Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
(Stihovi Tina Ujevića iz pjesme “Igračka vjetrova”
uklesani na njegovu spomeniku)
Dana 12. studenoga 1955. godine, u 65. godini života, ovaj je svijet napustio naš veliki pjesnik, boem i humanist, Tin Ujević, poeta koji je ispisao neke od najljepših stihova iz naše pjesničke riznice. Pokopan je na zagrebačkom Mirogoju, a na spomeniku su uklesani znameniti stih iz njegove pjesme “Igračka vjetrova”.
Najveći dio svoga života Tin je proveo kao boem. Bio je čest gost zagrebačkih kavana, ali i “biblioteke” koja se nalazila u secesijskom zdanju na Marulićevom trgu (danas je tu Hrvatski državni arhiv). Sudjelovao je u žustrim raspravama koje su se tada vodile u književnim kružocima, javno polemizirao i ne rijetko izazivao burne i oprečne reakcije javnosti. Intelektualno radoznao, ali ćudljive naravi i pomalo neuobičajenog ponašanja, znao je ponekad prespavati i na ulici, na nekoj od klupa, s gradskim beskućnicima i lutalicama. Stariji Zagrepčani vjerojatno se još uvijek sjećaju anegdote koja govori o tomu kako je pjesnika jednom prigodom dok je tako spavao na klupi u jednom od gradskih parkova, probudio policajac, ali umjesto opomene, nakon što ga je prepoznao (jer tada je već imao status poznatog književnika), počeo mu se žurno i zbunjeno ispričavati. “Ma ne morate se ispričavati…iako bi bio red da ste prvo probudili podstanara” – odgovorio je Tin aludirajući na beskućnika koji je spavao ispod njegove klupe. U tadašnjoj kavani “Blato”, svakog jutra bi doručkovao polovicu bijelog kruha i litru mlijeka, a najveći dio ostatka dana provodio u knjižnici.
Rođen je 5. srpnja 1891. godine u Vrgorcu, u Dizdara kuli. Puno ime bilo mu je Augustin Josip Ujević, budući da su prema starom običaju župe imotskih Poljica, krštenoj djeci davali dva imena. Majka Jerka bila je s otoka Brača (iz Milne), a otac Ivan Ujević, rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini. Rođen je kao jedno od petero djece, od kojih je dvoje umrlo u ranom djetinjstvu. U Vrgorcu je završio prvi razred osnovne škole i u rodnom mjestu živio prvih šest godina života, nakon čega je obitelj preselila u Imotski, budući da je otac (kao učitelj) premješten u tamošnju školu. U Imotskom nastavlja školovanje, ali osnovnu školu završava u Makarskoj, gdje ponovno preseljavaju. U Split odlazi 1902. godine, živi u nadbiskupijskom sjemeništu i upisuje klasičnu gimnaziju. Pjesme počinje pisati već u trinaestoj godini, ali, one prve, nažalost nisu sačuvane. Maturirao je u splitskoj gimnaziji 1909. godine s odličnim uspjehom, nakon čega odlazi u Zagreb i upisuje studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu. Iste godine u ožujku objavljuje svoj prvi sonet “Za novim vidicima”, u časopisu Mlada Hrvatska, koji sedam mjeseci poslije objavljuje i njegov drugi sonet (“Hrvatskim mučenicima”). Tako je započelo razdoblje plodnog pjesništva Tina Ujevića i druženje s brojnim tada znamenitim književnicima i publicistima.
Od dolaska u glavni hrvatski grad, često je u društvu mentora, Antuna Gustava Matoša, te suvremenika, Ljube Wiesnera i Kreše Kovačića i drugih i u ovom se razdoblju ističe kao gorljivi hrvatski državotvorac, pravaš i protu-autonomaš koji se zalaže za slom Austro-Ugarske i neovisnost Hrvatske. Nakon faze domoljubnog zanosa, naglo “otkriva” jugoslavensku ideju (kojoj je ranije kao hrvatski nacionalist bio krajnje nesklon) i postaje čak agitator u korist jugoslavenskog unitarizma iza kojeg su se već jasno nazirali obrisi velikosrpske ideologije. Zbog toga i sprege s Dimitrijem Mitrinovićem i ostalim “revolucionarima” instruiranim iz Beograda, 1911. godine je protjeran iz Zagreba na razdoblje od 6 mjeseci. Odlazi u Beograd, gdje navodno studira i za tamošnje tiskovine piše političke pamflete u prilog “jugoslavenstvu”.
To je konvertitstvo izazvalo kod Matoša oštre reakcije. Neki su analitičari skloni ovaj nagli obrat Tina Ujevića u političkom smislu promatrati kao njegovo “rivalstvo” s Matošem, kojem je po svaku cijenu htio oponirati, suprotstavljajući svoju “jugoslavenštinu” domoljubnoj orijentaciji (do jučer njihovoj zajedničkoj državotvornoj opciji) Učitelja u čijoj je sjeni bio. U kojoj je mjeri Ujević bi naivan i politički nepismen, pokazuje ovaj njegov stav koji nije imao veze s realnošću, niti ikakve unutarnje logike. On, primjerice kaže: “Svrha nacionalnog ujedinjenja bila bi u užem smislu samostalna Hrvatska, a u širem Jugoslavenska republika”. (Vidi: https://zir.nsk.hr/islandora/object/ffzg:1059/datastream/PDF/download; str. 26.; stranica posjećena 10. 11. 2022.)
Njegovi radikalni projugoslavenski (ili bolje reći prosrpski) stavovi i način na koji je (nakon svoje “transformacije” u “velikog Jugoslavena”) promatrao temeljne značajke hrvatskog identiteta, vremenom su jačali. Evo kako je, primjerice, izrazio svoj stav prema hrvatskom nacionalnom identitetu: “Srbin, znači pojačano biti Hrvat, biti Hrvat a ne biti u isti mah Srbin, znači ne biti Hrvat”. (Vidi: isto – )
Dakle, Ujević je imao ambicija baviti se politikom, a nije shvaćao temeljne relacije državnog i nacionalnog pitanja – prije svega to što Jugoslavija koja je zamišljena tako da u njezin sastav uđu hrvatske zemlje isključuje svaku mogućnost postojanja samostalne Hrvatske i činjenicu da su Srbi i Hrvati po svemu dva različita naroda čiji identitet nije u bilo kakvoj korelaciji, a kamo li međuovisnosti.
Nakon što mu je istekla kazna izgnanstva, iz Beograda 1912. godine dolazi u Split i pokreće list “Ujedinjenje” (s književnikom i publicistom, također “integralnim Jugoslavenom”, Milostislavom Bartulicom). Sa svojim suradnikom, zbog protudržavne retorike u člancima, dolazi pod udar vlasti, biva uhićen i nekoliko mjeseci provodi u zatvoru, a potom (1913. godine) dobiva desetogodišnji izgon iz Austro-Ugarske. Odlazi u Pariz gdje živi u bijedi i oskudici – jer novac koji je očekivao iz Srbije nije dobio niti je imao prigodu objavljivati svoje članke. Vjerojatno i iz tih razloga (u stanju teške egistencijalne bijede, više gladan nego sit i u neizvjesnosti što ju je nosio svaki sljedeći dan), pristupa francuskoj Legiji stranaca (sa srpskim književnikom, pripadnikom terorističke velikosrpske organizacije “Crna ruka”, Vladimirom Gaćinovićem), gdje provodi jedno kraće vrijeme i iz nejasnih razloga napušta ovu plaćeničku oružanu formaciju. Nastavlja pisati protuaustrijske članke kao član Jugoslavenske ujedinjene (nacionalističke) omladine – radikalne emigrantske prosrpske organizacije povezane s Jugoslavenskim odborom koja je zagovarala stvaranje unitarne južnoslavenske države pod patronatom Beograda i prema programu Nikole Pašića.
Tin se u kasnijoj fazi svoga političkog angažmana teško razočarao u koncept velikosrpskog, unitarističkog “jugoslavenstva” i potpuno posvetio poeziji. Raskid sa svojom zabludom naznačio je u pjesmi (pisanoj u proznom izričaju) “Drugovi”, gdje kaže: “Mi smo imali da budemo jedna vojska. Ali srca su naša, o drugovi, bila podvojena: vi ste tražili korist, a ja samo ljepotu.” (Vidi: http://library.foi.hr/lib/autor.php?B=1&A=0000000817&E=; stranica posjećena 1. 11. 2022.)
Slijedi novi obrat početkom Drugog svjetskog rata. U vrijeme postojanja NDH, kroz cijeli rat je radio u novinskoj državnoj agenciji Velebit, kojoj je 29. listopada 1941. godine ime promijenjeno u Hrvatski dojavni ured ‘Croatia’. Ovu je agenciju kao glavni urednik vodio novinar Matija Kovačić, a Tin Ujević bio je jedan od prvih zaposlenika – i to mu je ujedno bilo prvo stalno zaposlenje s redovitim mjesečnim prihodima.
Grob Tina Ujevića na zagrebačkom Mirogoju
(Adresa slike: https://povijest.hr/wp-content/uploads/2016/06/UJEVIC_TIN-Hrvatski_pjesnik-2_Kopie.jpg)
Zbog ove “neprijateljske djelatnosti”, komunističke vlasti su mu zabranile (sve do kraja 40-ih godina) svako javno djelovanje i od tada nadalje uzdržavao se prevodeći anonimno. Na neformalnom “suđenju” hrvatskim književnicima koji su u vrijeme Drugog svjetskog rata ostali u Zagrebu (jer i sama činjenica da je netko ostao na teritoriju NDH, prema mjerilima komunista bio je “zločin”) održanom sredinom lipnja 1945. godine, uz Dragutina Tadijanovića i Ujević je bio optužen i proglašen “ustaškim suradnikom”, izbačen iz Društva hrvatskih književnika i osuđen na petogodišnju zabranu objavljivanja svojih književnih djela, dok je Tadijanović dobio dva mjeseca zatvora. S Tinom su na popisu “suradnika fašista” završili i Marija Jurić Zagorka, Nikola Šop, Antun Barac, Sida Košutić, Marko Fotez, Zlata Kolarić Kišur, Mate Ujević, Geno Senečić, Dora Pfanova, Jagoda Truhelka. No, ipak su prošli bolje od Gustava Krkleca i Olinka Delorko koji su obilježeni kao “fašisti”.
Tin je bio osoba nemirna duha, nestalne i ćudljive naravi. U svojim “pariškim” godinama, u hrvatskim časopisima objavljuje političke članke, ali piše i pjesme koje kasnije izlaze u zbirkama objavljenim u Beogradu kuda odlazi po povratku iz Pariza (i nakon kratkog zadržavanja u Zagrebu). U tom razdoblju Ujević predano izučava srpski jezik i na kraju objavljuje na ćirilici i na srpskom jeziku. Potpuno se integrira u srpski književni i kulturni krug i tamo izdaje svoje dvije zbirke pjesama: Lelek sebra (Beograd, 1920.) i Kolajna (Beograd, 1926.). No, njegovi su dani u glavnom srbijanskom gradu jednako obilježeni neimaštinom i alkoholizmom, spavanjem na klupama u parkovima i pukim preživljavanjem od povremenih i više nego skromnih honorara.
Iz Beograda odlazi u Sarajevo gdje živi u razdoblju od 1930. do 1937. godine. Tamo objavljuje još dvije zbirke (Auto na korzu i Ojađeno zvono). Od 1937. do 1940. godine boravi u Splitu, a od 1940. do smrti (12. studenoga 1955.) u Zagrebu.
Dvije njegove zbirke objavilo je 1938. godine Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu (Skalpel kaosa i Ljudi na vratima gostionice). Pet godina prije smrti doživio je tihu rehabilitaciju – tako je zbirka pjesama Rukovet objavljena 1950. godine, zahvaljujući prije svega zauzimanju uglednog književnika i prevoditelja Jure Kaštelana, a 1954. godine u nakladi Društva hrvatskih književnika (Zagreb) i lirska zbirka Žedan kamen na studencu.
Sabrana djela Tina Ujevića u 17 svezaka objavljena su u razdoblju od 1963. do 1967. godine. O njemu je napisano i više knjiga, a snimljen je i TV film redatelja Mate Ganze (“Sjećanje na Tina”).
Osebujni i ćudljivi poeta, prošao je tijekom svoga života kroz brojne mijene – o čemu ipak ne bi trebalo prestrogo suditi, jer ni najveći geniji nisu lišeni ljudskih slabosti i imuni na zablude, posrnuća i zastranjenja. U početku vjerni obožavatelj velikog Antuna Gustava Matoša, javno ga se odrekao (1911. godine) i poveo s njime polemiku (koju je Matoš započeo prilično oštro a potom pokušao ublažiti), pri čemu su jedan drugoga optuživali čak i za plagijat. Unatoč svemu, Tin se nikad nije uspio suštinski odmaknuti od pjesničkog maga, svoga Učitelja i mentora kojemu se toliko divio da ga sasvim sigurno mrziti nije mogao i da je htio. Nastojeći napraviti otklon od Matoša, on se približava Baudelaire-u, ali vođen matoševskim poticajima i iskustvima. I na kraju, nakon smrti velikog Antuna Gustava Matoša – središnje figure hrvatske moderne (jer “poetičko” razdoblje moderne u nas računa se od 1891. godine i objave Matoševe novele Moć savjesti 1891. godine do njegove smrti 1914.) – on piše nekrolog, “pokajnički”, pomirljivi oproštajni članak naslovljen: Em smo Horvati, koji je u neku ruku pokušaj zakašnjelog “pomirenja” s onim pod čijim je okriljem izrastao u pjesničku veličinu i čije se sjene nikad nije oslobodio. Matoš je ostao vječita i trajna opsesija i preokupacija Tina Ujevića, koji je ponovno, po tko zna koji put pokazao svoju nedosljednost, pa je u polemičkom tonu nastavio povremeno pisati o svome mentoru i Učitelju i nakon što je ovaj umro, zanemarujući nekrolog i sve ono što je u njemu izrekao.
Sva ova brojna politička i svjetonazorska vrludanja, pa i izrazi sitnih ljudskih pakosti i taštine (na koju je rijetko koji umjetnik imun), ne mogu, međutim, oduzeti bilo što njegovoj bezvremenskoj i svevremenskoj, besmrtnoj poeziji koja plijeni svojom osjećajnošću, skladnošću, univerzalnošću, harmonijom stiha i rime i snažnim emotivnim nabojem.
Uz sve ljudske slabosti i mane, hirovitu i buntovnu narav i osebujni, boemski način života i ponašanja, Tin Ujević je bio ne samo modernistički pjesnik nego i moderni intelektualac i erudit, prevoditelj koji je prevodio na desetak jezika, poeta kojeg se ne može “ukalupiti” u bilo koju (tipičnu) umjetničku struju, književnu školu ili smjer; neuhvatljiv i nestalan, na neki poseban način svoj i različit od svih, neobičan, tajnovit, a ipak tako blizak i razumljiv svakomu tko pročita njegove stihove. Genijalni, neponovljivi poeta čije djelo protokom vremena ne gubi ništa od svoje blistave ljepote i veličine.
(Video) Tin Ujević: “Noćas se moje čelo žari”; https://www.youtube.com/watch?v=Ams3O4A4_EY&ab_channel=AudioPoezija
Zlatko Pinter
Leave a Comment