Požari koji svake godine iznova u pustoš pretvaraju hrvatsku obalu i
otoke nisu tek puka elementarna nepogoda.
Oni su rezultat složenog spleta povijesnih odluka, ekoloških
specifičnosti i klimatskih promjena, ali ponajviše — duboke sociološke
transformacije društva, pravne nesređenosti i kroničnog izostanka
sustavne prevencije.
Kako bismo razumjeli zašto Dalmacija svakog ljeta postaje “barutana”,
potrebno je rasvijetliti sve uzroke, analizirati posljedice te
primijeniti rješenja koja druge mediteranske zemlje već uspješno
provode.
1. Povijesna kronologija: Kako je stvoren “zeleni barut”?
Današnji pejzaž Dalmacije nije potpuno prirodan; on je spomenik
stoljetnim ljudskim intervencijama:
Mletačka pustošenja (ogolǐćivanje krša):
Mletačka republika stoljećima je sjeckla autentične hrastove šume
(hrast crnika) za potrebe brodogradnje i gradnje Venecije. Rezultat je
bila potpuna erozija tla i nastanak golog krša.
Austrougarska vizija (sadnja alepskog bora):
Krajem 18. i tijekom 19. stoljeća, pod vlašću cara Josipa II. i
kasnijih habsburških uprava, započelo je pošumljavanje krša. Alepski
bor (Pinus halepensis) izabran je kao pionirska vrsta — skroman,
izdržljiv i sposoban rasti iz samog kamena kako bi zaustavio eroziju.
Postratne radne akcije (masovno širenje):
Nakon 1945. godine, omladinske radne akcije u Jugoslaviji pošumile su
stotine tisuća hektara obale alepskim borom radi zaštite tla i razvoja
turizma.
Povijesna zamka:
Alepski bor trebao je poslužiti samo kao “prijelazna vrsta” koja će
stvoriti hlad i tlo za povratak autohtone bjelogorice. Međutim, sustav
je prepušten sam sebi. Bor se nekontrolirano raširio, a zbog visokog
sadržaja smole, eteričnih ulja i specifičnih serotinskih češera (koji
u požaru eksplodiraju i lete desecima metara dalje), postao je
primarni uzročnik brzog širenja požara.
2. Fatalna zabrana koza i “Zimmer frei” paradoks
Značajan dio današnje protupožarne ranjivosti leži u administrativnim
pogreškama prošlosti i naglom skoku standarda u Dalmaciji:
Zakon o zabrani koza (1954.):
U sklopu poslijeratne politike “zaštite šuma”, jugoslavenske su vlasti
1954. godine donijele zakon kojim je praktički zabranjeno držanje i
ispaša koza na kršu. Time je s terena uklonjen najučinkovitiji
prirodni “čistač” šume. Koze su stoljećima brstile nisko raslinje,
suhu travu i mlade izbojke makije, držeći podrast čistim. Zabrana je
uzrokovala bujanje neprohodne makije koja danas služi kao “stepenište”
kojim se vatra s tla trenutačno penje u krošnje borova.
Od motike do apartmana:
Eksplozijom turizma i rastom standarda, lokalno se stanovništvo
masovno okrenulo rentijerstvu. Motika, kosir, maslinici i uzgoj stoke
ostavljeni su u prošlost. Polja i suhozidi — nekadašnje prirodne
protupožarne barijere — obrasli su u gustu makiju i borovinu.
Nestanak drva kao energenta:
Standard je donio struju, plin i klima-uređaje. Nekada se svako suho
drvo i češer skupljao za ogrjev, čime se šuma samoinicijativno
čistila. Danas to suho gorivo ostaje u šumi kao zapaljivi tepisi.
Apartmanizacija u rubnim zonama:
U utrci za zaradom objekti i bazeni građeni su (i naknadno
legalizirani) izravno u gustoj šumi alepskog bora radi “autentičnog
hlada”, bez ikakvih urbanističkih obrambenih zona. Kad izbije požar,
vatrogasci ne brane šumu, nego spašavaju neplanski razbacane
apartmane.
3. Ekološki, klimatski i pravni uzroci
Klimatske promjene:
Višemjesečne ljetne suše, ekstremne temperature (35 °C) i izostanak
ljetnih pljuskova pretvaraju vegetaciju u dehidrirani barut.
Pirotehnika i nehaj:
Ljetno ispaljivanje signalnih raketa, bengalki, neoprezno roštiljanje
i radovi na otvorenom često su okidači vatre u najsušim danima.
Imovinsko-pravni kaos i blage kazne:
Usitnjene i nesređene parcele onemogućuju čišćenje “ničije zemlje”,
dok pravosuđe izriče simbolične kazne za izazivanje požara iz nehaja,
čime se ne potiče prevencija.
4. Rješenja na terenu (tehnička i ekološka)
1) Konverzija šuma (konkurencija boru)
Na opožarenim područjima i oko naselja potrebno je sustavno sjeći
alepski bor i saditi autohtonu bjelogoricu (hrast crnika, čempres,
pinija, planika, rogač, maslina). Bjelogorica sadrži više vode, nema
smole i djeluje kao prirodni usporivač vatre.
2) Obrambeni pojasevi od 30 do 100 metara
Oko svih naselja mora se održavati očišćen pojas bez visoke trave i
zapuštenih krošnji.
3) Povratak protupožarnog stočarstva i suhozida
Slijedeći moderne europske trendove, potrebno je poticati kontrolirani
uzgoj koza i ovaca na protupožarnim usjecima (tzv. pirografia) te
obnavljati stare suhozide kao fizikalne prepreke za vatru.
4) Dronovi i AI detekcija
Postojeći sustav vrhunskih termovizijskih promatračnica valja
nadograditi dronovima s termalnim kamerama koji noću nadziru krš i
uočavaju rane izvore topline ili sumnjiva kretanja.
5. Pravna reforma: iskustva Grčke i Španjolske
Dok Hrvatska problemu prilazi blago, druge mediteranske zemlje
primjenjuju politiku nulte tolerancije:
Grčki model (prisilno čišćenje i zatvor):
Uvedena je obavezna digitalna platforma gdje građani moraju dokazati
da su očistili parcele. Ako ne očiste, općina ulazi na teren, čisti ga
i naplaćuje trošak vlasniku uz novčanu kaznu. Za izazivanje požara
pirotehnikom ili radovima ljeti propisana je minimalna kazna od 10
godina zatvora uz potpunu naplatu troškova gašenja (kanaderi, gorivo,
ljudstvo).
Španjolski model (zonski pojasevi i zabrana pirotehnike):
Zakonski je obvezan pojas od 25 do 50 metara oko svakog objekta uz
šumu. Ljeti je strogo zabranjena prodaja i uporaba pirotehnike u krugu
od 500 metara od šumskog pojasa.
Potreban koraci za Hrvatsku:
1. Zakon “Očisti ili plati”:
Ako vlasnik ne održava parcelu uz naselje, država/općina čisti teren,
a trošak upisuje kao hipotekarski teret na nekretninu.
2. Financijska odgovornost za vatru:
Izazivanje požara pirotehnikom ili neoprezom mora nositi obvezu
plaćanja sata rada vatrogasaca i kanadera.
3. Zabrana ljetne pirotehnike:
Uvođenje potpunog moratorija na prodaju i korištenje bengalki i
signalnih raketa tijekom protupožarne sezone.
Pogovor
Hrvatska ima iznimno požrtvovne vatrogasce i moderan sustav rane
detekcije, ali borba s vatrom na terenu koji je desetljećima zapušten
zbog administrativnih zabluda prošlosti i utrke za turističkim
profitom unaprijed je izgubljena bitka.
Tek kada shvatimo da je pravo na sigurnost i život iznad prava na
zapuštanje privatne imovine, te kada spojimo povijesna iskustva
(suhozidi, bjelogorica, protupožarna ispaša) s novim načinom
upravljanja prostorom i rigoroznim zakonima, Dalmacija će prestati
strepjeti od svakog ljetnog vjetra.
Gordan Sataić
Leave a Comment