Sudske nagodbe s USKOK-om zakonom su dopuštene i same po sebi nisu nikakav problem. Okrivljenik priznaje krivnju, državno odvjetništvo i obrana dogovaraju sankciju, a sud provjerava zakonitost sporazuma i donosi presudu. Problem nastaje kada građani počnu stjecati dojam da se u Hrvatskoj kazna za korupciju može dogovoriti kao cijena na tržnici.
Da budem jasan, nagodba može imati smisla ako netko prizna kazneno djelo, pomogne istražiteljima otkriti širu korupcijsku mrežu, vrati nezakonito stečenu imovinu i prihvati primjerenu kaznu. Država na takav način može dobiti više nego dugotrajnim sudskim procesom čiji ishod nitko unaprijed ne zna. Nagodbom se pravosuđe rasterećuje, a sam postupak završava brže čime se štedi javni novac.
Ali postoji i ona druga strana medalje. Ako se za ozbiljna kaznena djela iz područja korupcije, pogodovanja ili zlouporabe položaja dogovaraju kazne koje javnosti izgledaju kao „plati, priznaj i idi dalje“, što se u nekim nagodbama po mišljenju mnogih i dogodilo, tada se opravdano postavlja pitanje, kome takav sustav više pogoduje, državi ili optuženiku?
Prethodno pitanje je posebno važno kada se zatvorska kazna zamjenjuje radom za opće dobro ili „guljenjem krumpira“. Građanin koji desetljećima pošteno radi, plaća poreze i račune teško može razumjeti kako netko tko je prema priznanju ili pravomoćnoj presudi počinio ozbiljno kazneno djelo može dobiti sankciju koja mu život neće ništa posebno promijeniti.
U nekim aktualnim slučajevima se nameće pitanje koliko vrijedi priznanje krivnje, a koliko vrijedi ili iznosi šteta nanesena javnom interesu? Nije niti može biti dovoljno reći „Priznao je i nagodio se.“ Pitanje mora glasiti što je postignutom nagodbom država zauzvrat dobila? Je li i koliko je novca vraćeno, koliko je imovine oduzeto, jesu li otkriveni drugi počinitelji, jesu li razotkrivene mreže pogodovanja, je li spriječeno ponavljanje istog modela?
Ako su odgovori na ta pitanja uvjerljivi, nagodba može biti koristan alat države, ali ako nisu, onda građani imaju pravo pitati jesmo li od borbe protiv korupcije napravili pregovaranje o cijeni korupcije. I tu dolazimo do još većeg problema odnosno povjerenja. Nije dovoljno da nešto bude zakonito jer nas iskustvo odmah podsjeća na pretvorbu i privatizaciju, kao nešto zakonito. U demokratskoj državi uz zakonito mora biti i uvjerljivo pravedno.
Ako običan čovjek za prometni prekršaj, dug ili neplaćeni račun zna da posljedice slijede gotovo automatski, a kod velikih korupcijskih afera vidi pregovore o kazni, teško je očekivati da će vjerovati kako pred zakonom zaista vrijedi isto pravilo za sve. Upravo zato USKOK ne smije postati mjesto gdje se pita „koliko možemo dogovoriti?“, nego institucija koja građanima mora moći odgovoriti na jednostavno pitanje. Je li pravda zadovoljena, ili je samo postupak formalno završen?
Između zadovoljavanja pravde i završenog postupka postoji ogromna razlika. Država koja želi pobijediti korupciju ne smije poslati poruku da se kriminal ne isplati samo ako vas uhvate. Država mora poslati jasnu poruku da se kriminal ne isplati.
Neke sudske nagodbe koje ovih dana dopiru do javnosti baš i ne idu u prilog poruci da se kriminal u Hrvatskoj ne isplati!?
U Zagrebu, 28 10. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof
Leave a Comment