By GOVOR NA PREDSTAVLJANJU KNJIGE JOSIPA PEČARIĆA „ HAJKA NA HAZU”
Poštovane gospođe, štovana gospodo!
Sve vas srdačno pozdravljam izrazujući radost što večeras možemo predstaviti knjigu akademika Josipa Pečarića „Hajka na HAZU / Mozak veličine maković-zrna”, još jednu knjigu njegova ustrajna nastojanja u obrani hrvatske istine, najvažnijeg našeg duhovnog odnosno kulturnog i političkog pitanja, uz ono demografsko, presudno, te pitanje stvarnog i potpunog uključenja našeg iseljeništva u politički, gospodarski, kulturni i svekoliki život hrvatske nacije i države. Izrazujem zahvalnost akademiku Pečariću što me pozvao sudjelovati u predstavljanju njegove knjige i napisati joj uvod, dajući time i meni priliku za javno svjedočenje.
Kratki uvod knjizi naslovio sam riječima Evanđelja „Svjedočiti za istinu”, Kristovim riječima izgovorenim pred Pilatom, jer mislim da je to razlog i smisao cjelokupnoga Pečarićeva djelovanja, posebno publicističkoga kojim dosljedno i hrabro svjedoči kao malo koji hrvatski intelektualac današnjice, te uzrok prijepora o koje ova knjiga govori. Nije, naime, Pečarić napadnut , a s njim i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, samo zbog nedavnog suprotstavljanja izboru jednog kandidata za redovitog člana Hrvatske akademije, nego zbog njegova stalnog javnog zauzimanja za obranu hratske povijesne istine, obranu od „banditizma nelustriranih komunističkih krugova” (kako tu pojavu točno naziva hrvatska povjesničarka Blanka Matković).
Velika komunistička laž „odnjegovana” u neprispodobivom zločinu nad hrvatskim narodom, koju neljudski još mnogi prihvaćaju, proizvela je u borbi protiv hrvatske državne nezavisnosti lažnu povijest koja još uvijek drži hrvatski narod i društvo zarobljene u okovima komunizma u službi jugoslavenstva, time i velikosrpstva, okovane sramotnim nasljeđem najzloglasnijeg razdoblja svjetske i hrvatske povijesti.Kao što je ta Velika laž izfabricirala lažnu hrvatsku povijest, poglavito našu povijest dvadesetog stoljeća, isto je učinila i na polju umjetnosti otvarajući u doba komunističke vladavine prostore lažne slobode i proizvodeći svoje „kanone” i „velikane” u čijoj sjeni, po zapovjedi tadašnjih i sadašnjih komesara – lažnih estetičara i povjesničara umjetnosti, ne smije rasti „travurina” prave hrvatske umjetnosti sve do danas (sjetimo se samo primjera Bakićeva spomenika tzv. ustanku naroda Banije i Korduna, tj. Srba protiv Hrvata, na Petrovoj gori, u likovnom smislu „socijalističkog hotela C kategorije”, najskupljeg spomenika svih vremena nakon egipatskih piramida, koje se želi obnoviti kao tobože veliko umjetničko djelo te sličnih takvih primjera). Osudu na „status travurine” doživio sam na vlastitoj koži, koja i nije samo moja nego naša zajednička, ukinućem funkcije Oltara hrvatske domovine i nasrtajem na njegovu fizičku opstojnost, ukinućem hrvatskog novca – kune, prešućivanjem i zanemarivanjem mojih spomenika hrvatskim velikanima i slavnim događajima iz hrvatske povijesti, do izoliranja sveukupnoga moga kiparskog nastojanja odkad je preminuo hrvatski predsjednik akademik Franjo Tuđman i vlast preuzela sljedba i razni miljenici Velike laži sad obogaćena otmicom hrvatskoga blaga, zločinom na kojem temelji svoju moć, često i uz pomoć presuda Vrhovnoga suda.
U tom i takvom žalosnom času očitovao se bio i nedavni kandidat za izbor u redovito članstvo Hrvatske akademije Stanko Andrić, povjesničar – uklanjatelj koji je uklonio spomen-bistu tvorcu ove hrvatske države akademiku Franji Tuđmanu iz Hrvatskog instituta za povijest u Slavonskom Brodu koji je tada vodio, a za članstvo se nedostojno kandidirao i svojom „stručnom kritikom” djela izabranog akademika povjesničara Franje Tuđmana. Pečarić je tu rabotu prepoznao znajući kuda i kamo ona vodi po planovima protivnika hrvatstva i hrvatske države. Na Pečarićevo upozorenje nije se oglušila većina članova Akademije, naprotiv, sluteći opasnost koja slijedi iz istine na koju je već davno, ali u naše doba, upozorio američki filozof Richard M. Weaver, da „ … nikada nismo toliko ispunjeni osjećajem uspjeha kao kada nekom bedemu svoje kulture zadamo smrtni udarac”. Taj „osjećaj uspjeha” vodio je i povjesničara umjetnosti (ne povjesničara!), sad već bivšeg člana Akademije Zvonka Makovića, koji je nekulturno riječima napao akademika Pečarića osporavajući mu pravo da govori o povijesti jer nije povjesničar po struci. Aktivirali su se u tome napadu i svi „proslavljeni” krivotvoritelji hrvatske povijesti te čitava medijska aparatura i mašinerija.
Potpuno je jasno da se iza tih napada krije onaj razlog koji sam naveo na početku – osporavanje prava na svjedočenje za istinu. Nije li, rekoh u uvodu knjizi, moralna dužnost svakog čovjeka, osobito onoga koji po djelovanju u svojoj zavičajnoj, nacionalnoj, znanstvenoj, umjetničkoj, vjerničkoj, kulturnoj ili inoj zajednici jest autoritet, primjer drugima, biti glas istine, upravo onako kako svjedoči akademik Pečarić, svijetom proslavljeni hrvatski znanstvenik – matematičar?
Kad ne bi bilo tako , onda bi i svojedobno Einsteinovo zauzimanje pred čitavim svijetom za istinu o pravu hrvatskog naroda pogaženom u Jugoslaviji, potaknuto srpskim zločinom ubojstva slavnog hrvatskog znanstvenika Milana Šufflaya, bilo nešto „neznanstveno” i time, valjda, nepotrebno. Bogu hvala, znamo svi da to nije i ne može biti tako. Stoga, plodove svjedočkog nastojanja akademika Pečarića, već to vidimo, marljivo ubiru novi naraštaji hrvatskih znanstvenika, također i povjesničara, odlučnih da hrvatska povijesna istina nezaustavljivo i konačno pobijedi. Jer, ponovo riječima spomenutog filozofa: „Onaj tko vjeruje u istinu… mora ustvrditi da na najvrijednije stvari na svijetu protok vremena ne utječe. U suprotnome i sam pojam istine postaje nemoguć.”
Čestitam akademiku Pečariću na još jednom svjedočkom djelu ostvarenom ovom knjigom! I hvala poštovanom Josipu na neumornom svjedočenju za istinu iz ljubavi, koje se zove – mučeništvo.
Kuzma Kovačić
U Zagrebu (Dvorana hrvatske braniteljske organizacije HVIDRA Grada Zagreba),
25. listopada 2024. u 18 sati
