Poštovani ministre,
da na početku podsjetim, sve navedeno, donošenje novih zakona o mirnom rješavanju sporova, osnivanje Centra za mirno rješavanje sporova itd. dogodilo se između ostalog jer je RH u okviru Norveškog financijskog mehanizma ( 2014. – 2021. dobila darovnicu Kraljevine Norveške u iznosu od 15 milijuna eura, uz doprinos RH od 2,64 milijuna eura. U okviru toga provodio se projekt „Unaprjeđenje sustava sudskog mirenja“. Vjerujemo svi da se od tih novaca mogao i mora razviti kvalitetan sustav i medijacije i podrške pravosuđu.
Medijacija jest civilizacijski iskorak. Ona znači dijalog umjesto presude, dogovor umjesto nametnutog rješenja. I zato želim odmah reći – podržavam svaku ozbiljnu namjeru da se rasterete sudovi i da se potakne kultura dogovora u društvu.
Ali da bismo bili pošteni prema građanima, moramo stvari postaviti precizno.
Ministar kaže da medijacija nije zaživjela jer nismo imali ovaj zakon. No, podsjećam vas – od 2023. imamo Zakon o mirnom rješavanju sporova i imamo Centar za mirno rješavanje sporova. Ministar priznaje da je taj Centar medijacije radio samo ‘supsidijarno’. To znači da je medijacija bila moguća, ali Centar nije bio primarni nositelj nego je uskočio ako drugi nisu. Dakle, mogućnost je postojala.
Poštovane kolegice i kolege, prevedimo to na obični jezik: Što su točno te tri godine radili zaposlenici tog Centra dok su primali plaću iz proračuna? Koliko je točno medijacija provedeno u tom razdoblju? Ako ih nije bilo, ili ih je bilo zanemarivo malo, zašto smo plaćali hladni pogon, prostore i naknade?
Ako medijacija nije zaživjela, onda problem očito nije bio u tome što nije postojao zakon, nego u tome što sustav nije bio vođen, promoviran, organiziran na način da građani znaju za njega i da ga koriste.
Izgleda da je taj Centar bio samo još jedna adresa za besposličarenje na trošak poreznih obveznika, dok su se sudski predmeti gomilali. Danas mu samo mijenjamo ime u ‘Nacionalni centar’, kažete da će sad oni biti fokusirani na medijaciju, ali sumnja ostaje: Je li ovo stvarna reforma ili samo prepakiravanje stare neučinkovitosti?
Tri godine su bile i više nego dovoljne da se javnost obavijesti, da se sustav pokrene i da medijacija postane vidljiva. Ako se to nije dogodilo, problem nije u ‘normativnoj praznini’ – problem je u ljudima koji sustav vode i njihovoj (ne)odgovornosti.
Zato, ministre, građani koji nemaju povjerenja u pravosuđe s pravom sumnjaju i u ovaj model. Ako Nacionalni centar postane samo ‘Centar 2.0’ za istu ekipu koja je do sada radila ‘supsidijarno’ – odnosno nikako – onda nismo napravili korak naprijed, nego smo samo skuplje platili stajanje u mjestu.
Medijacija mora biti alat povjerenja, a ne poligon za uhljebljivanje pod krinkom europskih direktiva. Bez odgovornosti za dosadašnji nerad, svaka nova institucija koju osnivate unaprijed je osuđena na sumnju javnosti.
Cijela rasprava o medijaciji ne može se voditi izvan šireg konteksta, a to je povjerenje građana u pravosuđe. Ono je u Hrvatskoj izrazito nisko. Razna istraživanja pokazuju da samo mali broj građana ima povjerenje u sudski sustav, dok većina smatra da su odluke sudaca podložne utjecajima i da sustav nije nepristran. Prema jednoj takvoj anketi, svega oko 1,2 posto građana ima potpuno povjerenje u sudstvo, a veliki broj ljudi nema nikakvo povjerenje u sudski sustav u cjelini.
I nije to nešto što se događa samo u jednom istraživanju, šire europske ankete pokazuju da je povjerenje u hrvatsko pravosuđe znatno ispod prosjeka Europske unije, dok građani u drugim državama EU uglavnom imaju veću razinu povjerenja u neovisnost i pravičnost svojih sudova.
To nepovjerenje u sustav, taj osjećaj građana da pravosuđe ne funkcionira kako treba, razumljivo utječe i na to kako ljudi gledaju na alternativne oblike rješavanja sporova. Ljudi koji nemaju povjerenja u sud, koji ga doživljavaju kao sporo, skupo ili politički uvjetovano, bit će skloniji tražiti druge načine, ali samo ako vjeruju da ti drugi načini djeluju, da su pošteni i da nisu zamka da se građaninu oduzme prava.
I tu dolazimo do medijacije. Ako želimo da medijacija doista zaživi, ako želimo da građani stvarno u nju vjeruju i koriste je, onda to ne smije biti samo promotivna kampanja ili koncept u zakonskom tekstu. To mora biti pravi sustav kojem građani vjeruju, koji funkcionira transparentno, koji je dostupan i u kojem ljudi vide stvarnu korist.
Zato nije dovoljno reći “imamo Nacionalni centar i sada ćemo informirati javnost”. Nama treba stvarna promjena u percepciji ljudi o pravdi i pravnom sustavu. I vjerujem da medijacija može biti dio te promjene, ali samo ako građani vide da ona funkcionira drukčije nego sud – da je brža, pristupačnija, nepristrana i pouzdana.
Ako želimo potaknuti medijaciju, moramo istodobno raditi i na tome da povjerenje u pravosudni sustav raste, da ljudi vide da sustav pravde radi za njih, a ne protiv njih. Sama promjena naziva zakona ili osnivanje nove institucije to neće promijeniti. Promjena se mora dogoditi u praksi, u načinima na koje ljudi doživljavaju sustav i u rezultatima koje dobivaju.
Zato moramo biti oprezni i s obvezom pokušaja mirnog rješavanja spora prije parnice. Medijacija mora biti poticaj, a ne administrativna prepreka pristupu sudu. Ako postane dodatno čekanje, dodatni trošak ili formalna prepreka, izgubit ćemo njezinu bit.
Posebno me brine pitanje kvalitete i odgovornosti medijatora. Odbijen je prijedlog obveznog osiguranja od odgovornosti. Odbijen je i prijedlog redovitog godišnjeg nadzora. Ako građane potičemo, pa i obvezujemo da prije suda idu u medijaciju, onda im dugujemo visoke profesionalne standarde i jasnu zaštitu.
Sada Nacionalni centar dobiva ključnu ulogu. No sustav mora biti kapacitiran. Mora imati ljude, mora imati infrastrukturu, mora biti dostupan. Ne smije postati usko grlo kroz koje svi moraju proći samo zato što to zakon propisuje. I ne smije se dogoditi da pravna sigurnost građana ovisi o pravilnicima koji tek trebaju biti doneseni.
Ja želim da medijacija uspije. Ali da bi uspjela, mora biti dobrovoljna u duhu, profesionalna u provedbi i sigurna za građane. Ne smije biti zamjena za reformu pravosuđa, nego njezin komplement. Jer ako ne radimo istodobno na jačanju povjerenja u cijeli sustav pravde, onda ni medijacija neće zaživjeti samo zato što smo promijenili naziv zakona.
Medijacija nije samo proces. Ona je kultura rješavanja sukoba. A ta kultura može opstati samo tamo gdje postoji povjerenje.
Marijana Puljak
| Marijana Puljak Saborska zastupnica Stranka Centar |
Leave a Comment