U danima kada američki predsjednik Donald Trump povlači povijesni i za mnoge nezamisliv potez, naredivši da se zastave Sjedinjenih Američkih Država spuste na pola koplja punih tjedan dana u čast preminule kraljice countryja Dolly Parton, u Hrvatskoj svjedočimo potpunom sumraku nacionalnog ponosa i pijeteta. Amerika, država koja svoje simbole i zastavu štiti gotovo religijskim žarom, odlučila je dati počast umjetnici na način koji je inače rezerviran isključivo za najviše državne dužnosnike, ratne zapovjednike i heroje. Pokazali su kako se cijeni vlastita kultura, tradicija i nacionalno nasljeđe.
S druge strane, u Hrvatskoj, zemlji natopljenoj krvlju i suzama, suočavamo se s poražavajućom i sramotnom realnošću. Upravo ovih dana u Macelju je pokopano 500 Hrvata, žrtava divljačkog i mučkog komunističkog terora iz 1945. Ljudi koji su bez ikakva suda pobijeni i čije su kosti 81 godinu čekale komadić dostojanstva i hrvatske zemlje, ispraćeni su bez proglašenja dana žalosti. Državne zastave nisu spuštene na pola koplja. Za političku elitu, pet stotina mučenika s Križnog puta nije bio dovoljno velik razlog da se Domovina službeno ogrne crninom.
Ista se priča ponavlja i kada su u pitanju obljetnice stravičnih srpskih pokolja u Vukovaru i Škabrnji. Državne se zastave ne spuštaju onako kako bi to nalagao elementarni moralni, ljudski i povijesni dug prema žrtvama. Što je još gore, u glavnom gradu Zagrebu, na obljetnice okupacije tih gradova heroja, hrvatske se zastave često uopće i ne izvjese na gradskim ulicama.
Umjesto hrvatskih trobojnica i simbola pod kojima se krvarilo za slobodu, na zagrebačkim trgovima i ulicama danas ponosno vijori više lezbijskih i duginih zastava nego službenih zastava vlastite države, što će reći da se u javni prostor agresivno guraju simboli kontraverznih udruga, dok se spomen na ljude koji su dali živote za ovu zemlju, bilo 1945. ili 1991., sustavno marginalizira i gura u marginu.
Velika Amerika tjedan dana tuguje i spušta zastave pred jednom pjevačicom, a hrvatska vlast i njezina metropola, stječe se dojam, okreću leđa vlastitim žrtvama i herojima, zamjenjujući nacionalni identitet ideološkim zastavama i sramotnom šutnjom. Krajnje je vrijeme da se zapitamo, čije zastave zapravo vijore u našim glavama i kamo nas vodi ovaj zaborav?
Mladen Pavković
Leave a Comment