Poštovani,
raspravljamo o izvješću o radu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske za 2024. godinu. Na prvi pogled, brojke izgledaju respektabilno. U jednoj godini otvoreno je 235.785 novih predmeta, riješeno 232.093, s “clearance rateom” od 98 posto. Oduzeto je gotovo 30 milijuna eura nezakonite imovinske koristi – najviše u posljednje četiri godine.
Građanima je kroz imovinskopravne zahtjeve dosuđeno dodatnih 42 milijuna eura. To su brojke koje pokazuju da sustav radi.
Ali, problem Državnog odvjetništva nije u brojkama. Problem je u povjerenju.
I upravo zato, kada govorimo o ovom izvješću, moramo govoriti i o povjerenju građana u institucije. Jer pravosuđe bez povjerenja građana nema smisla.
Povjerenje građana u pravosuđe
Europski podaci su neumoljivi. Dok polovica građana Europske unije smatra da su im sudovi neovisni, Hrvatska je među najgorima. U Hrvatskoj građani govore da je neovisnost sudova i pravosuđa “vrlo loša”. Samo nekoliko država članica ima lošiju percepciju od nas. Ista je slika i kod poduzetnika: percepcija neovisnosti pravosuđa u Hrvatskoj ostaje slaba, na razini prošle godine, uz dominantan dojam političkog utjecaja.
A to nije problem percepcije, to je problem prakse. Jer građani u Hrvatskoj nisu “cinični”, oni jednostavno vide ono što se događa. Vide da za obične ljude zakon vrijedi strogo, a za moćnike i “njihove” uvijek postoji izlaz, izgovor, produžetak ili dogovor.
I zato, iako izvješće pokazuje brojke, ono ne pokazuje odgovor na ključno pitanje: kako vratiti povjerenje?
Korupcija i međunarodni indeksi
Druga međunarodna usporedba još je poraznija. Na indeksu percepcije korupcije Transparency Internationala za 2024. godinu, Hrvatska je pala za tri boda – na 47 od 100 – i pala na 63. mjesto od 180 zemalja. Među državama Europske unije, to nas stavlja pri dno. To nije samo broj na papiru, to je znak da građani, ali i međunarodni partneri, smatraju da se korupcija u Hrvatskoj ne suzbija dovoljno učinkovito.
I opet, to je ocjena DORH-a, ali i politike. Jer korupcija je rak rana našeg društva, a borba protiv nje zahtijeva ne samo zakone i procedure, nego i povjerenje da institucije djeluju jednako prema svima.
Slučaj Brodosplit – dvostruka mjerila
Najbolji primjer dvostrukih mjerila je slučaj Brodosplit.
Brodosplit duguje Gradu Splitu gotovo 1,9 milijuna eura na ime komunalne naknade i naknade za uređenje voda. Duguje i državi milijune za koncesiju na pomorsko dobro. Gradska uprava, u vrijeme bivšeg gradonačelnika, pokušavala je taj dug naplatiti kroz zakonom predviđene kompenzacije i prebijanja.
Prema medijskim navodima, DORH i glavni državni odvjetnik su, kad je riječ o dugu prema državi, preporučili Ministarstvu mora da se ne poduzimaju nikakve jednostrane mjere protiv Brodosplita, poput oduzimanja koncesije, nego da se ide u postupak medijacije.
Potom je stigao i demantij DORH-a, u kojem se kaže da glavni državni odvjetnik nikome ništa nije naložio, ali da je “DORH podržao predloženi postupak medijacije o čemu su izviještena ministarstva iz čijeg djelokruga i proizlaze sporovi koji su u tijeku”.
Odnosno da je medijacija zakonit institut. Dakle, nije osobno glavni državni odvjetnik naložio medijaciju, nego institucija na čijem je čelu. Točno, medijacija jest zakoniti institut. Ali ovdje nije riječ o formalnoj legalnosti. Riječ je o jednakosti mjerila.
Jer, dok se državi dopušta da rješava milijunske dugove kroz medijaciju, u Grad Split dolazi USKOK da istražuje zašto nisu pokrenute ovrhe. Država može u medijaciju, a grad, kojim je upravljala oporba, zbog toga dobiva istražitelje. To je politički obrazac: jedno mjerilo za HDZ i njihove, drugo mjerilo za one koji im se suprotstavljaju.
Pitala sam glavnog državnog odvjetnika obuhvaća li USKOK-ova istraga i njega osobno, i ministra Olega Butkovića. Jer ako istražujete Grad Split zbog nepokretanja ovrha, onda morate istraživati i one koji su slično postupali na državnoj razini. Odgovor je bio, da su izvidi tajni i da mi ne može reći. Time je rekao sve.
Građani vide: zakoni i alati vrijede, ali ne jednako za sve.
EPPO i DORH – slučaj Žalac i Ministarstvo kulture
Drugi primjer urušenog povjerenja je odnos DORH-a i EPPO-a, europskog tužiteljstva.
Građani sve češće govore da više vjeruju europskim istražiteljima nego domaćima. I tko im može zamjeriti? Slučaj Žalac je godinama stajao u ladici DORH-a. Nije se ništa događalo, sve dok EPPO nije preuzeo i pokrenuo istragu, i doveo do osuđujućih presuda. To je školski primjer zašto građani više vjeruju EPPO-u.
Ista se situacija ponovila kad je glavni državni odvjetnik preuzeo predmet Ministarstva kulture od EPPO-a i prebacio ga na DORH. Formalno, to je obrazloženo pravnim okvirom i podjelom nadležnosti. Ali percepcija građana je da se to radi zato da se lakše upravlja predmetima na nacionalnoj razini, a ne da se brže i učinkovitije rješavaju.
Još ozbiljnije – u prosincu prošle godine EPPO je službeno upozorio Europsku komisiju da je u Hrvatskoj došlo do “sistemskog problema” u rješavanju sukoba nadležnosti. Odluka je donesena u korist USKOK-a, bez da se uopće čulo stajalište EPPO-a. Laura Kövesi je upozorila da takva praksa dovodi u pitanje vladavinu prava i najavila obraćanje Komisiji. To je reputacijska šteta za Hrvatsku. Umjesto da surađujemo s europskim istražiteljima, mi se s njima nadmudrujemo.
A brojke EPPO-a u Hrvatskoj pokazuju ozbiljnost problema: 80 aktivnih istraga, 48 otvorenih samo prošle godine, s procijenjenom štetom od 373 milijuna eura i zamrznutom imovinom vrijednom 5,6 milijuna eura. To su predmeti u kojima se radi o ogromnim iznosima europskog novca.
Bez EPPO-a, mnogi od tih predmeta vjerojatno bi i dalje stajali u ladicama.
Neodazivanje Antikorupcijskom vijeću
A kao dodatni znak odnosa prema odgovornosti, DORH se nije odazvao ni sjednici Nacionalnog vijeća za praćenje Strategije suzbijanja korupcije u Saboru. To je skandal. To je poruka da DORH ne odgovara nikome. A istina je suprotna, DORH odgovara građanima, i to preko Sabora. Takvo ponašanje samo produbljuje nepovjerenje.
Osobna odgovornost
Gospodine Turudiću, ovo nisu etikete opozicije. Ovo su činjenice.
Pravomoćno ste sankcionirani jer se niste zaustavili na zahtjev policijskog presretača. USKOK je potvrdio da su poruke koje ste razmjenjivali s tadašnjom državnom tajnicom Josipom Rimac dio spisa kaznenog postupka. Sami ste javno govorili da ste prijatelj Zdravka Mamića i da mu nikada ne biste sudili. I na kraju, u slučaju Brodosplit, objavili ste demantij u kojem kažete da nikome ništa niste naložili, ali priznajete da je medijacija bila na stolu.
To nije slika institucije iznad svake sumnje. To je slika institucije koja stalno balansira između zakona i percepcije pogodovanja moćnima.
Zaključak
Poštovani,
ovo izvješće donosi brojke, ali ne donosi povjerenje. A povjerenje je ključna valuta pravosuđa.
DORH mora biti ne samo neovisan, nego i vidljivo neovisan. To znači jasni protokoli o izuzećima, transparentnost u odnosu prema Saboru i građanima, i partnerski odnos s EPPO-om. To znači kraj selektivne pravde.
Jer danas živimo u državi u kojoj građani nemaju povjerenja u institucije, a najmanje vjeruju upravo pravosuđu i Državnom odvjetništvu. Zašto? Zato što na njegovom čelu sjedi “njihov dečko”, čovjek zvan “radost” čije djelovanje u praksi znači pogodovanje HDZ-u, dok čak i europske institucije upozoravaju da takav model urušava vladavinu prava.
Pravda koja vrijedi samo za neke nije pravda. A država koja tako funkcionira – nije država jednakih građana.
Hvala.
| Marijana Puljak Saborska zastupnica Stranka Centar |
Leave a Comment