By Baš sam evo ovih dana nekako puno razmišljala o svemu
što se zbilo.Koliko ponosa iz mog srca i cijelog mog bića
stane u pet slova tvoga imena.Koliko patnje u boli je stalo
u godine tvoje,u bore i žuljave ruke iskustva.I tako što
više razmišljam o svemu dani prolaze,a vaš dan se
bliži.Kažem vaš jer kad bih rekla tvoj bilo bi nekako
sebično. A učio si me da je pored izdaje kod čovika
najgore biti sebičan. Ali da znaš vaš je svaki dan! Svaki
komadić ove krvlju natopljene zemlje i svaka kapljica
bistre vode s izvora pripada vama. Zamisli onda ponaosob
koliko si značajan i ti sam kad svaka kap vode pripada
tebi. Običnom, malom ,sitnom čoviku.Još kad znaš da si ti
nečije more ,a naše si ne samo more , ne samo kap nego
si cijeli Jadran.Zamisli onda kolika je to ljubav ,pa i u
slovima što ispunjaju papir.Vaš će dan nekada u kolovozu,
no nebitni su datumi i brojevi bitni ste vi.Tada golobradi
dječaci danas odrasli ljudi sa iskustvom, možda malaksali i
utučeni zbog nepravde ali svakako uvijek spremni.Oluja je
rastjerala mnoge duše,ne samo duše nego i one
„hodalice“ na 2 noge.Nekoga koga se kao treba
oslovljavati čovjekom ,a on to nije.Ko razumi shvatit će.
No možda sada uopće ne želim razgovarati o njoj.Želim
reći da sam ponosna! Ali povrh svega zahvalna!Što uvijek
na temu svega ovoga mogu reći e tu,tu je bio moj ćaća.
Tu je ostavio svoje najlipše godine.Tu je zaprimio one
tužne i ružne ožiljke ,ali i vječna prijateljstva. A iznad
svega sam zahvalna što ponosno mogu reći: „Ćaća fala ti
,ja sam HRVATICA .Pa bi te možda i pitala boli li te
tata,boli li te svaki krivi potez u ovoj našoj zemlji.Zemlji
snova skrojenoj davno da moraš tuđe ideje gledati,tuđim
se idealima diviti.Osjećaš li se izdano svaki put kad vidiš
da ne ide kako je zamišljeno one ’90.A jedino što znam je
da se ne kaješ jer si prvi na linijama bio da ti nije žao
kome si mladost poklonio.Reko si mi bio sam tada i sada
bi ako triba.Žao ti je pale braće Banovića,Rusije,Ljiljane i
drugi jer kad bi ih sve pisala predugo bi trajalo.Ne brini se
tata oni su gore.Oni što je istinski vole puno više ih je
gore nego među nama.Čuvaju nas ,bore se jer to nikada
nisu prestali.A nas su zadužili.Zadužili nas svakom kapi
krvi da se borimo i da čuvamo imena njihova.Jer zarad
koga se ginulo zarad čijih ideala onih dana gubila se
glava?Zarad Hrvatske i nas , a mi kao da slijepi
opipavamo površinske dijelove,a ne vidimo srž.Pa te opet
pitam boli li te ćaća moj? Osjećaš li njihovu krv na svojim
grudima, njihovu bol u svome tjelu?Je li tebe izdaje
snaga, je li ti hladno kao onih dugih zimskih dana ili te
samo opet ljubav ista grije? A samo vojnik to zna, i zna
tata moj samo Vi znate što je bol,glad i tuga…Samo se
Vaša tuga može nazvati tugom i bol bolom. A ti sad živi i
to sasvim ,nemoj samo disat ovaj život. Bolji će dani
možda jednom ipak doći , a teški će zasigurno proći.
MMČ
