: ́

Odluka o odabiru pobjedničkog idejnog rješenja za novi stadion GNK Dinamo na Maksimiru iznenadila je sportsku, arhitektonsku i opću javnost. U konkurenciji 88 radova inozemnih i domaćih ureda — među kojima su se nalazili i svjetski arhitektonski giganti s desecima izgrađenih najsuvremenijih arena — Ocjenjivački sud dodijelio je prvu nagradu milanskom studiju .

Na prvi pogled, riječ je tek o još jednom javnom natječaju.

No, dublja analiza povijesnih, političkih i estetskih naslaga maksimirskog prostora razotkriva fascinantnu tezu: ̌ ̌ ̌ -, čime je zatvoren krug povijesnog kontinuiteta započet još u svibnju 1945. godine.

. : ́ (.)

Priča o Maksimiru i Dinamu neodvojiva je od lika ́ (1911. – 2004.), narodnog heroja, vodećeg partizanskog političkog komesara u sjeverozapadnoj Hrvatskoj te kasnijeg doživotnog počasnog predsjednika Dinama.

Nakon ulaska partizanskih jedinica u Zagreb u svibnju 1945., nova komunistička vlast dekretom je rasformirala predratne zagrebačke klubove (HŠK Građanski, HAŠK, Concordia) pod optužbom da su djelovali u okviru NDH.

U atmosferi uhićenja i pritisaka, dio vrhunskih igrača morao je po vojnoj liniji i diktatu Partije prijeći u novoosnovani armijski klub JSD Partizan u Beogradu (poput Stjepana Bobeka, Zlatka Čajkovskog i Miroslava Brozovića).

Međutim, Marko Belinić iskoristio je svoj ogromni politički utjecaj u Zagrebu kako bi zaštitio glavninu igračkog kadra i klupske logistike predratnog Građanskog.

Pod njegovim pokroviteljstvom osnovano je Fiskulturno društvo Dinamo.

Belinić je tako osigurao da nositelji igre (Franjo Wölfl, Ivan Oskar Jazbinšek, Mirko Kokotović) ostanu u Zagrebu, ucijepljujući identitet i tradiciju Građanskog u novo, socijalističko klupsko ruho.

. : ́ đ

Unutar tog istog sustava stasao je i mladi đ, kojemu je upravo Belinić u ratnom Zagorju prepoznao organizacijske i intelektualne sposobnosti te ga usmjerio u vojno-političke strukture.

Tuđmanov uspon doveo ga je do visokih funkcija u Generalštabu JNA i Ministarstvu narodne obrane u Beogradu, gdje je po službenoj dužnosti izravno upravljao sportskim kadrovima i obnašao dužnost predsjednika JSD Partizan (1953. – 1958.).

Premda su im se putevi nakon Hrvatskog proljeća 1971. ideološki razdvojili — Tuđman postaje vodeći disident, zatvorenik i naposljetku utemeljitelj samostalne Hrvatske, dok Belinić ostaje uzdići pravovjernu partijsku i subnorovsku liniju — u samostalnoj Hrvatskoj 1990-ih izostao je revanšizam.

U ime Tuđmanove doktrine “opće pomirbe”, Belinić je u miru proživio starost kao počasni čelnik Dinama, dok je Tuđman s pozicije predsjednika države pokušao stvoriti novi “nacionalni hram” u Maksimiru pod imenom Croatia.

. :

Upravo je 1950-ih godina nastao arhitektonski kod Maksimira koji stoji u središtu ove analize.

Arhitekt projektirao je stadion koji je trebao osigurati prostorni i vizualni identitet novog društva.

Za razliku od klasičnih, kompaktnih i zatvorenih europskih stadiona, Turina je Maksimir zamislio kao , ̌ ̌.

̌ ̌ ̌ — stadion koji ne dominira agresivno prostorom, već s naglašenim betonskim rasterima, stupovima i laganim membranskim strukturama “diše” zajedno s okolišem Svetica.

Devedesetih godina, pod političkim pritiskom stvaranja monumentalnog zdanja, započeta je rekonstrukcija koja je degradirala Turininu originalnu zamisao, pretvorivši Maksimir u nedovršeni “betonski skelet” koji je desetljećima opterećivao grad.

: “” ̌

Da bi se razumjela dubina promašaja ili barem kontroverze oko odabira novog stadiona, dovoljno je pogledati prvi susjedni kvart koji se pruža svega nekoliko stotina metara južnije od Maksimira — naselje s kultnim, ali danas devastiranim “limenkama”.

Za razliku od teorijskih hvalospjeva o “funkcionalizmu”, borongajske limenke i srodna naselja (poput Folnegovićevog ili dijelova Novog Zagreba) u stvarnosti predstavljaju čisti primjer sovjetsko-socijalističkog poimanja urbanizma:

̌ “” : Riječ je o zgradama sagrađenim od montažnih betonskih panela i obloženim rebrastim limom koji je tijekom desetljeća istrulio, zahrđao i pretvorio se u estetsko ruglo grada, dok su stanovi projektirani kao skučeni prostori minimalnih dimenzija.

̌ : Jednako kao što su borongajske limenke postale simbolom neodržavanja i dotrajalosti socijalističke masovne gradnje, tako je i sam maksimirski stadion dekadama propadao kao nedovršena, betonizirana i hrđava ruina.

Kada se pobjednički rad studija VG13 usporedi s tim okruženjem, uočava se zapanjujuća vizualna i konceptualna sličnost: njegovi kavezasti rasteri, vidljive betonsko-čelične šipke i hladni metalni profili nevjerojatno podsjećaju na moderniziranu verziju te iste “limene” i panelne estetike.

. : đ ̌

Nakon desetljeća pravne blokade, ključni iskorak napravljen je početkom 2024. godine kada je dogovorena kompenzacija zemljišta između ̌ , čime je Grad postao jedini vlasnik čestice.

Definiran je model financiranja u omjeru % – % , a provedba urbanističko-arhitektonskog natječaja povjerena je Društvu arhitekata Zagreba (DAZ).

Ocjenjivački sud činili su stručnjaci i predstavnici svih ključnih dionika:

• : prof. dr. sc. Tihomir Jukić (predsjednik žirija), gradonačelnik Tomislav Tomašević, zamjenik Luka Korlaet, te arhitekti Maja Furlan Zimmermann i Goran Rako.

• / : načelnik Darko Vučić (dok je ministar Tonči Glavina vodio strateško-financijsku razinu).

• : klupska legenda Zvonimir Boban i član IO-a Dubravko Skender.

. ” “

Pobjeda milanskog studija (autori Tommaso Fantini i Alberto Rossi) izazvala je burne reakcije, ponajviše zbog činjenice da izabrani studio nema nikakvih referenci u projektiranju velikih sportskih objekata.

Ubrzo se društvenim mrežama proširila opasna dezinformacija da je u pobjedničkom timu zaposlen arhitekt , za kojeg se tvrdilo da je “nećak Zvonimira Bobana”, čime se sugerirao sukob interesa budući da je Boban sjedio u žiriju.

̌:

̌ ̌. Stvarni i jedini nećak Zvonimira Bobana je ́,, pravnik iz Zagreba (sin Bobanove jedine sestre Ivanke Jurković), koji nema nikakve veze s arhitekturom niti Italijom.

Arhitekt Nicola Andjelic talijanski je suradnik studija bez ikakve rodbinske povezanosti s obitelji Boban.

Glasina je nastala isključivo na temelju konstrukcije i spajanja Bobanove “milanske veze” i prezimena s ovih prostora.

Svi pristigli radovi u žiriju bili su strogo anonimni i šifrirani.

̌: ̌

Suvremeni europski stadioni projektiraju se kao arhitektonski i komercijalni dragulji — kompaktni, energetski efikasni, akustički zatvoreni i vizualno atraktivni objekti koji podižu vrijednost cijelog gradskog kvarta.

Nasuprot tome, Ocjenjivački sud u Zagrebu izabrao je rad koji:

1. Ignorira moderne potrebe: Žrtvuje akustiku i komercijalnu isplativost “nogometne kutije” radi lebdećih, otvorenih i kavezastih struktura.

2. Oživljava estetiku koja je grad pretvorila u ruglo: