By Na ovoj našoj Zemlji, na ovom globusu postoje dobre i loše stvari, dobri i loši ljudi, dobre i loše obitelji, dobri i loši narodi. Kakav je hrvatski narod?
Ante Starčevića pokraj života silno se razočarao u hrvatski narod, pa je napisao ovo:
Kad bi moj hrvatski narod tako ožednio, nebi mu pružio šolju vode, kad moj hrvatski narod tako ogladnio, nebi mu dao koru kruha.
Starčeviće ne govori o vlasti i politici, nego o narodu, kao narodu kako ga on vidi u stvarnosti. Za razliku od Starčevića ili Tina Ujevića, koji zaziva u svojoj pjesmi Hrvatski mučenici „pakla vatre da ropski naro satre“, grande Dante prikazao Hrvate kao stari, miroljubiv i viteški narode u svojoj velebnoj Divini comediji, u kojoj je prikazao 18 narado kao naroda kakvi su u biti i jedinu državu koju spominje u toj najljepšoj pjesmi nad pjesmama; kažem i ne lažem, Dante spominje samo Croatiu kao državu. Nijedne drtuge države nema u Božanskoj komediji. Tin, kako već rekoh, u svojoj pjesmi Hrvatski mučenici zaziva pakla vatre da „ropski narod satre“ i proriče kako će iskra slobode i nade vrcnuti iz toga plamena, dok je Matoš davno napisao: Dva Hrvata, a tri stranke i Hrvat Hrvcu pusti krvcu.
Neki su narodi međusobno obračunali eda bi konačno postali uspješan i velik narod. To su radili Kinezi u svojoj povijesti, Englezi, Francuzi, Nijemci, Talijani…tukli su se međsobno i osobno; išao je Talijan na Talijana, Englez na Engleza, Rus na Rusa…Nešto takvo hrvatski narod nije prošao u svojoj prošlosti, jer je stalno bio u kompi s nekim većim i moćnijim narodom i u većini slučajeva, Hrvati su bili dobre sluge loših i zlih gospodara.
Hrvatski čovjek je uspješan u svemu osim u vlasti i politici. U svim sportovima smo među najboljim narodima na planetu, u znanosti isto tako, u umjestnosti isto tako, dok smo u politici i vlasti zatajili zato što u sportu medikritet nema što tražiti i ni raditi, a u politici ili vlasti dođe medikritet na vlast i što ćeš od njega očekivati. Veliko ništa; ili, pak, malo svašta! Ovih dana traju izbori za predsjednika Hrvatske. Ostala su za drugi krug sadašnji predsjednik Zoran Milanović i navodno nezavisni kandidat Stranke opasnih namjera, doktor medicine i znaniosti, bivši ministar u Sanaderovoj vladi, Dragan Promorac. Oba su potomci dinarskih Hrvata i nasljednici, ili bolje i točnije rečeno – sljedbenici partizanije i komunizma, a donekle i jugoslavenstva. Kako je došlo do toga,krenima kratkom kronikom rabljena vremena dvadesetog i ovoga stoljeća.
Prvi predsjednik obnovljene hrvatske državnosti 1990. godine bio je partizanski general, komnisti i obraćenik, dokor znanosti Franjo Tuđman. Njega je naslijedio partizanski sin Stipe Mesić,njega partizanski sin Josipović, njega partizanova unuka Kolinda, nju partizanski i komunistički izdanak iz sela Glavica, koje su zvali Mala Moskva, jer su u tom selu bili živi živcati komunisti, parzitani proruski orijetirani. I sin jednog takvog Hrvata na baterije opet će po svoj prilici pobjedit na ovim izborima, pa ćemo ga trpjeti i podnosti deset godina, kako smo pretrpjeli velizdajnika Mesića. U Hrvatskoj stalno su na vlasti partizani i komunisti i njihovi potomci. Ovaj narod je zatrovan komnizmom, zaslipljen ateizmom i partizanskom manijom za vlašću u općem političkom beščašću. Sapienti sat!
Nije dosta, nije ljudi moji! Zamislite ovu zbilju trenutnu, u Hrvatskoj živi, kažu ako ne lažu, 84 posto ljudi koji kažu ako ne lažu, da su katolici. Od toga broja,kažu ako ne lažu, 30 posto su praktični katolici. Ako je to istina, kako je onda moguće da su u Hrvatskoj na vlati vlasti stalno ateisti i komunisti.
Dakle, da zaključim i otvoreno kažem, i ne lažem, grebeš takve, da prostite teiste, ako ih stalno preveslaju ateisti. Kad smo već kod ateista i veslanja, Rajmund Kupareo u jednoj svojoj pjesmi kaže:
Ja veslam i veslam dalje
Kad shrvan od umora klonem
Isus nastavi veslat dalje
Zato predlažem da netko u Hrvatskoj osnuje stranku, kojoj dajem ime: Hrvatska katolička stranka.
Ako bi se osnovala takva stranka, pitanje je veće od kuće, bili uopće uzoriti hrvatski katolici izišli na izbore. Jer, praksa je do sada pokazala, da na izbore redovito izlaze komunisti, ateisti, manjci i partizanski gojenci i to je brat bratu 30 posto. Ako je izišlo na nedavne predsjedničke izbore 46 posto. Od toga odbijte 30 posto. Ostalo je 16 posto. Nadam se da vam je sada jasno do nejasnoće i upitno do nedgovora i političke sljepoće, kako stojimo sa stvrnim stanjem i ravnanjem u zemlji Hrvata, glede i unatoč svih hrvatskih katoličkih silnica i komunističkih smicalica.
Tako mi posta pametnom nije dosta!
Na kraju svih krajeva, ja moram reći ove teške riječi o gradu u kojem živim, evo, pedeset godina – to je najkomunstičkij grad na starom kontinentu i nakatoličkiji na svijetu! Vala mašala, reko bi Mujo u mojoj Bosni u kojoj sam rođen i iz koje sam došao živjeti u Zagreb.
Kako sam pri kraju životnog puta, tako bi volio da se u mom slučaju obistine riječi Maka Dizdara:
Bože, hvala ti što sam se vratio ondje odakle sam pun nade i pošao.
Koji putem idu Hrvati i ostali radni ljudi i građani, još se ne zna. To vam je kao kad je Mujo kupio sat i načio samo kad je sat i kad je polu sata,pa kad ga je Haso pito koliko je sati, bilo je 10 do pet do dvanaest, Muje je reko da se još ne zna. Tka se ne zna i teško je predvidjeti tko će podbjedit na ovim predsjedničkim izborima. Što se mene tiče ja se držim one narodne, da od dva zna treba birat manje, ali od tri zla, ja sam za srednje! Sad mogu reći i savjet dat – sapienti sat!
Piše: Ante Lib Matić
