☩ KADA SE ZASTAVA PODIGNE ☩
⛨ Kažu da povijest počiva u knjigama. Ja mislim da to nije tako. Mislim da povijest spava u zemlji. U kamenu starih utvrda. U zidovima starih gradova. U korijenima vinove loze. U zvuku crkvenih zvona. U imenima koja su naši djedovi izgovarali s poštovanjem. I ponekada, kada vjetar prijeđe preko hrvatskih polja, čini mi se da iz te tišine još uvijek možemo čuti njihove glasove. Glasove ljudi koji nisu imali puno, ali su imali nešto što se danas teško može izmjeriti. Imali su vjeru! Imali su čast! Imali su dom! I imali su riječ kojoj se vjerovalo! U jednom drugom vremenu, pred zidinama Sigeta, Nikola Šubić Zrinski stao je pred svoje ljude i prisegnuo da ih neće ostaviti. Nije znao kako će završiti posljednje jutro. Nije znao hoće li iza zidina doći pomoć. Znao je samo da se ne smije odreći onoga što mu je povjereno.
⛨ I zato mi danas odzvanja ona stara misao: „Bog je visoko, a kralj daleko.” Koliko je vremena prošlo?
Koliko se zastava promijenilo? Koliko je naraštaja prošlo istim hrvatskim tlom? A pitanje je ostalo gotovo isto. Tko će čuvati ono što nam je povjereno? Ne trebamo danas tražiti Siget. Naš Siget je svakodnevni život. Naša tvrđava je obitelj. Naše oružje nisu mačevi. Naše oružje su znanje, rad, poštenje, vjera i hrabrost da ne izgubimo sebe. Naša bitka nije protiv čovjeka. Naša bitka je protiv ravnodušnosti. Protiv zaborava. Protiv onoga trenutka kada čovjek prestane vjerovati da nešto može promijeniti.
⛨ Pogledao sam hrvatsku zastavu. Nije se vijorila kao ukras! Vijorila se kao sjećanje! U njezinim sam bojama vidio jutra koja su dolazila prije nas. Vidio sam majke koje su čekale. Očeve koji se nisu vraćali. Djeda koji je šutio kada bi se spomenula neka stara vremena. Vidio sam generacije koje su sanjale da će njihova djeca jednom živjeti slobodnije. A onda sam vidio nas, i zapitao se jesmo li dostojni toga sna.
⛨ Jer Hrvatska nije završena priča. Ona se još piše! Piše se rukama radnika koji ujutro ustaju prije sunca. Piše se rukama poljoprivrednika koje nose tragove zemlje. Piše se u ribarskim barkama koje prije zore izlaze na more. Piše se u učionicama. U radionicama. U obiteljskim kuhinjama. U malim selima i velikim gradovima. Piše se svugdje gdje hrvatski čovjek odluči napraviti nešto dobro. I možda je upravo tu skrivena najveća snaga jednoga naroda. Ne u tome koliko je glasan. Nego koliko dugo može ostati uspravan. Ne u tome koliko ima. Nego koliko je spreman dati! Ne u tome koliko puta je pao. Nego koliko se puta ponovno podigao!
⛨ Sjetio sam se naših starih junaka. Zrinskih! Frankopana! Jelačića! Starčevića! Radića! I svih onih poznatih i nepoznatih ljudi čija imena možda nikada nisu ušla u velike povijesne knjige. Ali su ostavila trag u ovoj zemlji! Nisu svi nosili mač. Neki su nosili križ. Neki plug. Neki pero. Neki pušku. Neki samo svoje dvije ruke. Ali svi su na svoj način razumjeli jednu jednostavnu stvar. Domovina se ne čuva samo u velikim trenucima.
Čuva se svakoga dana! Zato danas ne želim sanjati o velikoj Hrvatskoj samo kao o zemlji pobjeda. Želim sanjati o Hrvatskoj u kojoj je čast ponovno važna! U kojoj se pošten rad poštuje. U kojoj se čovjek ne mora sramiti što je skroman.
U kojoj se obitelj ne osjeća kao teret. U kojoj dijete može odrasti znajući odakle dolazi. U kojoj mladi čovjek može pogledati prema budućnosti i reći: „Ovdje želim ostati.” To bi za mene bila velika pobjeda. Ne ona koja se slavi jedan dan. Nego ona koja traje desetljećima. Pobjeda u kojoj se iz praznih kuća ponovno čuje dječji smijeh. U kojoj se hrvatska sela ponovno bude. U kojoj se znanje ne izvozi zato što ovdje nema prilike. U kojoj se ljudi vraćaju kući. U kojoj se čovjek ponovno osjeća kao gospodar vlastitoga života. A kada jednog dana naša djeca budu stajala pred tom zastavom, želim da znaju da je prije njih postojao naraštaj koji nije imao savršene odgovore. Ali je imao hrabrosti pokušati! Naraštaj koji nije čekao da netko drugi spasi ono što može spasiti sam. Naraštaj koji je znao da se Domovina ne voli samo riječima, nego životom!
⛨ Možda će tada netko od njih pogledati prema starim zidinama, prema moru, prema ravnici ili prema planini i shvatiti! Sve što danas vidim netko je jednom morao sačuvati! A ono što ja danas imam, sada je moj red čuvati! I možda će tada razumjeti ono što mi tek počinjemo shvaćati.
Da zastava nije samo komad tkanine. Da grb nije samo znak. Da Domovina nije samo ime! I da sloboda nije nešto što jednom dobiješ pa zauvijek posjeduješ. Sloboda je odgovornost svakoga naraštaja! Zato neka se ponovno podigne zastava. Ne da bi dijelila ljude. Nego da nas podsjeti na ono što možemo biti! Neka se podigne iznad naših gradova! Iznad naših sela! Iznad naših škola! Iznad naših obitelji! Neka je gledaju djeca!
Neka je gledaju mladi! Neka je gledaju oni koji su je branili! I neka je gledaju oni koji će je jednoga dana predati svojoj djeci. Jer dok god postoji netko tko vjeruje, netko tko radi, netko tko moli i netko tko voli ovu zemlju iskreno i bez računice — priča Hrvatske nije završena! Njezina najljepša poglavlja tek čekaju da budu napisana. I neka ih napišemo časno! Zajedno! Za one koji su bili prije nas! Za one koji su danas sa nama, i za one koji tek dolaze!
⛨ Neka vječno živi Naša Sveta Domovina Hrvatska!
✠ Za Hrvatsku i slobodu
✠ Bog i Hrvati
⛨ Tomislav Grmovšek
Leave a Comment