Poštovani,
prije nego što govorimo o ovom zakonu, hajmo na trenutak govoriti o ljudima na koje se on odnosi.
Tko su ti ljudi koji završe u stečaju?
Nisu to, kako se ponekad implicira, neodgovorni pojedinci koji su živjeli iznad svojih mogućnosti. Istraživanja dosljedno pokazuju drugačiju sliku.
Najčešći razlog ulaska u prezaduženost je gubitak posla. Čovjek ima kredit, ima obaveze, izgubi prihod – i u roku od nekoliko mjeseci počinje spirala.
Drugi najčešći razlog je bolest – vlastita ili bolest člana obitelji. U trenutku kada se troškovi liječenja udare uz smanjene prihode zbog bolovanja ili njege, mnogi kućni budžeti jednostavno ne mogu izdržati.
Treći razlog su razvodi i raspadi obitelji – ono što je dvoje ljudi moglo platiti, jedna osoba ne može.
I četvrti, koji je specifičan za Hrvatsku devedesetih i dvijetisućitih, jest dug iz poduzetničkih aktivnosti koji je ostao za fizičkim osobama – obrtnici i mali poduzetnici koji su propali i koji godinama ne mogu izaći iz tog tereta.
Dakle, govorimo o људima koje je život pogodio. Ne o prijevarama. Ne o ljenčarenju. O stvarnim životnim situacijama koje se mogu dogoditi bilo kome od nas.
I kada to znamo, onda možemo postaviti pravo pitanje: što im sustav nudi?
Raspravljamo o izmjenama Zakona o stečaju potrošača i na prvi pogled može se činiti da je riječ o tehničkim izmjenama. Međutim, iza ovih izmjena krije se puno šira slika – slika našeg pravosuđa, ali i slika odnosa države prema građanima koji su zapeli u dugovima.
Najvažnija promjena koju ovaj zakon donosi jest prebacivanje nadležnosti sa općinskih na trgovačke sudove. Razlog koji Vlada navodi je jasan: općinski sudovi su preopterećeni, dok trgovački sudovi imaju veću učinkovitost u rješavanju predmeta.
I brojke to potvrđuju.
Općinski sudovi godišnje zaprimaju preko milijun predmeta. Samo 2024. godine zaprimili su više od milijun novih predmeta, a od toga je gotovo 30 tisuća vezano uz stečaj potrošača, pri čemu se ogromna većina odnosi na tzv. jednostavni postupak. Istovremeno, trgovački sudovi imaju znatno manji priljev predmeta i postižu veću stopu rješavanja, iznad 100 posto.
Dakle, problem preopterećenosti općinskih sudova je realan i ozbiljan. I nije nov.
Godinama govorimo o tome da pravosuđe u Hrvatskoj nije dovoljno učinkovito, da postupci traju predugo, da građani gube povjerenje u sustav jer pravda dolazi presporo ili ne dolazi uopće.
I u tom smislu, ova promjena ide u dobrom smjeru. Specijalizacija sudova, koncentracija znanja i rasterećenje najopterećenijih dijelova sustava su razumni i potrebni potezi.
Jedino pitanje, trgovački se sudovi bave pravnim subjektima, a ovdje se treba baviti ljudima I njihovim životnim pričama. Imaju li za to osjećaja i kapaciteta?
Međutim, moram upozoriti na jedan vrlo praktičan problem koji proizlazi iz ove centralizacije. Općinskih sudova imamo u gotovo svakom većem gradu, dok su trgovački sudovi koncentrirani u samo devet regionalnih centara. Što to znači za građanina iz, primjerice, Metkovića koji mora na sud u Dubrovnik ili Split? Ili za nekoga iz Gorskog kotara tko mora u Rijeku?
Govorimo o ljudima koji su u postupku stečaja jer doslovno nemaju novca. Ovim zakonom im namećemo dodatne putne troškove i gubitak radnog vremena samo da bi pristupili sudu koji je sada fizički udaljeniji. Ako već selimo nadležnost radi veće učinkovitosti države, jesmo li razmislili kako će to platiti najsiromašniji građani? To je još jedan razlog zašto nam treba potpuna digitalizacija postupka, a ne samo dostave dokumenata.
Pohvalno je i to što se zakon bavi i digitalizacijom dostave – uvodi se dostava putem e-oglasne ploče sudova i obavijest u korisnički pretinac sustava e-Građani kada fizička dostava nije uspjela. To je korak u dobrom smjeru.
Ali i ovdje vrijedi ista logika. Digitalizacija dostave je tehničko poboljšanje. Što s digitalnim pristupom samom postupku? Što s tim da građanin koji je u stečaju – koji je već financijski i životno pod pritiskom – i dalje mora fizički ići na sud, angažirati povjerenika, pratiti papirne rokove? U Estoniji, Finskoj, Nizozemskoj velik dio ovakvih postupaka teče potpuno digitalno, od podnošenja zahtjeva do pravomoćnosti. Mi uvodimo e-dostavu. To nije digitalizacija pravosuđa – to je digitalizacija omotnice.
I zato se postavlja pitanje – je li to dovoljno?
Je li problem stečaja potrošača u tome koji sud vodi postupak?
Ili je problem puno dublji?
Jer ako pogledamo strukturu tih predmeta, vidimo da gotovo svi postupci spadaju u tzv. jednostavni stečaj. To znači da govorimo o velikom broju građana koji su dugotrajno blokirani, koji imaju relativno male dugove, ali iz kojih ne mogu izaći.
To nisu kompleksni financijski slučajevi. To su životne situacije.
Ljudi koji su izgubili posao, koji su zapeli u kreditima, koji su ušli u spiralu ovrha i iz koje se godinama ne mogu izvući.
I sada se mi ovdje bavimo time hoće li njihov predmet voditi općinski ili trgovački sud.
A ne bavimo se time kako tim ljudima stvarno pomoći.
Ovaj zakon ne mijenja uvjete ulaska u stečaj. Ne pojednostavljuje postupak za građane. Ne skraćuje stvarno vrijeme izlaska iz dugova. Ne jača zaštitu dužnika. Ne uvodi dodatne mehanizme za novi početak.
Drugim riječima, ne rješava suštinu problema.
A suština problema je da u Hrvatskoj još uvijek nemamo učinkovit sustav osobnog bankrota koji ljudima omogućava stvarnu drugu šansu.
Imamo formalni okvir, ali nemamo funkcionalno rješenje.
Pogledajmo što EU nudi kao uzor.
Direktiva 2019/1023 o restrukturiranju i insolventnosti, koju je Hrvatska transponirala, eksplicitno propisuje da fizičke osobe poduzetnici trebaju imati mogućnost potpunog oslobođenja od dugova u roku od tri godine. Duh te direktive je jasan: brz, dostupan, human izlaz iz prezaduženosti.
Ali Direktiva ne pokriva sve potrošače. I tu je naša odgovornost kao zakonodavca.
Pogledajmo konkretne primjere iz EU. U Nizozemskoj prosječan postupak osobnog bankrota traje oko 18 mjeseci, uz snažnu ulogu savjetovališta za dug koja građanima pomažu već u fazi prije ulaska u formalni postupak – tzv. schuldhulpverlening sustav. U Finskoj je isti postupak moguće pokrenuti online, a prosječno trajanje je ispod dvije godine uz automatski nadzor ponašanja bez potrebe za fizičkim ročištima. Njemački model poznat po tome što nakon šest godina redovnog ponašanja dužnik automatski dobiva tzv. Restschuldbefreiung – oslobođenje od preostalog duga – bez potrebe za dodatnim sudskim odlukama.
I što je svima zajedničko? Fokus na izlaz, ne na postupak. Fokus na čovjeka, ne na instituciju.
A kod nas? Imamo jednostavni postupak koji se pokreće isključivo na inicijativu Financijske agencije – građanin nema ni pravo sam inicirati vlastiti bankrot u jednostavnom obliku. To je paradoks. Sustav koji bi trebao biti najdostupniji najranjivijima zapravo ovisi o tome hoće li FINA odlučiti pokrenuti postupak.
I zato imamo situaciju u kojoj desetci tisuća građana godinama ostaju blokirani, izvan ekonomskog života, bez realne mogućnosti da se vrate u sustav.
To nije samo socijalni problem.
To je i ekonomski problem.
Jer svaki građanin koji je trajno blokiran je građanin koji ne sudjeluje punim kapacitetom u gospodarstvu, koji ne troši, koji ne investira, koji ne doprinosi.
A istovremeno, sustav je opterećen velikim brojem postupaka koji se ponavljaju, ovrha koje traju godinama i administracije koja sama sebe održava.
I zato se vraćam na početak.
Da, dobro je da se sudovi rasterete. Dobro je da se postupci ubrzaju. Dobro je da se koristi specijalizacija trgovačkih sudova. Dobro je i da se uvodi e-dostava.
Ali to je samo upravljanje posljedicama.
Ne i rješavanje uzroka.
Uzrok je loše postavljen sustav koji ne daje ljudima izlaz iz dugova.
U mnogim europskim zemljama sustavi osobnog bankrota su jednostavniji, brži i fokusirani na to da čovjek nakon određenog razdoblja zaista dobije novi početak – uz savjetovališta za dug, uz digitalne alate, uz automatizme koji ne zahtijevaju stalno sudsko posredovanje.
Kod nas je taj proces i dalje dug, složen i često nedostupan onima kojima je najpotrebniji.
I zato mislim da je ovo bila prilika za ozbiljniju reformu.
Prilika da uvedemo pravo građana da sami iniciraju jednostavni stečaj, bez ovisnosti o FINI. Prilika da skratimo rokove provjere ponašanja na razinu europskog prosjeka. Prilika da uvedemo mrežu besplatnih savjetovališta za prezadužene građane, kakva postoji u Njemačkoj, Austriji, Nizozemskoj. Prilika da digitaliziramo sam postupak, a ne samo dostavu. Prilika da redefiniramo sustav i da konačno stavimo fokus na građane, a ne na institucije.
Nažalost, ta prilika nije iskorištena.
Kao liberalna stranka, vjerujemo u odgovornost. Dugove treba vraćati. Obveze treba poštovati.
Ali isto tako vjerujemo u drugu šansu.
Društvo koje ljudima ne daje mogućnost da nakon pogreške ili loše životne situacije krenu ispočetka, dugoročno ne može biti ni pravedno ni uspješno.
Zato ćemo podržati ono što ide u smjeru učinkovitijeg pravosuđa, ali ćemo jasno reći da to nije dovoljno.
Građanima ne treba samo brži postupak.
Građanima treba izlaz.
I to je ono što ovaj zakon, nažalost, još uvijek ne nudi.
| Marijana Puljak Saborska zastupnica Stranka Centar |
Leave a Comment