domovinskog rata, zanimalo me: što misli, zašto se braniteljske Udruge ne ujedine, pa da imamo jednu jaku udrugu sastavljenu od onih, kako to on voli reći, koji su bili prvi kad je trebalo?
- Bilo je ovakvih i sličnih pokušaja, ali pretežno na papiru – rekao je. Jedna jaka braniteljska udruga ne odgovara ni desnim ni lijevim političarima i politikantima, tim prije što veliki dio onih koji su danas na vlasti, od općina, gradova, županija, pa do Hrvatskog sabora, nije sudjelovao u Domovinskom ratu, odnosno stvaranju hrvatske države. Uz to, jadno je i žalosno što su se pojedini branitelji „prodali“, pa umjesto da su na strani svojih suboraca, oni pretežno sviraju i plešu kako age kažu, što će reći da je prigodom raznih svečanosti ili obilježavanja pojedinih obljetnica za ljude koji su bili prvi kad je trebalo dobar i – grah! A to pravdaju time da branitelji vole grah, dok njihovi „šefovi“, s kojima se vole naslikavati, nakon svake „braniteljske fešte“ uglavnom odlaze na -janjetinu i bečki! No, od udruga najviše imamo -stradalničkih, pa tako posebno djeluju ratni vojni invalidi, zatim udruga stradalnika I. kategorije, udruga udovica, udruga nestalih, udruga poginule djece, udruga PTSP-a… Od tisuću i nešto braniteljskih udruga država solidno financira tek samo njih možda najviše 40- 50, dok su sve ostale udruge, kako ih ja nazivam –„ptice pjevice“, što znači da se pretežno same financiraju, dok ljudi misle kako sve braniteljske udruge žive i djeluju na jaslama države, odnosno gradova ili županija. Malo sutra! Pojedinim udruga je tijekom godine „najveća“ aktivnost da jednom ili dva puta odu kod nekog braniteljskog spomenika i zajedno s političarima, koji se i tom prigodom vole s njima slikati, zapale svijeće i polože vijenac.
Tijekom, ali i nekoliko godina nakon Domovinskog rata, većina tvrtki je rado zapošljavala hrvatske branitelje, pa i Podravka, u kojoj ste godinama bili zaposlen kao novinar i urednik, a s velikim uspjehom vodili ste i njihovu braniteljsku udrugu…
- To je točno. Ali, pretežno su ih zapošljavali na slabija plaćena radna mjesta, jer – nisu imali potrebne škole. Kad sam 12 godina bio predsjednik Podravkine udruge branitelja, mojom je zaslugom, da se ne hvalim, samo u jednom potezu zaposleno oko 200 branitelja s određenog na neodređeno radno vrijeme. U toj tvrtki najviše smo problema imali s tamošnjim sindikatima, kojima je glavna aktivnost bila „podjela šunki“ za Uskrs. Čelnici sindikata su nas čak i tužili Državnom odvjetništvu što smo recimo na silos Podravke stavili 12-metarsku hrvatsku zastavu i na njoj napisali naziv udruge, ili su pak slali policiju da nam prekopa sale za sastanke jer da tamo držimo oružje!? S druge pak strane čelnici ove tvrtke koji su kasnije optuženi i suđeni za teški kriminal često su nam zamjerali što pišemo protiv Srba, jer da su oni najveći kupci Podravke i najbolje platiše. U doba rata, Podravka je dijelila kapom i šakom humanitarnu pomoć, a ja sam pronašao da su stotinu kamiona pomoći poslali i nekim Caritasima koji uopće u to vrijeme nisu postojali. Kad sam taj dokument pokazao pok. Zvonimiru Majdančiću, tadašnjem predsjedniku Uprave, rekao mi je- vi to ne razumijete, takvo je bilo vrijeme. Inače, Podravka je jedna od rijetkih firmi čiji su radnici dali izniman obol u Domovinskom ratu, a nema monografiju na tu temu, jer čelnici Uprave to nisu željeli, jer su se za vrijeme rata uglavnom držali svojih radnih soba ili podruma. Od nekoliko tisuća radnika Podravke, samo je nekolicina, pet-šest, bila u ratu s visokom školom ili fakultetom, kratko. Kad je umro prvi hrvatski predsjednik u Podravki je pred punom dvoranom održana komemoracija, a kad je nakon toga trebalo ići u Zagreb na pogreb, u autobus koji nas je čekao ispred zgrade, ukrcalo se svega nas – tri i to branitelja!. Svi drugi su ostali doma, pa je Podravka otkazala autobus i dala nam službeni automobil. Jedno vrijeme, dok je na čelu Podravke bio neki Šestak, toliko su maltretirali i marginalizirali branitelje, da su dva u vrlo kratkom vremenu izvršila suicid.
Danas je, čini se, najveći „problem“ pozdrav „Za dom spremni“. Kako i zašto?
- Ovaj su pozdrav u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskog rata počeli koristiti, prije svih, hrvatski branitelji, od kojih su velika većina rođeni nakon II. svjetskog rata. I ovim pokličem plašili su agresore, Srbe i Crnogorce, a o zloglasnim pripadnicima JNA da i ne govorim. Okupatori su, kao još i danas, Hrvate nazivali i nazivaju – ustaše, a od toga razni pupovci i vučići imaju najviše koristi. Oni već i sanjaju ustaše, a njih zapravo nema. Ima crvene zvijezde petokrake! Ona, začudo, nije sporna, iako je bila neprestano na srcima agresora, od Vukovara, Saborskog, Voćina, Pakraca do Škabrnje. U vrijeme Domovinskog rata, pripadnici HOS-a, koji su najviše koristili ovaj poklič, nisu počinili ni jedan ratni zločin! A koliko je srpskih i inih četnika počinilo zla sa zvijezdom na čelu i pozdravom „Smrt fašizmu- sloboda narodu“? E, sad da bi što manje „kopali“ po četničkim zlodjelima, oni nam neprestano pod nos stavljaju ovaj pozdrav, i na taj način su učinili i čine da Dunav teče uzvodno. Okrivljuju nas za Jasenovac, govore da je tamo pobijeno i do milijun ljudi i da su Hrvati genocidni narod. S druge pak strane, Srbi i domaće izdajice, se ne kaju niti priznaju stravične zločine, od završetka Drugog svjetskog rata do ovog Domovinskog. Srbi su nam čak uspjeli „ukinuti“ Bleiburg, a i stopirati da se bl. Alojzija Stepinca proglasi svetim. Osporavaju i zločine u Srebrenici! Ima li lijeka, prije svega, za vođe ovog naroda, na čelu s Vučićem i njegovim „profesorom“ Vojislavom Šešeljem? U Hrvatskoj je najveći problem Milorad Pupovac, koji je svojom mržnjom prema Hrvatima i Hrvatskoj zagadio čitav ovaj prostor, a ne nikakvi pokliči. Politička zla koja je dosad učinio Pupovac, sa svojim kompanjonima, ne mogu oprati ni Drava, ni Mura ni Sava! Kakav je to politikant i mutikaša, koji je na izborima članova vijeća i predstavnika nacionalnih manjina koji su održani 2023. u Zagrebu, najbolje govori podatak da je od 19.343 pripadnika srpske nacionalne manjine, na biračkom popisu, kao prvi na listi, dobio tek 156 glasova, što će reći da takav čovjek jedino može predstavljati sebe, svoju obitelj, susjede i člankopisce propagandnog biltena – Novosti. Inače, kad već spominjem pupovce, nije mi jasno kako to da se gotovo za svako istaknutije radno mjesto od kandidata traži da prođu zdravstveni pregled, dok za političara, odnosno predsjednika neke velike političke stranke, baš kao i za šefa države, ne treba ni – tečaj?
A, zašto u Hrvatskoj nema nacionalni Muzej Domovinskog rata, a samo u Zagrebu djeluje najmanje tridesetak ovakvih ustanova, koje financira država?
- Muzej Domovinskog rata, na državnoj razini, teško će se pokrenuti. Pretežno oni koji nisu sudjelovali u obrani Domovine drže kasu. Njih to ne zanima, jer ih u jednoj ovakvoj instituciji ne bi bilo ni na najmanjoj fotografiji. Pa, kad nema nas, neće biti ni vas – razmišljaju.
U Koprivnici ste među prvima u državi, u Muzeju Grada, pokrenuli Odjel Domovinskog rata…
- Da, zato sam od Koprivničko-križevačke županije svojedobno primio i Zahvalnicu. Prvo je ovaj „muzej“ bio u svim prostorijama Muzeja, pa je nakon toga smanjen na tri sobe, a na kraju na jednu, dok danas nema ni te jedne.
O Vama i Vašem radu dosad je snimljeno najmanje pet dokumentarnih filmova…
- Jedan je snimila i Hrvatska radiotelevizija, nekoliko je snimio američko-hrvatski redatelj Nikola Knez…Bili su kod mene i snimatelji iz Melburna (Australija). Došli su snimiti ljepote Koprivnice, a kad su mene upoznali redateljica je predložila da snime film o meni, jer se nisu mogli načuditi mojoj brojnoj aktivnosti od početka stvaranja hrvatske države.
Kakva je politička situacija u Koprivničko-križevačkoj županiji…?
- Jako dobra. Lijevi i desni odlično se slažu. Tu nema oporbe, a kako bi i bilo kad su manje-više svi u tzv. rodbinskim ili kumskim vezama, ili još bolje u „vinogradarskim“. Divota jedna, zaključio je Pavković o kojem je akademik Josip Pečarić već objavio i treću knjigu.
Razgovarao: MILAN PIŠKOVIĆ
Snimio: Nino Golob
