Svaki 24. srpnja budi sjećanja na Ankicu Tuđman, suprugu našeg prvog, hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, koja je rođena baš toga dana. Za razliku od mnogih koji su nakon nje koračali predsjedničkim dvorima, ona nije bila samo prva dama s protokola. Bila je žena s terena, neumorna humanitarka, koja je svoje srce i energiju poklonila onima najranjivijima – djeci stradaloj u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu. Kroz svoje knjige i zapise, s puno je ljubavi i poštovanja čuvala istinu o tim teškim vremenima, a posebno o liku i djelu svoga supruga.
Oni koji su imali čast surađivati s njom pamte njezinu nevjerojatnu toplinu i duboko poštovanje prema svima koji su čuvali uspomenu na Domovinski rat. Tijekom tih dugih deset godina, koliko sam pod pokroviteljstvom tadašnje ministrice branitelja Jadranke Kosor organizirao braniteljsku karavanu, vrata njezina doma uvijek su mi bila širom otvorena. Dok smo obilazili svako mjesto diljem Hrvatske koje je bilo važno za našu slobodu, gospođa Ankica me redovito pozivala k sebi. Uvijek bi mi od srca čestitala i s divljenjem govorila kako joj je drago što još uvijek imam snage organizirati nešto tako veliko i važno. Ta njezina podrška bila je neprocjenjiv vjetar u leđa.
Živjela je i disala za svog supruga i Domovinu. Svjedoci pamte njihov posljednji, emotivni odlazak na Medvedgrad, na Oltar Domovine. Znala je koliko je teško bolestan i, kao svaka brižna supruga, molila ga je da ne ide. No, dr. Tuđman je bio odlučan – morao je otići na to sveto mjesto, pokloniti se hrvatskim braniteljima i žrtvama. Ona je, kao i uvijek, ponosno stajala uz njega.
Nakon njegove smrti, s njezina je lica nestao onaj stari osmijeh. Zajedno sa svojom obitelji propatila je mnoge nepravde. Bilo je bolno gledati kako pojedini političari, poput Mesića i Sanadera, pljuju po čovjeku bez kojeg nikada ne bi postali ono što su bili. No, ona je sve to nosila s nevjerojatnim dostojanstvom.
Često mi je u razgovorima znala reći: “Govori i piši, moramo maknuti ono ruglo od Trga dr. Tuđmana s kraja grada…”. Željela je da njezin suprug dobije spomenik kakav zaslužuje u srcu Zagreba. U njezino sam ime otišao i kod bivšeg gradonačelnika Milana Bandića, prenio mu njezinu želju za razgovorom o tom parku. Bandić je, u svom stilu, sve obećao, no na kraju je ispao nevjerodostojan – nije je čak ni primio.
Još jedno veliko razočaranje doživjela je kada se podizao spomenik predsjedniku na Kninskoj tvrđavi. Bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović javno je najavila da će ga otvoriti zajedno s gospođom Ankicom, a da nju i obitelj o tome nitko nije ni obavijestio, niti im poslao pozivnicu. Kada sam hitno reagirao kod njezina savjetnika Ante Deura, pozivnica je brzo stigla, no ponosna Ankica je tada mirno rekla da ne ide. Poslala je svog sina Miroslava da predstavlja obitelj.
Najljepša slika koja mi ostaje u sjećanju je ona s Mirogoja. Nekoliko puta, kada bih došao na grob prvog predsjednika, zatekao bih je pred samim vratima groblja. Stajala bi tamo sasvim jednostavno, s plastičnom vrećicom punom lampaša u ruci. Zajedno bismo obišli grob njezina Franje. Upravo ta slika govori sve o njoj – unatoč povijesnoj ulozi, ostala je skromna, pristupačna i jednostavna žena iz naroda.
Preminula je 6. listopada 2022. Pokopana je u krugu obitelji kraj svoga supruga Franje Tuđmana na Mirogoju.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment