☩ MAJKA KOJA NAS ČEKA ☩
⛨ Postoje mjesta na koja se čovjek može vratiti nakon mnogo godina. Postoje vrata koja se mogu ponovno otvoriti. Postoje putevi kojima možemo ponovno krenuti. Ali postoji samo jedna zemlja koju, kamo god otišli, nosimo sa sobom u našemu srcu. Naša Hrvatska! Naša Sveta Domovina! Ponekada je zamišljam kao majku. Majku koja ne pita gdje smo bili. Ne pita koliko smo puta pogriješili. Ne pita zašto smo otišli. Samo otvara vrata, grli nas i šapuće da smo ponovno kod kuće. Jer majka ostaje majka i onda kada joj djeca odlutaju daleko. I kada je teško. I kada se čini da je sve izgubljeno. I kada čovjek više ne zna kamo bi krenuo. Majka nas uvijek čeka!
⛨ Takva je meni Hrvatska! U njezinu zagrljaju stanuje sve što jesmo. Naša vjera! Naš jezik! Naše obitelji! Naše pjesme! Naše crkve i zvonici! Naši običaji! Naša polja! Naše planine! Naše more! Naše uspomene! I sve one priče koje su nam pričali naši stari prije nego što smo uopće razumjeli koliko su velike. Vjera, ljubav, Domovina!
Tri riječi koje su se kroz život povezivale u jedno. U obiteljskom domu. Za stolom. U molitvi. Na nedjeljnoj misi. U dječjem osmijehu. U rukama oca koji radi. U majci koja bdije nad svojim djetetom. U djedu koji unuku priča kako je izgledala Hrvatska njegova djetinjstva.Tako se prenosi ono najvrjednije. Ne velikim govorima. Nego životom!
⛨ A onda sam jednoga dana hodao ulicama Zagreba. Našega Zagreba! Grada koji u sebi nosi stoljeća hrvatske povijesti. Gradskoga trga, starih pročelja, crkvenih tornjeva i ulica kojima su prolazili naraštaji naših ljudi. I ponovno sam pomislio na majku. Na to koliko se lice svakoga grada može mijenjati. Koliko se brzo mijenja vrijeme. Koliko se brzo mijenja svakodnevica. Na ulicama danas susrećemo ljude iz različitih krajeva svijeta. Neki su došli raditi. Neki pronaći sigurnost. Neki traže bolji život, i svatko od njih nosi svoju priču. Ali dok gledam sve te promjene, pitam se nešto sasvim drugo. Jesmo li mi dovoljno snažno sačuvali svoju priču? Jesmo li svojoj djeci dovoljno prenijeli hrvatski jezik, kulturu, vjeru, običaje i sjećanje na ono što smo bili? Jer očuvati svoje ne znači mrziti tuđe! Voljeti Hrvatsku ne znači zatvoriti srce prema čovjeku. Naprotiv. Možemo pružiti ruku drugome, a istodobno čvrsto stajati na vlastitim nogama. Možemo biti otvoreni prema svijetu, a znati tko smo. Možemo poštovati druge kulture, a ne zaboraviti vlastitu. Možemo živjeti u Europi, a govoriti svojim jezikom. Možemo biti ljudi svijeta, a zauvijek ostati djeca svoje Domovine!
⛨ I upravo tu možda leži naša najveća odgovornost. Ne da se bojimo promjena. Nego da u promjenama ne izgubimo sebe. Jer ako jednog dana naše dijete više ne zna pjesmu koju je pjevala njegova baka! Ako ne zna zašto zvone zvona naše crkve! Ako ne zna jezik svojih predaka i ako mu ime Domovine postane samo riječ iz neke stare knjige… Što smo mu zapravo ostavili? Zato mi nedostaje ono nešto što smo nekada imali. Ona bliskost. Ona jednostavna riječ: Zajedno! Brat uz brata! Hrvat uz Hrvata! Ne zato da bismo bili protiv nekoga. Nego zato da bismo ponovno znali biti tu jedni za druge.
⛨ Zamislio sam Hrvatsku u kojoj se snaga Slavonije susreće s upornošću Dalmacije. U kojoj se zagorska marljivost nadopunjuje istarskom mudrošću. U kojoj Međimurje, Podravina, Prigorje, Lika, Banovina, Kordun i svi naši krajevi ne gledaju jedni druge kao udaljene svjetove, nego kao dijelove istoga doma! Sjever i jug! Istok i zapad!
Ravnica i planina! More i kopno! Različiti krajolici, a jedno srce! Jedno srce, jedna Hrvatska! I tada sam shvatio koliko smo zapravo snažni kada prestanemo gledati jedni u druge kao protivnike. Koliko možemo učiniti kada se ruke spoje. Kada se čovjek više ne pita što će dobiti, nego što može dati. Kada roditelj odgaja dijete. Kada radnik pošteno radi. Kada poljoprivrednik obrađuje zemlju. Kada mladi čovjek odluči svojim znanjem i svojim rukama graditi nešto dobro. Kada se stariji čovjek osjeti potrebnim, a dijete sigurnim.
Tada Domovina diše!
⛨ Možda smo negdje putem zaboravili koliko možemo. Možda smo se previše umorili. Možda smo se previše puta razočarali. Možda smo jedni drugima počeli vjerovati manje nego što bismo trebali. Ali majka nas još uvijek čeka. Čeka da se njezina djeca ponovno pogledaju u oči. Čeka da prestanemo tražiti ono što nas razdvaja i počnemo čuvati ono što nas povezuje. Čeka da ponovno shvatimo da Hrvatska nije vlasništvo jednoga čovjeka, jedne obitelji ili jedne generacije! Ona pripada svima koji je vole, čuvaju i grade. A iznad svega čeka našu djecu. One male ruke koje danas drže olovku, igračku ili ruku svojih roditelja. One će jednoga dana držati volan ove zemlje. Oni će odlučivati hoće li Hrvatska biti mjesto kojemu se ljudi vraćaju ili mjesto iz kojega odlaze. Oni će govoriti našim jezikom! Čuvati naše običaje! Pjevati naše pjesme! Moliti naše molitve! Graditi svoje obitelji. I jednoga dana gledati istu onu zastavu koju mi danas gledamo.
⛨ Zato je ovo vrijeme za buđenje savjesti. Ne protiv čovjeka! Ne protiv onoga koji je drugačiji! Nego za sebe! Za ono što jesmo! Za ono što želimo ostaviti! Za Domovinu koja će našoj djeci biti dom, a ne samo mjesto iz kojeg će jednog dana otići. Jer kada sve drugo prođe, kada se ugase svjetla našega vremena i kada naše ime ostane samo u nečijem sjećanju, ostati će jedno pitanje: Jesmo li čuvali ono što nam je bilo povjereno? Ja želim vjerovati da hoćemo! Želim vjerovati u hrvatskog čovjeka! U hrvatsku obitelj! U hrvatsku mladost! U vjeru koja ne odustaje! U ljubav koja ne traži ništa zauzvrat! I u Domovinu koja, poput majke, i nakon svega još uvijek stoji raširenih ruku. Čeka svoju djecu! Čeka nas! I čeka ono najbolje što tek možemo učiniti. Neka zato naša srca ostanu povezana sa ovim svetim tlom. Neka naša djeca znaju čiji su potomci. Neka znaju da su dio priče koja traje stoljećima. I neka jednoga dana, kada budu gledali prema horizontu, mogu reći isto ono što danas osjećamo mi! Ovdje je moj dom! Ovdje je moja Hrvatska! Ovdje pripadam! I neka vječno živi Naša Sveta Domovina Hrvatska!
✠ Za Hrvatsku i Slobodu
✠ Bog i Hrvati
⛨ Tomislav Grmovšek
Leave a Comment