Hrvatska kulturna i politička javnost desetljećima održava mit o Vladimiru Nazoru kao nedodirljivom nacionalnom bardu pod čijim se imenom dodjeljuju najviše državne nagrade, dok njegove stihove recitiraju djeca u školama, a stotine ulica i ustanova ponosno nose njegovo ime. Međutim, iza tog institucionalnog obožavanja krije se duboko uznemirujuća biografija čovjeka koji je, vođen taštinom, oportunizmom i kukavičlukom, služio dvama totalitarnim režimima i postao formalni suučesnik u poslijeratnim komunističkim progonima. Vrijeme je da se konačno prekine s praksom selektivnog pamćenja koja umjetničko stvaralaštvo odvaja od političke odgovornosti jer u Nazorovu slučaju jedno bez drugoga jednostavno ne ide. Kada je 1941. uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska, Nazor nije pružio nikakav otpor, već je kao ugledni akademik živio u komforu zagrebačkih salona, primao državne nagrade i objavljivao u ustaškim glasilima. Njegovi kasniji zagoravatelji tvrde da je bio razočaran tim sustavom, no činjenica je da je u njemu nesmetano stvarao i profitirao dok su drugi proganjani i ubijani. Preokret se događa krajem 1942. kada njegov odlazak u partizane, u društvu Ivana Gorana Kovačića, postaje prvorazredna politička trgovina. Komunističkoj partiji i Josipu Brozu Titu očajnički je trebao građanski i nacionalni legitimitet pred zapadnim saveznicima, a star, ali slavan pjesnik bio je savršen propagandni plijen. Zauzvrat, Nazor je dobio status partizanske ikone i pjesnički zadatak da piše hvalospjeve Titu, čovjeku koji je provodio nemilosrdnu parolu „ili si s nama, ili si protiv nas“.
Najmračnije poglavlje njegova životopisa počinje nakon svibnja 1945. kada prihvaća funkciju predsjednika Prezidija Sabora Narodne Republike Hrvatske. Formalno, on je bio prvi čovjek države u razdoblju kada je nova komunistička vlast provodila masovne odmazde, Bleiburg, Križne puteve, montirane procese i brutalne likvidacije desetaka tisuća Hrvata. Opravdanje da je njegova uloga bila samo ceremonijalna i da je stvarna moć bila u rukama OZNA-e i partijskog vrha pravno je i moralno neodrživo, jer je Nazor svojim potpisom i autoritetom davao privid zakonitosti tom krvavom režimu. Odbijanje funkcije bio bi jedini moralni čin starog pjesnika, no on to nije učinio zbog goleme taštine i straha za vlastitu egzistenciju u sustavu čiju je brutalnost dobro vidio. Izabrao je zavjeru šutnje kako bi sačuvao povlastice, dok je njegova sestra Irma kasnije svjedočila da je u zadnjim danima zapravo bio duboko nesretan i izoliran. Ovaj dvolični odnos prema Nazoru najvidljiviji je u hrvatskom obrazovnom sustavu, koji svjesno provodi radikalnu cenzuru povijesti. Djeca u školama uče o njemu isključivo kao o velikom, plemenitom domoljubnom pjesniku, čitaju Velog Jožu i Zvonimirovu lađu, dok se satovi književnosti koriste kao estetski štit od povijesne istine. Ono što se od djece u udžbenicima strogo skriva jest činjenica da je Nazor bio predani komunistički dužnosnik, čiji je formalni potpis zapečatio sudbine mnogih Hrvata, dok škole prešućuju njegove eksplicitne partijske hvalospjeve i institucionalnu krivnju za poratne strahote.
Najbolji primjeri tog prešućenog ideološkog stvaralaštva jesu njegove pjesme „Drug Tito“ i ozloglašena „Pjesma o pesti“, poznatija kao „Uz maršala Tita“. Inzistirajući na svesrdnom slavljenju vođe, Nazor Tita pretvara u mitsko biće tvrdeći da je „sve što j’ bilo pod pepelom na dnu naših srca skrito, u vatru razbuktao drug nam Tito“ te da on ima „lice tvrdo, šapu lavlju, ali na dnu grudi skrito srce ima kao otac“. Još opasnija bila je „Pjesma o pesti“, u kojoj Nazor izvorno pjeva hvalospjeve „Uz Staljina i Tita, dva junačka sina“, da bi stihovi izravno služili kao političko oružje za obračun s ideološkim i nacionalnim neistomišljenicima. Stihovima „Rod prastari svi smo, a Goti mi nismo“ Nazor se u partizanima izravno obračunavao s teorijom o gotičkom podrijetlu Hrvata koju je forsirao ustaški režim, dok je stihom „Tko drukčije kaže, pa kleveće i laže, osjetit našu će pest!“ otvoreno prijetio nasiljem i eliminacijom svima koji odbiju partijsku istinu. Serviranjem polovične istine i skrivanjem ovakvih propagandnih pamfleta, školski sustav danas odgaja generacije na mitu, učeći ih da politički oportunizam, prijetnje silom i suučesništvo u totalitarizmu postaju nebitni ako ih se upakira u lijepe stihove. Dok se u Hrvatskoj Nazora pokušava redefinirati u neutralnog domoljuba, u susjednoj Srbiji on je uspio opstati u posve drugom svojstvu, kao neupitni simbol jugoslavenskog antifašizma. Unatoč valovima dejugoslavizacije i brisanju hrvatskih toponima i imena iz javnog prostora nakon Domovinskog rata, Nazor je u Srbiji pokazao nevjerojatnu političku žilavost, pa njegovo ime tamo i danas nose ulice u Beogradu, Novom Sadu, Subotici, Somboru, Smederevu i nizu vojvođanskih mjesta, kao i osnovna škola u Đurđinu.
Taj prekogranični paradoks najbolje prokazuje cjelovitu istinu jer dok hrvatske škole od njega peru komunističku prošlost, u Srbiji ga upravo ta prošlost i hvalospjevi Titu drže na uličnim pločama. Teza da Hrvatska nije imala drugih domoljubnih pisaca osim Nazora opasna je povijesna neistina jer ih je imala, ali im razni nazori u poslijeratnom sustavu nisu dali ni da dišu, a kamoli da objavljuju. Dok je Nazor uživao u predsjedničkom luksuzu, partijski Agitprop provodio je kulturnu čistku u kojoj je pjesnički genij Tin Ujević bio izložen potpunoj zabrani objavljivanja punih pet godina samo zato što je pod NDH radio kao prevoditelj, iako se ideološki nikada nije prodao nijednom režimu. Pjesnici poput Nikole Šopa ili Đure Sudete gurnuti su u potpunu ilegalu i siromaštvo jer se njihovo kršćansko domoljublje nije uklapalo u socijalistički realizam. Posebno je sramotna Nazorova poslijeratna šutnja o Antunu Gustavu Matošu, kojemu je u ranijim esejima priznavao jezični genij, ali ga u trenucima svoje apsolutne političke moći nikada nije stavio na pijedestal zbog političkog konformizma i osobne sujete.
Matoš je bio nepokolebljivi sljedbenik Ante Starčevića, njegovo je domoljublje bilo izrazito antijugoslavensko, pa bi u Titovoj državi uzdizanje takvoga autora bilo političko samoubojstvo za Nazora koji je mirno gledao kako novi režim prepravlja Matoševu biografiju. Osim politike, presudio je i Nazorov golemi ego jer ga je Matoš za života nemilosrdno i opravdano kritizirao zbog povremene patetike i retorike. Ponosni i osvetoljubivi Nazor nakon 1945. na hrvatskom književnom i nacionalnom pijedestalu želio je vidjeti isključivo i jedino sebe, pa mu je bilo neprihvatljivo da mu mrtvi Matoš radi sjenu na tronu koji je kupio političkim podaništvom. Zbog svega toga, sazrelo je vrijeme da hrvatsko društvo prestane lakirati svoju prošlost, što u konačnici nalaže i potrebu za korjenitom promjenom imena najviše državne kulturne nagrade. Ta nagrada ne smije nositi ime političkog oportunista, već se mora preimenovati po istinskom hrvatskom piscu i domoljubu koji se čitav život, bez kompromisa i totalitarnih fotelja, borio za Hrvatsku – poput samog Antuna Gustava Matoša, čije bi ime na toj nagradi konačno uspostavilo savršen sklad između vrhunske umjetnosti i moralne i nacionalne čestitosti. Suočavanje s cjelovitom, oštrom istinom o Nazoru i micanje njegova imena s najvišeg kulturnog pijedestala jedini je način da se iskaže poštovanje prema stvarnim žrtvama vremena u kojem je on birao šutnju, cenzuru kolega i vlastiti kult ličnosti.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment