By Mnogi se nadaju da lustracija u Hrvatskoj ne će ostati mrtvo slovo na papiru, bez obzira što razno razni pojedinci i skupine ističu da je to danas, nakon toliko godina od pada komunizma prekasno i bespotrebno. Nu, ako bi i došlo do nečega takvoga, onda tu ne bi trebalo biti iznimaka, jer bi trebalo lustrirati „i jedne i druge“, i lijeve i desne, bez obzira tko je u kojoj političkoj stranci, jer bez takvog stava to će se pretvoriti u „luk i vodu“, odnosno najobičniji cirkus.
Tko je činio zločine treba odgovarati, ali ne na način, kao što se relativno često danas događa u Hrvatskoj, kad su zločini velikosrpskih agresora u pitanju, u – odsutnosti.
Međutim, većina ljudi i ne zna (ili neće znati) kakvi su se strašni zločini događali u vrijeme vladavine Josipa Broza Tita, jer tada se o tome nije smjelo govoriti, a još manje pisati.
Zločinac Broz nije birao. Za njega i njegov politički totalitarni sustav bili su krivi svi za koje se i samo sumnjalo da rade protiv „njegova veličanstva“, pa i nevine žene, o čijim se patnjama, poglavito nakon II. svjetskog rata, malo ili ništa ne zna, pa se valja koji puta i prisjetiti na koji su se način i ti tzv. antifašisti obračunavali sa svojim protivnicima.
Evo tek nekih primjera.
Vojni sud komande Grada Zagreba, krajem kolovoza 1945. osudio je Mariju Rončević (r. 1916. u Senju), radnicu, na kaznu smrti vješanjem, trajan gubitak svih političkih i pojedinih građanskih prava i na konfiskaciju njezine imovine, jer je „nagovarala Tomljenović Anku da pronađe ljude koji bi htjeli ići u šumu“. Anka Tomljenović (r. 1913 u selu Javorje, kotar Novi Vinodol), radnica, bila je kriva što je sudjelovala na „sastancima u Katedrali, kod samoborskog podvožnjaka i u crkvi sv. Martina na kojima se raspravljalo o načinu prebacivanja ljudi u šumu“ te je osuđena na kaznu strijeljanja. Smilja Popović (r.1921. u Žumberku), učiteljica, bila je kriva što se „borila protiv nove vlasti i postojećeg poretka“. Kazna – smrt vješanjem! Mariju Vincens (r. 1920. u Levanjskoj Varoši, kraj Đakova),), učiteljicu, također su osudili na smrt strijeljanjem, jer je i ona sudjelovala na sastanku gdje se govorilo o „okupljanju kompromitirajućih ljudi i njihovom prebacivanju u šumu“. Katica-Kaja Pereković (r. 1922. u Gornjim Bogićevcima), završila građevinsku školu, bila je osuđena na kaznu smrti strijeljanjem „što se nakon dolaska iz zarobljeništva u Zagreb, stavila u vezu sa ustaškim poručnikom Stipić Karlom“. Zdenka Dolenčić (r. 1920. u Đurđevcu), đak, bila je kriva što se družila sa Kajom Pereković i Stipić Karlom te što je htjela „uhvatiti vezu s Bobanom“. Kazna- strijeljanje. Ivanka Pivošević (r. 1914. u Gradcu kraj Makarske), radnica, osuđena je na kaznu smrti strijeljanjem, jer je također bila na sastanku gdje se govorilo o „pomaganju ljudi u šumi“. Zoru Rajković (r. 1908. u Donjem Pazarištu kod Perušića), tvorničku radnicu, osudili su na strijeljanje, jer je „trebala dobaviti 4 propusnice radi prebacivanja ljudi u šumu“. Anku Muhar (r. 1905. u Donjem Pazarištu), podvornicu, također su osudili na smrt strijeljanjem, jer je „nagovarala dr. Modrića (r. u Varaždinu) da rađe ide u šumu nego u partizanski logor“, itd. i tako redom. Ne treba ni reći da su svi osuđeni od strane KOS-a ili Udbe automatski bili osuđeni, kao i Marija Rončević, na trajan gubitak svih političkih i pojedinih građanskih prava i na konfiskaciju imovine. Sve ove navedene Hrvatice, kako piše u obrazloženju, „priznale su djelo“, a Vrhovni sud JNA kasnije je većinu tih kazni preinačio u teške, dugogodišnje zatvorske kazne. Zanimljivo je da kod tih presuda ime predsjednika suda nije poznato, jer se – „nečitko potpisao“, a da sve osuđenice nisu dobile na uvid optužnicu ni presudu!
One koje su imale sreću da ih zbog lažnih i izmišljenih presuda ne osude na smrt već na teške dugogodišnje robijaške dane, kaznu su služile u tamnicama Lepoglave, Stare Gradiške, Požege i drugdje. A sve koje je osudio Titov režim bile su obilježene do kraja života, odnosno do početka stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. One, kao i drugi koje su sudili „antifašisti“ s pozdravom „Smrt fašizmu-sloboda narodu“ u doba Jugoslavije nisu postojali kao ljudi, već kao – brojevi.
Sve to vrlo dobro znaju razni manolići i slični, koji i danas opravdavaju zločine nad nevinim Hrvaticama i Hrvatima. Hoće li ih ikada stići i Božja kazna?
Prema dostupnim podacima Ministarstva pravosuđa Vlade Republike Hrvatske, od 1945. do 1990. ukupno je zbog „neprijateljske propagande i slično“ osuđeno 3.016 ženskih osoba na 12.291 godina ili 4.506.205 dana zatvora!
Stoga, za sve te koji su ih progonili, sudili i osudili, lustracija je blaga riječ!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
