By Poštovani predsjedavajući, kolegice i kolege,
javna nabava u Hrvatskoj nikada nije bila samo tehničko pitanje zakonskih članaka, pragova i procedura. Ona je test zrelosti države. U načinu na koji trošimo javni novac vidi se koliko nam je doista stalo do građana, a koliko do mreža koje se hrane iz proračuna.
Mi u Centru vjerujemo u Hrvatsku koja je moderna, digitalna i poštena. Ali poštenje se ne dokazuje deklaracijama, nego sustavima koji onemogućuju zlouporabu. A upravo je javna nabava prostor u kojem je Hrvatska predugo bila ranjiva.
U posljednjih desetak godina brojne afere upravo su bile vezane uz javnu nabavu. Imali smo situacije u kojima su institucije koje su trebale nadzirati europske milijune same završavale pod sumnjom. Imali smo IT projekte u kriznim situacijama dodijeljene tvrtkama bez uvjerljivih referenci. Imali smo projekte koji su krenuli s jednim iznosom, a završili znatno skuplje kroz niz aneksa i “nepredviđenih okolnosti”.
To nisu izolirani slučajevi. To su pokazatelji sustava koji dopušta previše diskrecije, a premalo odgovornosti.
Što ovaj zakon donosi
Ovaj prijedlog zakona ima pozitivne elemente i to treba jasno reći. Obvezno provođenje jednostavne nabave iznad 15.000 eura kroz EOJN je važan korak. Transparentnost putem jedinstvenog digitalnog sustava znači da se natječaji više ne mogu skrivati po dnu internetskih stranica lokalnih tijela. To je napredak i to treba podržati.
Međutim, istodobno povećavate pragove za jednostavnu nabavu na 50.000 eura za robu i usluge te 100.000 eura za radove. Time veći dio javne potrošnje prelazi u režim koji je fleksibilniji i u kojem je nadzor slabiji. U uvjetima inflacije i administrativnog opterećenja to može imati racionalno objašnjenje, ali u zemlji s dugogodišnjim problemom klijentelizma svako širenje diskrecije mora biti popraćeno snažnijim mehanizmima odgovornosti.
Ako povećavamo pragove, onda moramo istodobno povećati profesionalnost i nadzor. U suprotnom, ne govorimo o modernizaciji, nego o liberalizaciji bez kontrole.
E-licitacije i europska praksa
U tom kontekstu želim se osvrnuti i na prijedlog kolega iz HSLS-a koji su otvorili pitanje šire primjene e-licitacija. Smatram da je to ozbiljan i konstruktivan prijedlog o kojem treba raspravljati bez političkih predrasuda.
Elektroničke aukcije, posebno kod standardizirane robe i usluga, u mnogim državama članicama EU-a pokazuju mjerljive uštede. Natjecanje u realnom vremenu, uz potpunu transparentnost ponuda, smanjuje prostor za dogovore i povećava tržišni pritisak. Ako već imamo digitalni sustav, logično je koristiti ga ne samo kao alat za objavu dokumentacije, nego i kao instrument stvarnog tržišnog nadmetanja.
Pogledamo li Estoniju, vidimo model u kojem javna nabava nije samo objavljena digitalno, nego je povezana s poreznim evidencijama, registrom stvarnih vlasnika i drugim bazama podataka. Sustav automatski provjerava rizike i signalizira nepravilnosti. To nije pitanje ideologije, nego tehničke organizacije države.
U Njemačkoj se sve češće primjenjuje koncept troška životnog vijeka, gdje se ponude ne vrednuju samo prema početnoj cijeni, nego prema ukupnom trošku kroz vrijeme. Time se izbjegava iluzija jeftine ponude koja kasnije generira dodatne troškove.
Dakle, rješenja postoje. Nisu nedostižna. Nisu revolucionarna. Pitanje je samo želimo li ih dosljedno primijeniti.
Problem kriterija: najniža cijena kao zamka
Formalno, i naš zakon poznaje koncept ekonomski najpovoljnije ponude. Na papiru možemo vrednovati kvalitetu, održivost, okolišne i socijalne kriterije te trošak životnog vijeka. No u praksi, svi znamo da je cijena i dalje dominantan kriterij.
Rezultat takve prakse je paradoksalan. Izaberemo najnižu ponudu, ali onda dobijemo kašnjenja, dodatne radove, izmjene projekta i na kraju veći ukupni trošak. Ono što je na početku izgledalo jeftino, na kraju ispadne skuplje.
Država ne smije funkcionirati kao kupac koji gleda samo naljepnicu s cijenom. Ona mora procjenjivati ukupnu vrijednost i dugoročnu održivost projekta. U suprotnom, kratkoročna ušteda postaje dugoročni trošak.
Aneksi – tiha zona povećanja troškova
Najosjetljiviji dio javne nabave nije trenutak dodjele ugovora, nego faza njegova izvršenja. Upravo tu nastaje najveći broj problema. Aneksi, produljenja rokova, povećanja cijena – sve to formalno može biti zakonito, ali bez jasnog i pravodobnog obrazloženja stvara dojam netransparentnosti.
Građani ne prate samo početnu vrijednost ugovora. Oni žele znati zašto je nešto poskupjelo. Ako se projekt s milijun eura poveća na milijun i pol, javnost mora imati jasan odgovor na pitanje zašto.
Transparentnost nije samo objava dokumenta u registru. Transparentnost je razumljivost podataka i mogućnost javnog nadzora.
Poštena konkurencija i pitanje plaća
U raspravi su kolege otvorile i pitanje tvrtki koje dobivaju poslove zahvaljujući vrlo niskim plaćama svojih zaposlenika, dok druge tvrtke koje uredno posluju i imaju kolektivne ugovore teže konkuriraju.
Ovdje moramo biti precizni. Ovo nije pitanje ideološkog suprotstavljanja tržištu. Centar je liberalna stranka i vjeruje u tržišno natjecanje. Ali vjerujemo u pošteno tržište.
Ako jedna tvrtka konkurira tako da ulaže u radnike, poštuje kolektivne ugovore i osigurava stabilne uvjete rada, dok druga postiže nižu cijenu isključivo rezanjem plaća i standarda, tada država, odabirom najniže cijene, zapravo potiče model poslovanja koji dugoročno šteti tržištu.
To nije zaštita radnika kroz ideologiju. To je zaštita poštenih poduzetnika od nelojalne konkurencije.
Europski okvir javne nabave već dopušta primjenu socijalnih kriterija i provjeru poštivanja radnog zakonodavstva. Pitanje je koristimo li te alate dovoljno ozbiljno.
Država ne smije poticati utrku prema dnu. Konkurentnost mora počivati na organizaciji, inovaciji i kvaliteti, a ne na snižavanju standarda rada.
Past performance – institucionalno pamćenje države
No, najvažniji element koji ovom zakonu nedostaje jest sustav koji uvodi odgovornost kroz reputaciju. Danas tvrtka koja je više puta kasnila, probila budžet ili loše izvršila ugovor može ponovno sudjelovati u natječaju bez stvarne posljedice.
Država nema institucionalno pamćenje.
Centar predlaže uvođenje sustava bodovanja temeljenog na prethodnom izvršenju ugovora, takozvani past performance model. To znači da se prilikom ocjenjivanja ponuda uzimaju u obzir podaci o prethodnim projektima: je li izvođač poštovao rokove, je li probio budžet, je li imao ozbiljne povrede ugovornih obveza.
To nije politička kazna. To je profesionalni standard.
U privatnom sektoru reputacija odlučuje o tome hoće li netko dobiti novi posao. Ne vidim razlog zašto bi u javnom sektoru bilo drugačije.
Ako želimo zaštititi kvalitetne hrvatske poduzetnike koji ozbiljno rade svoj posao, onda moramo prestati tolerirati model u kojem je najvažnija najniža cijena, a ne prethodno dokazano izvršenje.
Profesionalizacija umjesto stranačkog utjecaja
Ako povećavamo pragove i dajemo veću fleksibilnost naručiteljima, onda povjerenstva za javnu nabavu moraju biti profesionalna i zaštićena od političkog utjecaja. Javna nabava ne smije biti produžena ruka stranačke politike.
Potrebni su certificirani, stručni i odgovorni članovi povjerenstava. Potrebni su jasni kriteriji i osobna odgovornost za nezakonite ili neprofesionalne odluke.
Javni novac nije ničiji stranački resurs. On je vlasništvo građana.
Zaključak
Ovaj zakon donosi određene pozitivne pomake u smjeru digitalne transparentnosti. To treba priznati. No, ako želimo istinsku reformu, moramo otići korak dalje.
Moramo povezati transparentnost s odgovornošću.
Digitalizaciju s profesionalizacijom.
Fleksibilnost s jasnim sankcijama.
Centar će podržati sve odredbe koje povećavaju vidljivost i smanjuju prostor za zlouporabu. Ali ćemo inzistirati na sustavima koji uvode reputaciju kao kriterij, na širem korištenju e-licitacija, na jasnom i istaknutom praćenju aneksa te na profesionalizaciji odlučivanja i zaštiti poštene tržišne konkurencije.
Građani ne traže savršene zakonske formulacije. Oni traže da njihov novac bude potrošen pametno, odgovorno i pošteno.
Ako javna nabava postane sustav u kojem je kvaliteta važna, u kojem reputacija ima težinu i u kojem su izmjene ugovora potpuno transparentne, tada ćemo moći reći da smo napravili ozbiljan iskorak.
Do tada, naš je zadatak da tražimo više.
|
Marijana Puljak Saborska zastupnica Stranka Centar |
