̌, ̌ : ….

Prije otprilike trideset i pet godina — u vrijeme kada je ovim prostorima još vladala komunistička diktatura — kao tinejdžer sam u Svetom Ivanu Zelini vodio razgovor s jednim katoličkim svećenikom.

Bio je to čovjek iznimna uviđaja i širine koji je pokazivao izvanredno, gotovo studijsko znanje o marksizmu, maoizmu i masonstvu, kao i o svim drugim idejnim sustavima koji su stajali u izravnoj opreci s naukom Katoličke crkve.

Začuđen dubinom njegova poznavanja doktrina koje su bile izravno usmjerene protiv vjere i Crkve, upitao sam ga odakle mu toliki interes za proučavanje suprotnih ideologija.

Odgovorio mi je mislima koje su mi se trajno usjekle u pamćenje:

„Borba protiv ideoloških neprijatelja moguća je jedino ako ih temeljito proučavaš i pokušaš uistinu shvatiti.

Ne možeš se boriti protiv onoga čiju unutarnju logiku ne poznaješ.“

Taj susret i ta spoznaja postali su trajna popudbina za svako moje kasnije promatranje društvenih i ideoloških kretanja.

Upravo iz te potrebe za dubinskim razumijevanjem unutarnje logike suvremenih pokreta nastaje i ovaj tekst.

̌

Postoji jedna nužna i uznemirujuća mogućnost promatranja suvremene zapadne ljevice koja zauvijek ostavlja iza sebe plitke podjele na socijalizam, liberalizam, progresivizam i takozvanu woke-politiku.

Pitamo se: Što ako problem uopće nije u političkim programima?

Što ako se iza različitih politika krije duboka, beskompromisna ideja o tome što čovjek jest, što društvo mora postati i kakav bi se novi svijet morao roditi iz ruševina starog?

U tom trenutku napuštamo površinu politike. Stupamo na tlo metafizike.

Pod metafizikom ovdje ne podrazumijevamo nikakvu mistiku ni nadnaravne sile.

Govorimo o najdubljim, često skrivenim pretpostavkama o naravi stvarnosti: o čovjeku, društvu, identitetu, moralu, povijesti i svrsi vremena.

̌:

Ljevičarska, woke i masonska ideologija u svojoj se dubinskoj povezanosti mogu promatrati kao obuhvatan metafizički projekt preoblikovanja čovjeka i cjelokupnog postojanja.

Taj projekt više nije zadovoljan pukim izmjenama zakona i institucija; njegov je stvarni cilj ovladati samim kategorijama kroz koje čovjek razumije sebe, druge i svijet.

Stoga pred moderna društva ne postavljamo izborničko pitanje: „Za koga glasamo?“, nego iskonsko ontološko pitanje: „Kakvu sliku čovjeka prihvaćamo?“

. :

Klasična politika bila je obično upravljanje imovinom i moći. Bavila se pragmatičnim odnosima:

• Tko plaća porez, a tko prima mirovinu?

• Kolika je nadnica i tko vlada državnim aparatom?

• Gdje prestaje privatni, a gdje počinje javni sektor?

O takvim se pitanjima raspravljalo na temelju ekonomskih računica i političkih interesa.

No, suvremeni progresivizam čupa te temelje i postavlja drugačija, antropološka pitanja:

• Što uopće znači biti muškarac, a što znači biti žena?

• Što je to obitelj?

• Je li čovjekov identitet naslijeđena datost ili produkt vlastitog izuma?

• Jesu li spol i rod razdvojene kategorije?

• Jesu li tradicionalne strukture naravne činjenice ili samo političke konstrukcije moći?

Ovim potezom politika napušta ekonomiju i nastanjuje antropologiju.

A antropologija nije ništa drugo doli neposredno predvorje metafizike.

Jer, kada preoblikujemo odgovor na pitanje „Tko je čovjek?“, mi ne mijenjamo političke mjere — mi potresamo same temelje društvenog Bitka.

. : ̌

Radikalno progresivno mišljenje započinje apsolutnom sumnjom prema svemu što se dotad smatralo prirodnim, samorazumljivim i danim.

• Identitet se proglasi društveno oblikovanim.

• Norme se proglase povijesnim nusproduktom.

• Institucije se razotkrivaju kao puki mehanizmi opresije i moći.

• Jezik se prestaje promatrati kao odraz stvarnosti i postaje sredstvo njezine društvene fabrikacije.

Iz te sumnje izvire vrhovni aksiom dekonstrukcije: Ako je bilo koja društvena kategorija nastala u povijesti kao konstrukt, tada je čovjekovo pravo — i njegova dužnost — da je razori i iznova rekonstruira.

Tu se događa prvi veliki ontološki skok: prolazak od kritike postojećeg, preko dekonstrukcije temelja, sve do otvaranja mogućnosti za uspostavu potpuno novog poretka.

Ovaj proces može nositi privid emancipacije, ali u svojoj dubini on je projekt potpunog, dubinskog preodgoja društvene stvarnosti.

. ́

Ako se cjelokupna stvarnost oblikuje kroz jezik, tada vladavina nad riječima postaje vladavinom nad Bitkom. Riječi gube svoju neutralnost i pretvaraju se u političku tehnologiju:

• Kako ćemo nazvati određenu skupinu?

• Koji je izraz dopušten, a koji je proglašen uvredljivim?

• Što definira „inkluzivno“, a što „isključujuće“?

• Gdje leži granica takozvanog „problematičnog govora“?

U tome se rađa fenomen politički korektnog i woke jezika. Dok njegovi zagovornici u tome vide mehanizam zaštite slabijih, njegova stvarna filozofska funkcija jest proizvodnja jezičnog i misaonog konformizma.

̌ :

: Onaj tko drži monopol nad definicijom legitimnog jezika, taj izravno određuje granice unutar kojih je uopće moguće zamisliti legitimno mišljenje.

Zato bitka za jezik nije sporedni kulturni sukob — ona je centralno bojište za kontrolu ljudske svijesti.

.

Klasični politički sukob priznavao je legitimnost suparnika: jedan je tražio veće poreze, drugi manje; jedan jaču državu, drugi privatnu inicijativu. Raspravljalo se o interesima.

No, kada političko pitanje postane pitanje moralne legitimnosti samog identiteta, prostor za kompromis nestaje. Politički protivnik prestaje biti netko tko misli drugačije — on biva krizno ontologiziran i označen kao:

• homofob, rasist, seksist, transfob,

• privilegirani pripadnik većine, reakcionar ili „problematičan“ pojedinac.

Iako te etikete u konkretnim slučajevima mogu imati opravdanje kada se temelje na konkretnom ponašanju, unutar ove ideologije one postaju opća klasifikacija.

Politički se prostor cijepa na čistu binarnost: Dobri ljudi vs. Loši ljudi.

A kada protivnik postane moralno i ontološki nelegitiman, svrha dijaloga se gasi.

Više ga nije potrebno uvjeravati argumentima — potrebno ga je javno delegitimatizirati i ukloniti iz prostora govora.

. :

Ako je identitet isključivo društveni konstrukt, postavlja se pitanje svih pitanja: Tko ima pravo konstruirati ga?

Kada se pojedincu dade apsolutno pravo da sam definira vlastiti identitet, autoritet se ruši s tradicije i prebacuje na pojedinca. No, u istom trenutku, budući da taj pojedinac zahtijeva da država, administracija i društvo pravno i moralno priznaju njegov samoproglašeni identitet, autoritet se seli s tradicionalnih ustanova na nove institucionalne norme.

Tu se razotkriva temeljni paradoks ove metafizike:

1. Subjektivni proglas: „Ja i samo ja određujem tko sam.“

2. Totalitarni zahtjev: „Čitavo društvo mora priznati ono što sam odredio.“

Apsolutna individualna sloboda tako rađa silovit zahtjev za novim institucionalnim priznanjem i novim normama.

.

Klasična liberalna misao objavila je: Svi ljudi trebaju imati jednaka prava.

Radikalni egalitarizam ide dalje: Ako skupine ne postižu jednake rezultate, sam je sustav po sebi neprekidno kriv.

Tako se rađa dogma o strukturnoj diskriminaciji.

Više nije potrebno dokazati da je netko svjesno učinio nepravdu. Dovoljno je pokazati da sustav daje statistički različite ishode. Odgovornost se radikalno prebacuje s pojedinca na apstraktnu strukturu.

Institucija prestaje biti opravdana ako ne proizvodi potpunu jednakost ishoda. Sve što je bilo pojedinačno guta se u općoj krivnji strukture.

. –

Iz strukture izvire koncept naslijeđene privilegije.

Čovjek prestaje biti promatran samo kao pojedinac; on biva rascijepljen i usisan u mrežu kolektivnih identiteta definiranih spolom, bojom kože, klasom, seksualnom orijentacijom, porijeklom i kulturnim kapitalom.

To stvara nepomirljivu napetost: klasični liberalizam vidi pojedinca, identitetska politika vidi skupinu. Suvremeni woke diskurs pokušava spojiti oboje.

Rezultat je društveni poredak u kojem se čovjeka sve češće procjenjuje kroz njegov položaj unutar mreže identiteta.

.

Na ovom mjestu moramo postaviti jasnu intelektualnu granicu i odbaciti vulgarne teorije zavjere.

Ne postoje dokazi za tvrdnju da suvremeni woke pokret predstavlja neku centralno koordiniranu „masonsku operaciju“.

Takve je tvrdnje nemoguće ozbiljno postaviti bez konkretnih dokaza.

No, masonska se ideologija mora obuhvatiti na drugoj razini — razini povijesti ideja.

Masonska tradicija u svojim je različitim povijesnim oblicima naglašavala pojmove poput bratstva, univerzalnosti čovjeka, moralnog usavršavanja, nadilaženja dogma i rušenja tradicionalnih, vjerskih i nacionalnih granica.

To je povijesno zanimljivo jer se dio modernog univerzalističkog političkog jezika također temelji na ideji da postoje vrijednosti koje nadilaze nacionalne i tradicionalne granice.

No, iz sličnosti ideja ne slijedi tajna organizacijska povezanost.

Zato pravilnije govorimo o mogućem intelektualnom kontinuitetu univerzalističkih ideja i zajedničkom metafizičkom nagonu za racionalnim preoblikovanjem čovjeka, a ne o tajnom upravljanju procesima.

. ̌ : ̌

Kada povežemo sve prethodne elemente, pred nama se ukazuje stvarna dimenzija ovog projekta.

Ako možemo sustavno promijeniti jezik, norme, shvaćanje identiteta, odnos prema tradiciji, institucije i same kriterije nejednakosti te privilegije, onda mi više ne mijenjamo samo društvo.

Mi mijenjamo čovjekovu sliku o samome sebi.

To je metafizički projekt par excellence.

Ne pokušava se samo stvoriti pravednije društvo; pokušava se definirati kakav čovjek treba biti.

.

Svaka velika ideologija ima određene temeljne vrijednosti.

Religije imaju dogme, komunizam klasnu analizu, nacionalizam naciju, a liberalizam individualnu slobodu.

Suvremeni progresivizam naglašava različite kombinacije: jednakosti, inkluzije, različitosti, autonomije identiteta i zaštite od diskriminacije.

Problem nastaje tek kada se određeni skup vrijednosti počne tretirati kao moralno nesporan, a svako propitivanje kao dokaz moralnog nedostatka.

Tada nastaje ono što nazivamo :

zatvoreni krug koji vodi od dogme, preko moralne norme i korigiranog jezika, sve do izravne društvene sankcije.

To nije religija u klasičnom smislu, ali jest sustav koji uspostavlja novu društvenu dogmatiku.

. :

Ako je određena ideja proglašena moralno neprihvatljivom, postavlja se pitanje što se događa s onim tko je zastupa. Tu se pojavljuje fenomen koji se danas naziva cancel culture.

Kritičari u njemu vide oblik društvenog kažnjavanja, dok ga zagovornici promatraju kao oblik društvene odgovornosti.

Neovisno o vrednovanju, fenomen pokazuje ključnu činjenicu: politički sukob više nije ograničen na parlament i izbore. On se seli u radna mjesta, sveučilišta, društvene mreže, medije, kulturne institucije i korporativne politike.

Borba oko ideja postaje borba oko društvene legitimnosti i sankcioniranja onih koji odstupaju od novih normi.

. ̌

Cjelokupni proces ove metafizičke transformacije odvija se kroz precizan, uzročno-posljedični slijed koji društvenu stvarnost postupno prevodi iz tradicionalnog stanja u novu antropološku matricu.

On se razvija kroz sljedeće stupnjeve:

, u kojoj se dosadašnji kulturni, obiteljski i povijesni temelji stavljaju pod znak sumnje. Iz te kritike neposredno izrasta dekonstrukcija kategorija, proces kojim se dotad samorazumljivi pojmovi razlažu na odnose moći i povijesne usputnosti.

Kao izravna posljedica dekonstrukcije uspostavlja se shvaćanje da je identitet konstrukt, čime se ljudsko biće odvaja od bilo kakve biološke ili naravne danatosti.

Kako bi se tako dekonstruirani identitet mogao redefinirati, razvija se jezik kao instrument društvene promjene, gdje redefiniranje pojmova i normiranje govora postaje glavno oruđe preoblikovanja svijesti.

Iz jezične i pojmovne preoblikovanja slijedi usvajanje analize strukturne nejednakosti, koja svako odstupanje u rezultatima među skupinama tumači kao dokaz skriveloga opresivnog sustava.

Na toj dijagnozi izrasta politika identiteta, koja pojedinca podređuje kolektivnoj skupini i njezinu mjestu u hijerarhiji privilegija.

Slijedi faza moralizacije političkog sukoba, u kojoj se suprotstavljeni stavovi više ne promatraju kao drugačija politička mnijenja, nego kao moralni nedostatak i prijetnja.

Kada se postigne moralni konsenzus, nastupa institucionalizacija novih normi, čime novi pravni, obrazovni i administracijski mehanizmi preuzimaju dužnost provođenja novog poretka.

Kako bi se uspostavljeni poredak održao bez otpora, aktivira se sankcioniranje kršenja normi (fenomen poznat kao cancel culture), koji javnim i društvenim izgonom onemogućuje otpor ili osporavanje.

Kao konačni ishod i vrhunac cjelokupnog lanca oblikuje se novi model društveno prihvatljivog čovjeka — preodgojeni, atomizirani i rekonstruirani subjekt koji sebe i svijet razumije isključivo kroz nove metafizičke kategorije.

Ovaj cjeloviti sljedni niz pokazuje da više nije riječ o skupu odvojenih političkih inicijativa ili prolaznih kulturnih trendova.

Riječ je o cjelovitom, uzastopnom i dubinsko osmišljenom projektu preoblikovanja društvene stvarnosti.

.

U konačnici, dublje pitanje ove metafizike glasi: Postoji li iza suvremenog progresivnog projekta određena implicitna teorija čovjeka?

Ako postoji, stvarni se sukob našeg vremena ne vodi oko političkih poslova ili ekonomskih raspodjela, nego između dviju duboko suprotstavljenih slika čovjeka.

S jedne strane stoji tradicionalna ili ontološka slika. Prema njoj, čovjek nije stvoritelj vlastite biti, nego biće koje svoju bit postupno otkriva.

On je nepovratno ukorijenjen u datostima biologije, obitelji, nacije, religije, tradicije i povijesnog kontinuiteta.

Tradicija se u ovom modelu promatra kao baština i nositelj prirodnog reda, dok se društvene razlike vide kao prirodna činjenica unutar koje se teži pravednoj jednakosti prilika.

S druge strane stoji progresivna ili konstrukcionistička slika.

U tom modelu naglasak se stavlja na radikalnu autonomiju, izbor, identitet i samoodređenje — čovjek u velikoj mjeri sam određuje tko jest.

Tradicija se promatra kao potencijalni teret ili proizvoljni društveni konstrukt koji se može i mora preoblikovati.

Društvena se razlika tumači kao potencijalni znak strukturalne nepravde, zbog čega se više ne zadovoljava jednakošću prilika, nego zahtijeva i provodi potpunu jednakost ishoda.

Ova dva pogleda polaze od potpuno različitih odgovora na pitanja o naravi stvarnosti, postojanju i ljudskoj prirodi. Zato to nisu obična politička pitanja — to je sukob dviju antropologija, sukob dviju suprotstavljenih metafizika.

̌ ̌: ?

Možemo suvremenu ljevičarsku, woke i univerzalističku ideologiju promatrati samo kao skup političkih zahtjeva.

Ali možemo je promatrati i kao pokušaj preoblikovanja društvenih kategorija kroz koje suvremeni čovjek razumije sebe, druge i društvo.

U toj interpretaciji:

• dekonstrukcija ruši stare kategorije,

• identitetska politika stvara nove,

• politička korektnost uređuje jezik,

• institucionalne politike provode nove norme,

• kultura ih normalizira,

• a društvene sankcije kažnjavaju njihovo otvoreno osporavanje.

Tada politička ideologija prestaje biti samo pitanje poreza, plaća ili veličine države. Postaje pitanje: Što čovjek jest – i tko ima pravo definirati odgovor?

Može li pluralističko društvo opstati ako se politički nesporazum pretvori u ontološki i moralni sukob oko toga tko čovjek uopće jest

A upravo je to trenutak u kojemu politička rasprava prelazi u metafiziku.

Najdublji sukob našeg vremena manje je sukob između ljevice i desnice, a više sukob između dviju različitih slika čovjeka — jedne koja ga vidi ukorijenjenog u danatosti i druge koja naglašava neograničenu mogućnost njegova preoblikovanja.

Dok god raspravljamo samo o političkim posljedicama, propuštamo raspravljati o temeljnim pretpostavkama na kojima se gradi budućnost zapadnog društva.