Pet, deset ili više godina hodanja po sudskim hodnicima. Godine javnog srama, uništenog zdravlja, propalih poslova i obitelji pod stalnim teretom optužnice. I onda, nakon polodesetljetne torture, presuda: oslobođen. Ili neka čudna, simbolična kazna. Na pitanje što je s uništenim godinama tog čovjeka, domaće pravosuđe hladno odvraća da se njima ništa ne može dogoditi, a vi se žalite Strasbourgu. Ovaj zastrašujući odgovor jasno prikazuje suštinu hrvatskog pravosuđa, sustava koji je od ustavne neovisnosti stvorio povlaštenu skupinu nedodirljivih, potpuno cijepljenih od ljudske suosjećajnosti i odgovornosti.
Koncept sudačke neovisnosti osmišljen je kako bi se suce zaštitilo od politike, a ne od naroda u čije ime sude. Kod nas je, međutim, taj štit pretvoren u toljagu kojom se mlati svaka javna kritika. Progovori li se o sporosti, bahatosti ili očito besmislenim presudama, iz staleških udruga odmah stižu dramatična priopćenja o nedopustivom pritisku na pravosuđe. Suci u Hrvatskoj uživaju potpunu zaštitu od odgovornosti za izrečeno mišljenje i odluku. No, u praksi se ta zaštita pretvorila u pravo na nerad, otezanje postupaka i donošenje odluka bez ikakvog straha od posljedica za počinjenu profesionalnu i ljudsku štetu. U isto vrijeme, običan građanin za svaku grešku na poslu riskira otkaz i ovrhu, a sudac koji nekome uništi pet godina života ne snosi nikakvu odgovornost. Njemu se, kako sami kažu, do kraja života ništa neće dogoditi.
Uvriježeno je da se naše pravosuđe skriva iza službenih žalbenih stupnjeva, a razvijene demokracije itekako znaju kako nadzirati one koji drže sudbine građana u rukama. U SAD-u i Velikoj Britaniji nema lažne pristojnosti prema lošim sucima. Njihov rad, obrazloženja i brzina predmet su nemilosrdne kritike medija i stručne javnosti. Što je najvažnije, u mnogim američkim saveznim državama suci se biraju na izravnim izborima. Ako si spor, bahat i donosiš loše odluke, građani te na idućim izborima pometu s dužnosti. Skandinavski uzor u Švedskoj ili Danskoj postavlja potpunu otvorenost rada kao glavni cilj. Pravosudni pučki pravobranitelj ima ovlasti hitno istražiti svaki prigovor građana na ponašanje i neučinkovitost sudaca. Tamo se ugled ne gradi zakonskom prisilom na šutnju, već brzinom i pravednošću. U nekim sustavima postoji i udarac po džepu. Ako se dokaže da je sudac grubim nemarom ili namjernim kršenjem zakona uništio život pojedincu, država isplaćuje milijunsku odštetu, a zatim taj iznos naplaćuje izravno s računa i imovine tog suca. Tek kada neodgovornost dobije svoju cijenu, počinje se cijeniti tuđe vrijeme i život.
Sustav u kojem je sudac nedodirljivi kralj u sudnici, a građanin tek potrošni materijal u brojkama sudskih spisa, osuđen je na propast. Kada sutkinja izjavi da se njoj ništa ne smije dogoditi, ona zapravo poručuje da je iznad društva. Sloboda javnog govora i oštra, nemilosrdna kritika rada sudaca nisu rušenje države. Upravo suprotno, to je jedini preostali način da se sudački sloj prisili na ono što su davno zaboravili, da polažu račune narodu u čije ime presude donose.
No sjetimo se i sudaca u Haagu. Prvo su hrvatske generale Markača i Gotovinu osudili na drastične kazne zatvora, a potom ih oslobodili. Što se dogodilo sucima koji su donijeli nepravednu odluku? Što se dogodilo tadašnjoj tužiteljici?
Ili, u jednom podravskom mjestu, jedan je ravnatelj škole optužen i zatim je pet godina hodao po sudu da dokaže kako nije dirao neku svoju učenicu. Pravomoćno je oslobođen. Ali…izgubio je posao, zdravlje, novce, obitelj mu se raselila, lokalni mediji se nisu ni ispričali Na kraju je dobio simboličnu naknadu, što su ga strpali i u zatvor.
A što se „u ime naroda“ dogodilo sa sucima?
I tako dalje i tako redom.
Mladen Pavković
Leave a Comment