184. GODINE OD ROĐENJA HRVATSKOG KNJIŽEVNOG GENIJA AUGUSTA ŠENOE…

Podjeli

Jedan od najvećih i najznačajnijih književnika u našoj povijesti, začetnik hrvatskog realizma, August Šenoa (punim imenom August Ivan Nepomuk Eduard Šenoa), rođen je u Zagrebu, 14. studenoga 1838. godine, a već sutradan kršten u crkvi svetog Martina u Vlaškoj ulici. Umro je u svome domu u Mesničkoj ulici, 13. prosinca 1881. godine. Mada je poživio tek nešto više od 43 godine, za sobom je ostavio izuzetno bogat, grandiozan i vrlo vrijedan književni opus. Najplodniji je, najugledniji i najutjecajniji naš spisatelj XIX. stoljeća i s pravom nosi laskave epitete oca moderne hrvatske književnosti i tvorca prvog našeg povijesnog romana. Osim što se bavio književnošću, bio je i novinar, kritičar, prevoditelj i političar, a kao jezikotvorac, za izražajnost i elastičnost hrvatskog jezika učinio je više nego svi jezikoslovci i pisci rječnika koji su djelovali u to vrijeme. Vrijedno se angažirao na poslovima od općeg interesa u Zagrebu, a sudbina je htjela da kao gradski senator, dok je požrtvovno radio na  otklanjanju posljedica Velikog potresa (koji je pogodio Zagreb u jutarnjim satima 9. studenoga 1880. godine) spašavajući unesrećene građane i pomažući u obnovi, dobije tešku upalu pluća. Bolest je prehodao, ali od posljedica, sljedeće godine umire. Tomu je svakako doprinijelo njegovo i inače krhko zdravlje. Prerana smrt otrgnula je velikog književnika od obitelji, ali i zaustavila njegov spisateljski genij koji je bio u naponu stvaralačke snage, s već brojnim zapaženim djelima koja su ga proslavila i izvan granica Hrvatske. Kako su Narodne novine izvijestile dan poslije (16. prosinca 8881.), tako sjajnog i masovnog sprovoda nije bilo od pokopa bana Jelačića (svibnja 1859.), a uz Zagrepčane, narod iz cijele Hrvatske pohrlio je oprostiti se sa svojim slavnim i obožavanim literatom, sugrađaninom i domoljubom koji je čista srca, strasno, iskreno i žarko ljubio njih, Zagreb i Hrvatsku, uz mnoštvo uglednika i znamenitih ljudi tog vremena i brojnih organizacija i društava. Na misama zadušnicama crkve su bile prepune. Hrvatski književni genij ispraćen je dostojanstveno, s pijetetom, uz suze i molitve ožalošćenog puka koji ga je duboko i iskreno osjećao svojim.

Augustov otac (Alois Schönoa) bio je vjerojatno podrijetlom Nijemac (neki izvori govore i o njegovim francuskim korijenima) iz središnje Češke (u Zagreb je doselio 1830. godine), a majka (Therese Rabacs) Slovakinja (kći doseljenika iz Trnave) umrla je kad mu je bilo samo 8 godina. Od tri njegova brata (Julija, Aurela i Teodora), još se jedan (Julije) bavio književnošću (pisao je parodije i kuplete, jednočinke, dvopjeve, na satiričan način prikazujući društvene prilike svoga doba, a ponekad je u svojim komadima i glumio). U obitelji se govorio njemački jezik, ali je August to tvrdoglavo odbijao, služeći se isključivo hrvatskim, što je bilo i uzrokom čestih prijepora između njega i oca.

 

Krsni list Augusta Šenoe

(Adresa slike: https://www.croatianhistory.net/etf/senoak.html)

 

Nakon svršetka pučke škole koju je pohađao u Zagrebu, po volji oca (koji je bio nezadovoljan time što je u škole uveden hrvatski jezik), upisuje gimnaziju u Pečuhu (1849/50.), gdje se brzo uklapa u sredinu i za kratko vrijeme ovladava mađarskim jezikom. Nakon što je završio prvi razred gimnazije s odličnim uspjehom, otac ga vraća u Zagreb, jer u međuvremenu je uveden Bachov apsolutizam (1850/1851.) i u školama se ponovno držala nastava na njemačkom  jeziku. August 1857. godine završava Klasičnu gimnaziju i počinje pohađati  zagrebačku Pravoslovnu (Kraljevsku) akademiju. Iako je bio među najboljim učenicima u gimnaziji, često je dolazio u sukob s profesorima ali i ocem, jer se nije htio služiti njemačkim jezikom. Po svršetku gimnazije studira medicinu u Beču, ali samo godinu dana (1858.) – studij napušta poslije prve praktične vježbe, jer nije podnosio krv. Nakon što je od biskupa Josipa Juraja Strossmayera dobio stipendiju (od 300 forinti godišnje), nastavlja studij prava u Pragu. Postao je apsolvent 1861. godine, ali studij nije završio (nije položio završne ispite).

Za boravka u Beču (1865. godine) uređuje listove Slawische Blätter i Glasonoša, a već 1866. vraća se u Zagreb i prihvaća posla urednika Pozora (1866–67), zatim radi u Hrvatskom zemaljskom kazalištu (1870–73) kao dramaturg i gradski bilježnik (1871), a od 1873. godine je gradski senator. bio je Urednik je i časopisa Vienac (od 1874. do smrti). Bio je (1877.) izabran za potpredsjednika Matice hrvatske. Često se služio pseudonima  (Petrica Kerempuh, Veljko Rabačević, Branislav, Milutin), pa i različitim šiframa. Gotovo da nema spisateljske forme i književnog žanra u kojima se nije ogledao: pisao je kao novinar u Pozoru i u drugim listovima (Naše gore list, Glasonoša, Leptir), a nastavio je s novelama, romanima, feljtonima, pjesmama, kritičkim i teorijskim tekstovima, prijevodima itd. Autor je i antologije Vienac izabranih pjesama hrvatskih i srbskih (1873) i Antologije pjesničtva hrvatskoga i srbskoga, narodnoga i umjetnoga (1876).

Prevodio je s češkog, engleskog, francuskog i njemačkog jezika. Trudio se promovirati i promicati narodni duh i život, zagovarajući “popularnu, poučnu i zabavnu struku književnosti”. Smatrao je da umjetnost ne treba biti svrha samoj sebi, nego mora imati i etičku i estetsku sastavnicu i djelovati u smjeru duhovne obnove, nacionalne emancipacije i socijalnog osvješćivanja, jer da se pisci moraju “obzirati na općinstvo i djelovati na narod”. Svojim primjerom dokazivao je u nizu djela kako se može konkretno djelovati i reagirati na određene društvene i nacionalne probleme imajući u vidu zajedničko dobro svih.

Promatramo li njegovu liriku, mogli bismo reći kako je bio uspješniji kao pjesnik socijalne tematike, iako su neke od lirskih ljubavnih pjesama što ih je napisao postale su dijelom naše tradicijske kulture i uglazbljene su (O ti dušo moje duše, Oj vi magle), a ostale su upamćene i u narodu prihvaćene do današnjih dana. Šenoine balade i legende u stihu, od kojih su neke također uglazbljene (Ribareva Janja – ili poznatija kao Ribara starog kći, Vir) do te su mjere postale dijelom kulturne i tradicijske baštine, da ih mnogi kasniji naraštaji  smatraju “narodnim” blagom i ne znajući kako je riječ o njegovim djelima. Kao vatreni pristaša Strossmayerova narodnjaštva, u nekim je pjesmama  (Klevetnikom Hrvatske, Na Ozlju gradu, Budi svoj, Hrvatska pjesma, U slavu J. J. Strossmayera, Hrvat Bosni i dr.) nastojao zastupati i promicati i te ideje. Bio je veliki pobornik hrvatskog identiteta i protivnik svih tuđinskih utjecaja, držeći kako su nacionalni ponos, samosvojnost i narodna sloboda bitni uvjeti za dostojanstven život u miru i slozi.  Kad je pjesništvo u pitanju, svoj je vrhunac ostvario u baladama i romancama koje su predstavljale neku mješavinu lirsko-epskog pjesničkog izričaja. Njegove “historičke balade”, povjestice kojima su tema događaji iz hrvatske povijesti zauzimaju posebno mjesto u njegovu stvaralaštvu i u pravilu u sebi sadrže i aktualne poruke (Smrt Petra Svačića, Šljivari, Propast Venecije, Vinko Hreljanović, Fratarska oporuka, Anka Neretvanka, Prokleta klijet), kao i opijevi pučkih priča (Postolar i vrag, Kameni svatovi, Zmijska kraljica, Kugina kuća).

Prvu književnu slavu donijele su mu pripovijesti u prozi (Turopoljski top, 1865.) i stihu (Kameni svatovi, 1869.; Kugina kuća, 1869.) s temama iz hrvatske povijesti, ali je književni vrhunac postigao svojim povijesnim romanima (Zlatarovo zlato, 1871.; Čuvaj se senjske ruke, 1875.; Seljačka buna, 1877.; Diogenes, 1878., i Kletva – nedovršen, 1881.) koji su ga uvrstili u red klasika naše književnosti. Ovim je djelima Šenoa kanonizirao hrvatski roman i odgojio naraštaje čitateljske publike, a sebi osigurao zasluženo i povlašteno mjesto među književnim velikanima.

 

August Šenoa u dobi od 19. godina

(Adresa slike: https://www.croatianhistory.net/glagoljica/edu/senoa/August_Senoa1857.g._u_19._godini_zivota640.jpg)

Šenoin, po opsegu, kvaliteti i utjecaju na tadašnju književnu javnost i čitalačku publiku jedinstveni i veličanstveni književni opus i njegov golemi značaj u hrvatskoj književnosti dobili su zasluženo mjesto – među ostalim i po tomu što je razdoblje u kojem je kao književnik aktivno djelovao (između 1865. i 1881.) ostalo upamćeno kao Šenoino doba.

On nije bio samo spisatelj izuzetne imaginacije i lucidnosti, nego i vrijedni istraživač koji je neumorno prekopavao povijesne izvore i minuciozno, rabeći provjerena, autentična dokumenta, na temelju tih činjenica i spoznaja kreirao svoj svijet, svijet čarobnih pripovijesti koje odišu realizmom i stvarnošću. Upravo zahvaljujući takvom postupku, vjerno je, živopisno i nadahnuto oslikavao  ozračje, te društvene i političke prilike i okolnosti u kojima su se odvijale radnje njegovih romana, pripovijesti, balada i feljtona, a što je u bitnoj mjeri utjecalo i na likove, kako glavne, tako i one sporedne (“male, obične ljude”) koji su upotpunjavali taj kolorit i davali jedinstvenu notu životnosti i uvjerljivosti svakom njegovom štivu. Šenoina se djela čitaju “u dahu”, s osjećajem pripadnosti svijetu što ga autor majstorski gradi, korak po korak uvlačeći čitatelja u radnju, tako da se ovaj osjećao i sam sudionikom – ili u najmanju ruku živim promatračem svega što se zbivalo. Kod njega povijest nije samo dio scenografije – kulisa i pozadina zbivanja – nego živa sastavnica mikrosvijeta što ga je umjetnik svojim maštovitim i lucidnim opisima kreirao i udahnuo mu dušu, čineći tako od njega i naš svijet. Konkretni povijesni događaj predstavljao je samo poticaj da se istraži i čitatelju ispriča pripovijest utemeljena na autentičnim dokumentima, ali ispletena od vješto i maštovito komponiranih i skladno složenih događaja, zbivanja i zapleta sa živopisnim i uvjerljivim prikazima, kako vanjštine – materijalnog svijeta u kojem se radnja odvija – tako i unutarnjih, emotivnih stanja glavnih aktera. Šenoa brojnim detaljima i finesama (naizgled nevažnim, ali za cjelinu itekako bitnim), majstorski, filigranski, maestralno upotpunjuje i oslikava milje koji okružuje glavne junake a sastoji se od mnoštva sporednih i nevažnih likova i epizodnih sekvenci, uz sjajno osmišljene zaplete koji doprinose dinamici radnje, što njegovim djelima daje posebnu notu autentičnosti. I upravo to: ta toliko potrebna uvjerljivost, iskrenost autora i dojam čitatelja da se sve događalo baš onako kako je zapisao, učinili su njegova djela stvarnim i bliskim svakomu tko se s njima imao prigodu sresti.

Šenoina djela sadrže analogiju između prošlosti i sadašnjosti kao neku vrstu dijalektičke poveznice, ali i poruke za budućnost, u skladu sa svjetonazorom i moralnim zasadama na kojima je sam odgajan, tako da se može slobodno reći kako je jedna od bitnih njihovih značajki moralno-odgojna komponenta uz naglašene goruće nacionalne i socijalne probleme za čije rješavanje daje “ključ”. Riječ je o idealističkim stremljenjima autora koji teži istini i pravdi, o djelima prožetim historicizmom ali i nacionalnim romantizmom, no, to je upravo ono što im daje draž i tu toliko potrebnu notu iskrenosti i snivanja o boljem, sretnijem i pravednijem svijetu. Vođen tim idealizmom i ljubavlju prema hrvatskom narodu za kojeg ima osjećaj da mu pripada dušom i tijelom, Šenoa ne podilazi nikomu – niti se podanički i ulizivački kiti nacionalnim bojama niti se komu klanja, niti je zaokupljen hvalospjevima u čast nekog nestvarnog i nepostojećeg “hrvatstva” bez mane; naprotiv, ne rijetko njegovo oštro pero izriče jasne kritike: osuđuje pomodarstvo, malograđanštinu, lijenost duha, neiskrenost, prijetvornost, povođenje za stranim uzorima i vrijednostima i zapostavljanje vlastitih i u tomu zna biti itekako žestok. Najmanje mu je važno hoće li se komu dopasti ili ne. On jednostavno piše, stvara svijet koji je odraz njegova duha i to bez pretenzija i zadnjih misli, onako kako zna, želi i smatra da je ispravno. I ako bi se išta moglo izdvojiti kao jedna od najvažnijih značajki koja prožima cijelo njegovo djelo, to bi bila iskrenost…Kad umjetnik uspije svijet iz svoje mašte učiniti svojinom drugih ljudi, može se reći kako je ispunio poslanje umjetnosti i vlastitu svrhu. A veliki August Šenoa je ostvario upravo taj ideal.

Sloga, nacionalno jedinstvo i tolerancija kao preduvjeti integracije hrvatskog društva, njegova razvoja i modernizacije, uz izvlačenje pouka iz prošlosti u kojoj smo se ne rijetko iscrpljivali u međusobnim sukobima – jedna je od temeljnih ideja koju Šenoa nastoji nametnuti kao vodilju kad je riječ o narodnim interesima. Zato se on, svjestan prijeke potrebe jedinstva nacije i integriranja hrvatskih zemalja, posvećuje događajima iz prošlosti i sadašnjosti različitih hrvatskih krajeva: od Istre i Dalmacije do Slavonije i nastoji ih ujediniti jednim nacionalnim duhom, pri čemu se služi i primjerima uz europske povijesti. No, s posebnom je ljubavlju i naročitim osjećajem tematizirao svoj rodni Zagreb kojeg je opisao u epskom, lirskom i dramskom obliku tako uvjerljivo da su se u njegovim djelima (primjerice, komediji Ljubica) prepoznala mnoga uvažena gospoda, što mu je svojedobno donijelo velike

Prvi roman A. Šenoe, Zlatarovo zlato, privlači pozornost čitatelja i 150 godina nakon što je prvi put tiskan (1871.)

(Adresa slike: https://www.hocuknjigu.hr/getmedia/d636d576-dd37-4cb1-90f8-d02299a0c2a6/9789535847823.jpg.aspx)

 

probleme (pa i zabranu izvođenja Ljubice, nakon premijere, 1866.). No, Šenoa je bio i ostao svoj. Živio je časno, hodao uspravno i hrvatskom narodu kojem je pripadao svim svojim bićem (mada nije bio hrvatske krvi) – jednako kao i svima koji našu kulturu i tradiciju prihvaćaju i smatraju svojom – ostavio u naslijeđe velebno djelo po kojem ga naraštaji pamte i slave. Hrvatsku i svoj Zagreb volio je žarkom, iskrenom i dubokom ljubavlju, strasno i zaneseno kao dječarac. Bio je nepovratni zaljubljenik u hrvatsku kulturnu i tradicijsku baštinu, jezik i povijest i kao rijetko tko osjećao je tu “narodnu dušu”, samo bilo napaćenog hrvatskog puka koji je kroz stoljeća bura i oluja, tako često razdiran tuđinskim interesima i međusobno sukobljavan, bio gladan mira i žedan slobode više nego vode i kruha. Samo takvo, čisto i ustreptalo srce koje kuca za svetinje koje se zovu Domovina i Rod hrvatski, moglo je iznjedriti najljepše i najskladnije rime i najživlje opise kojima ni danas ne nalazimo ravnih u našoj književnosti.

Pogledajmo, primjerice, s koliko je ushita i lijepih riječi August Šenoa u svojoj kritici opisao reakcije javnosti nakon praizvedbe opere Nikola Šubić Zrinski, 4. studenoga 1876. godine u Zagrebu (u Narodnom kazalištu na Gornjem gradu), ne mogavši skriti i vlastito oduševljenje ovim glazbeno-scenskim djelom koje oživljava ključne događaje iz slavne sigetske bitke (povijesni događaj iz kolovoza/rujna 1566.):

Ne nalazimo dosta rieči, da javimo svoju radost, što je to novo glasbeno djelo domaćega skladatelja po jednoglasnom sudu kritike i obćinstva sretno uspielo. Zajc je doživio na taj dan liepu slavu, i to neka mu bude zadovoljština za one neprilike, za gdjekoju neprijazan, koju je možda od gdjekoga doživiti imao. Obćinstvo pozdravljalo ga je pravom burom.”

(August Šenoa (Kritika opere Nikola Šubić Zrinski I. Zajca), Vijenac, VIII, 1876, 4. 11.; preuzeto iz: http://www.nsk.hr/postoje-opere-i-postoji-zrinski-u-spomen-na-operu-nikola-subic-zrinski/; istaknuo: Z. P.; stranica posjećena 30. 10. 2022.)

Najvažnija djela:

  1. Ljubica (komedija)
  2. Zagrebulje (ciklus feljtona o društvenom životu u Zagrebu)
  3. Zlatarovo zlato (roman)
  4. Prijan Lovro (novela)
  5. Čuvaj se senjske ruke (roman)
  6. Seljačka buna (roman)
  7. Diogenes (roman)
  8. Karanfil s pjesnikova groba (pripovijetka – osobno svjedočanstvo)
  9. Prosjak Luka
  10. Kletva (roman – posthumno ga završio Josip Eugen Tomić)

Šenoina djela prevedena su na mnoge jezike (njemački, engleski, talijanski, francuski, mađarski, slovački, poljski, češki, slovenski, srpski, japanski, ruski, esperanto…), a  Zlatarovo zlato i Turopoljski top tiskani su i na Brailleovom pismu i objavljeni u stripu. Njegovo djelo pripada hrvatskoj nacionalnoj književnosti, ali je po svojim univerzalnim humanističkim porukama, estetskim vrijednostima i umjetničkim dometima baština čovječanstva. Literatura je to koja oplemenjuje, obogaćuje, krijepi duh i podsjeća na neke u našem “suvremenom” svijetu već gotovo zaboravljene i potisnute ljudske vrline i vrijednosti: čast, dostojanstvo, ljubav i solidarnost prema bližnjem, osjećaj za svoj narod i Domovinu i iznad svega žeđ za slobodom i život u skladu s kršćanskim moralom koji je temelj našeg bitka i uvjet opstanka – sidro bez kojeg bismo nestali u uzburkanom moru današnjice.

 

Spomenik velikom književniku u Zagrebu, u ulici njegova rođenja (Vlaškoj)

(Adresa slike: https://croativ.net/wp-content/uploads/2019/11/6.-%C5%A0enoa-2-768×1024.jpg)

Genijalni, jedinstveni, neponovljivi spisatelj, svojim je životom i stvaralaštvom posvjedočio kako je u njegovim grudima kucalo veće i vatrenije hrvatsko srce nego je to bio slučaj s mnogim ljudima našeg podrijetla i naše krvi. I zato sve što je stvorio, za nas Hrvate ima još veći značaj. Svojim grandioznim književnim opusom, August Šenoa je obilježio i obogatio svoju epohu, ali nepovratno i zauvijek oplemenio i živote svih nas, pa i budućih pokoljenja.

(Video) TV kalendar 13. prosinac – August Šenoa – hrvatski književnik; https://www.youtube.com/watch?v=LqOUqfGhvdk&ab_channel=TvKalendarHR

Zlatko Pinter


Podjeli
Leave a Comment