Srijeda, lijepo vrijeme (bez kiše), izlaznost birača preko 62 % – i pobjeda HDZ-a. Stvarnost ruši brojne stereotipe i predrasude, pa je tako bilo i na ovim izborima. Imali smo izbore usred tjedna (kako ne bi “desničari” nahrupili s nedjeljnih misa na birališta), kao za inat nije padala kiša (a da jest, padala bi na štetu “lijeve” opcije – jer iz tih krugova već više od 20 godina slušamo bajke o tomu kako mala izlaznost pogoduje HDZ-u), izlaznost birača (opet kao za inat) bila rekordna u odnosu na posljednjih 25 godina – I POBIJEDIO HDZ!? Nečuveno! Sve je bilo protiv njih i dobiju izbore. Možda HDZ-u treba (ako ne drugačije onda silom – a zašto ne!?) onemogućiti daljnje sudjelovanje u izbornoj utrci, jer čini se, samo tako današnja “lijeva” oporba može na vlast.
Matematika je neumoljiva. Brojke pokazuju kako je “lijeva” opcija dobila ukupno 57 mandata (tek nešto više od trećine u odnosu na ukupan broj saborskih zastupnika) i to računajući u njihovu kvotu sve one koji se izričito i ne svrstavaju u ljevicu, ali su spremni na lojalnost SDP-u i Milanoviću (Fokus, IDS, NPS), a ovi se još uvijek nadaju kako mogu uz potporu “Možemovaca” i “ekstremne desnice” (DP ili MOST-a) skrpiti neku svoju “Vladu” za Milanovićevu “Treću republiku” (ma što to značilo).
Dakako, mnogo je lakše širiti optimizam bez pokrića i glumiti pobjednika, nego priznati realnost. Tragikomični post-izborni govor sirotog Peđe Grbina koji je iz petnih žila nastojao podići atmosferu i stvoriti pobjedničko ozračje, djelovao je otužno i jadno i nije uspio pokrenuti čak ni one koji su se okupili oko govornice te večeri i reda radi, usiljeno i nategnuto pljeskali i klicali – iako ni sami ne znaju čemu i kojim povodom.
Oporba u cjelini, imala je jednu jedinu uporišnu točku na kojoj je gradila sve – rušenje HDZ-a; jer, eto, upravo u tom HDZ-u (i samo u HDZ-u!) su se skupila sva zla ovog svijeta (korupcija, nepotizam, kriminal itd., itd.), dok je sve izvan toga idealno i bez mane. I ta se crno-bijela slika svijeta nastojala pretvoriti u općeprihvaćeni narativ u što je trebalo uvjeriti i birače, te tako HDZ poslati “u povijest”. Naravno, pokazalo se (kao i toliko puta prije), da građani nisu stado ovaca i da ih se ni u što ne može uvjeriti lavinom riječi i galamom, pogotovu ne vulgarnim i primitivnim, psovačkim vokabularom koji se u pravilu okreće protiv onoga tko ga koristi.
Rečeno sportskim rječnikom, rezultat sraza između “ljevice” i “desnice” (jer ta podjela koliko god bila apsurdna u našem političkom životu još uvijek postoji) jest: 93 : 57 u korist potonjih, odnosno “desničara”, mada ima i onih koji (poput Arsena Bauka) na svoj način “iščitavaju” rezultate izbora i dolaze do zaključka kako je “dvije trećine građana za promjene”, odnosno “protiv HDZ-a” – jer po njima, samo rušenje ove stranke i njezina marginalizacija mogu dovesti Hrvatsku do blagostanja. Dakako, takve tlapnje mogu upaliti samo kod neobaviještenih ili onih koji su podložni medijskom ispiranju mozga i propagandi koja se smišljeno i desetljećima širi.
Na sreću, Hrvati su ipak pokazali kako među njima još uvijek postoji dobar dio onih na koje ta vrsta propagande nema utjecaja – pa i to kako su za mnoge primitivizam, kršenje Ustava, psovački rječnik i nasilje s ciljem destrukcije političkih neistomišljenika, samo motiv više za izlazak na izbore i davanje glasa onoj opciji protiv koje je sve to usmjereno.
Nikad nismo imali nižu razinu političke kulture i javne komunikacije – i to se jasno očituje ne samo na javnim skupovima i u političkim sukobljavanjima u vrijeme izbora, nego i u medijima, Saboru i što je posebno tragično dolazi i s razine predsjednika države. Sirovi populizam, nagon za rušenjem svega (bez ikakve predstave što nakon toga!?), stvaranje lažne slike o tomu kako je Hrvatska “spaljena zemlja” i otvoreni pozivi na odmazdu prema vladajućoj stranci uz pusta i ničim potkrijepljena obećanja koja mogu zavarati samo beskrajno naivne ili potpuno neobaviještene, nije put kojim Hrvatska treba ići, niti on vodi u budućnost.
Nama trebaju: mir, razum, mudrost, strpljenje i stvaranje takvog ozračja u društvu u kojem će otvoreni i demokratski dijalog (bez teških riječi i diskvalifikacija) između političkih neistomišljenika biti moguć. Sve nasuprot tomu vodi nas i kaos i neizvjesnost.
Uvažavati političkog protivnika i boriti se za svoje ciljeve i uvjerenja idejama, programima i silom argumenata – a ne argumentima sile, napraviti odmak od crno-bijele slike svijeta u kojem smo samo “MI” idealni i bez mane, a “ONI” iskonsko zlo, naša je nužnost i prijeka potreba, inače ćemo nastaviti vrtjeti se u začaranom krugu sukoba, obmana i laži i ostati vječiti zarobljenici vlastitih frustracija, fikcija i predrasuda.
HDZ nije savršen, ali tko jest? Jesu li to DP, MOST, SDP, Možemo! ili bilo koja druga stranka!? Nisu li upravo koalicije put ka nekom mogućem budućem usklađivanju i kreiranju novih politika – ili barem kvalitetnijeg smjera koji može donijeti boljitak i harmoničnije odnose unutar društva?
Zlatko Pinter
Leave a Comment