Hrvatski skladatelj Vatroslav Lisinski (rođen kao Ignatius Fuchs), umro je prerano, u životnoj dobi od samo 35 godina. Otac mu je bio Slovenac židovskih korijena, a majka Hrvatica. Ime je promijenio kao mladić u ranim dvadesetim, pod utjecajem iliraca čiji je pokret podržavao u vrijeme kad su se mnogi mladi ljudi u Hrvatskoj, pogotovu umjetnici i intelektualci zanosili idejama ilirizma i ujedinjenja s “južnoslavenskom braćom”.
U Zagrebu je 1840. godine završio dvogodišnji studij filozofije, a potom i dvogodišnju pravničku akademiju (1842.), a osnove glazbene naobrazbe stekao je kod J. K. Wisnera Morgensterna i Juraja Sojke, privatnom podukom. Na nagovor tada poznatog opernog pjevača i velikog hrvatskog domoljuba, Alberta Štrige, 1841. godine počeo se baviti skladanjem i ubrzo je do njegov izuzetni glazbeni dar došao do izražaja, ali od toga se nije mogao uzdržavati, pa je u razdoblju od 1842. do 1847. godine radio kao bilježnik Banskog stola u Zagrebu. U ljeto 1847. godine sa skladateljem i violinistom Ferdom Livadićem odlazi na turneju po Srbiji, gdje s Albertom Štrigom i još dvojicom pjevača izvodi hrvatske i srpske skladbe, a iste godine u jesen, uz Štriginu pomoć odlazi na glazbeno usavršavanje u Prag, gdje zbog starosne dobi nije mogao upisati Konzervatorij kao redoviti učenik, pa pohađa Orguljašku školu kod majstora kontrapunkta, Karela Františeka Pitscha. U isto vrijeme privatno uči instrumentaciju i kompoziciju kod Jana Bedřicha Kittla, ravnatelja Konzervatorija. Prag napušta razočaran u jesen 1850. godine, budući da mu nije bilo dopušteno polaganje završnog (diplomskog) ispita na Konzervatoriju – unatoč tomu što se za njega zauzeo čak i ban Josip Jelačić. Ne uspijeva se zaposliti ni kao nastavnik u zagrebačkoj školi Hrvatskog glazbenog zavoda, pa je primoran obavljati razne administrativne poslove, pa čak i dužnost besplatnog nadzornika školskih učionica. U to vrijeme uzdržava se od privatne poduke glasovira. Nakon što je izgubio posao u Hrvatskom glazbenom zavodu, duboko je
Velebna koncertna dvorana u Zagrebu završena 1973. godine nosi ime Vatroslava Lisinskog
(Adresa slike: https://www.lisinski.hr/media/CACHE/images/images/EG2A2136_copy_Photo_Tomislav_Jagar2/3944a5f64357c7cec6c0e08a91b804c2.jpg)
razočaran, osjeća se neshvaćenim i obeshrabrenim, pa početkom 1853. godine preuzima mjesto privremenoga sudbenog pripravnika (prislušnika), u očekivanju položaja kotarskog aktuara. Ovo namještenje nije dočekao. Teško se razbolio i već sljedeće (1854. godine) podlegao vodenoj bolesti u 35. godini života. Godinu poslije, u proljeće 1855., stiglo je na njegovu adresu negativno rješenje kojim je njegov zahtjev odbijen.
Vatroslav Lisinski bio je za kratkog života stvorio vrijedna djela, pa se s pravom smatra utemeljiteljem moderne hrvatske opere, orkestralne i zborske glazbe. Skladao je dvije opere (Ljubav i zloba – 1843-45. i Porin – završena 1851.). Ljubav i zloba praizvedena je u Zagrebu 1846. godine s velikim uspjehom dok je Porin praizvedbu doživjela tek 1897. godine, zaslugom Ivana pl. Zajca.
Glazbeni kritičari se uglavnom slažu kako oba djela imaju nespornu povijesnu vrijednost, uz manjkavost u libretima i stanovitu naivnost, te psihološku neuvjerljivost u karakterizaciji glavnih likova. Najboljim djelima Vatroslava Lisinskog smatraju se solo pjesme i zborovi (uz glasovirsku pratnju ili a capella) i mnoga se od njih izvode i danas.
U solo i zborskim pjesmama imao je širok raspon tema – od ljubavne lirike i snažno izraženog domoljublja, do meditacija o vjeri, smrti, prolaznosti života, društvenoj nepravdi, a skladao ih je na hrvatske, njemačke i češke tekstove. Osobito su cijenjena njegova djela s naglašenom romantičarskom notom koja izražavaju elegiju, nježnost i lirsku intimistiku.
U samo 11 godina skladateljskog stvaralaštva skladao je ukupno 145 skladbi.
Između 69 solo pjesama najuspjelije su:
Vltava, Tuga djevojke, Dvije ptice, Osamljen, Udaljenoj, Miruj, miruj, srce moje, Prosjak, Ribar, Utočište (Der Zufluchtsort) i dr., a među 28 zborova ističu se Moja lađa, Tam gdje stoji, Oj talasi, Prelja, Putnik, Laku noć, Jutro, Pogrebnica, Oče naš, Cum invocarem i dr.
Instrumentalna djela obuhvaćaju orkestralnu glazbu i glazbu za glasovir. Među orkestralnima ističe se sedam uvertira (osobito IV., Jugoslavenka, 1848., i V., Bellona, 1849) i idila Večer (Der Abend, 1850), a među glasovirskim skladbama nekoliko plesova (prve obradbe kola – Slavonsko kolo i Hrvatsko kolo iz 1841; valceri, polke, mazurke, četvorke) i neki marševi.
Vatroslav Lisinski ubraja se među naše najdarovitije skladatelje tzv. ilirskog razdoblja, tj. hrvatskog ranog glazbenog romantizma, iako je promatrano iz kuta strogih glazbenih kritičara njegov opus donekle nedorečen i nije dosegnuo svoju punu zrelost. Kratki životni put ovog umjetnika bio je trnovit, ispunjen neimaštinom i razočaranjima. Stalna borba za preživljavanje u tim teškim vremenima, suočavanje s nepravdama i nedaće koje su ga na svakom koraku pratile (kao i većinu drugih umjetnika – idealista i romantičara) zacijelo su morali ostaviti traga i na njegovu stvaralaštvu, koje je (promatra li se u kontekstu vremena u kojem je nastajalo) unatoč svemu, izuzetno vrijedno i značajno, zapravo dragocjeno za našu glazbenu umjetnost, ali i nacionalnu kulturu u cjelini.
(Video): Vatroslav Lisinski: Ljubav i zloba, opera u dva čina (1. čin); https://youtu.be/KO6ARFwR6Zc
Zlatko Pinter
Leave a Comment