Miroljubivost hrvatskog naroda
U svojoj povijesti hrvatski je narod bio izvrgnut raznim progonima, klevetama i ocrnjivanjima. Iako nikad nije prelazio granice i osvajao tuđe zemlje, često puta je morao voditi obrambeni rat za vlastitu narodnu opstojnost, državnu neovisnost, slobodu i demokraciju.
O njegovoj miroljubivosti još u 10. stoljeću Konstantin Porfirogenet je napisao ovo:
“Ovi Hrvati poslije pokrštenja sastaviše vlastoručni ugovor i tvrdom se i nepokolebljivom vjerom zakleše Sv. Petru, da ne će nikada provaljivati u tuđe zemlje i ondje ratovati, već da će radije živjeti u miru sa svima, koji to budu htjeli.”
Od tada do danas, kroz cijelu svoju povijest, Hrvati su održali svoju zadanu riječ i ostali vjerni svojoj zakletvi. Nikad nisu prešli svoje granice radi osvajanja i uništavanja drugih naroda. Naprotiv, druge su branili u njihovim opasnostima i pomagali ih u nevoljama.
Za razliku od njih, Srbi su još od 19. stoljeća vodili osvajačku velikosrpsku politiku, utemeljenu na mislima Vuka Stafanovića Karadžića i Ilije Garašanina. Od tada do danas, mnogi njihovi politički, kulturni i vjerski predstavnici i djelatnici javno i otvoreno su zagovarali fizičko istrebljenje Hrvata, katolika i muslimana, te Albanaca i drugih susjeda. Uz Vuka Stefanovića Karadžića i Iliju Garašanina, prisjetimo se ovdje još nekih srbijanskih ratnih huškača i mrzitelja Hrvata, poput Milivoja Petrovića Blažnavca, Stojana Protića, Nikole Stojanovića, Jovana Cvijića, Draže Mihajlovića, Stevana Moljevića, Momčila Đujića, Vasilija Jovičića, Radojice Perišića, Vase Čubrilovića, Aleksandra Rankovića, Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića. Svi su oni priželjkivali, a neki i javno isticali fizičko istrebljenje katoličkog i muslimanskog stanovništva u današnjoj Hrvatskoj i BiH.
Povijesna i geografska povezanost Hrvatske i BiH
Ako je povijest učiteljica života, kako je tvrdio Ciceron, onda je lako iz nje, na temelju povijesnih činjenica, zaključiti da su Hrvati najstariji narod u Bosni i Hercegovini i da su Srbi u BiH-u došli puno kasnije.
Činjenica je također da današnja Hrvatska i Bosna i Hercegovina čine prirodnu geografsku cjelinu. Zemljopisna karta nam pokazuje da su Posavska i Dalmatinska Hrvatska kraci, a Bosna i Hercegovina središte koje ispunja prazni prostor tih krakova. I zato nije nimalo iznenađujuće što su mnogi istaknuti Hrvati katoličke i muslimanske vjere isticali da bi bilo neprirodno odijeliti Bosnu i Hercegovinu od tih krakova. Smatrali su da bi to značilo iščupati srce iz ljudskog tijela.
Tu prirodnu i geografsku povezanost Hrvatske i BiH dobro su uočili stari Rimljani. Zbog geografskog položaja, vojne obrane i gospodarskog napretka, rimski car Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan je 297. godine, poslije Krista, granicom na Drini odsjekao Bosnu i Hercegovinu s ostalim zemljama zapadno od rijeke Drine od Balkanskog istoka, t.j. od zemalja koje se nalaze istočno od Drine.
Godine 437. car Teodozije II. je odredio da sve zemlje zapadno od rijeke Drine pripadaju zapadnom rimskom carstvu a zemlje istočno od Drine istočnom rimskom carstvu. Tako je ostalo stoljećima u državnom i crkvenom pogledu. Prema tome, Bosna i Hercegovina su povijesno činile i danas čine s današnjom Dalmacijom i užom Hrvatskom i Slavonijom prirodnu cjelinu. Zajedno su pripadale Zapadu, zapadnoj kulturi i civilizaciji.
Nacionalni osjećaj muslimana u prošlosti
Jedinstvo Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom nisu isticali samo Hrvati katolici nego i Hrvati muslimanske vjere. To njihovo isticanje na jedinstvu Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom bilo je kao i kod katolika odraz nacionalne svijesti i pripadnosti hrvatskom narodu. Spaho, ef. Fehim (1887-1924), brat Muhameda Spahe, u javnosti je uvijek nastupao kao Hrvat, a 1918. u Narodnom vijeću je glasovao da se Bosna priključi Hrvatskoj. Dr. Džafer-beg Kulenović, koji je poslije smrti Muhameda Spahe (1939) bio izabran predsjednikom Jugoslavenske organizacije u BiH, smatrao je Bosnu i Hercegovinu zemljom bosansko-hercegovačkih stanovnika, a na pitanje novinara o nacionalnoj pripadnosti muslimana izjavio je: „Gospodo ja sam Hrvat i hrvatski nacionalist, i ne samo da sam ja Hrvat i hrvatski nacionalist, nego su i bosanski muslimani kao cjelina Hrvati i dio hrvatskog naroda.”
Svetozar Pribićević, poznati stvaralac prve Jugoslavije, u svom oporučnom djelu ‘Diktatura kralja Aleksandra’ napisao je ovo o nacionalnoj svijesti bosansko-hercegovačkih muslimana: “Njihovi [muslimanski] intelektualci su u ogromnoj većini hrvatskog pravca; a narodne mase u svim političkim akcijama idu slijepo za intelektualcima. U to se ne treba varati … bosanski muslimani [se] u svojim težnjama i svojim pogledima na budućnost potpuno izjednačuju s Hrvatima.”
Prema Anti Ciligi “1914. muslimani su dokazali da nisu Srbi, a 1941. su dokazali da jesu Hrvati.”
Hrvatski povjesničar, otac (franjevac) dr. Dominik Mandić u svojoj raspravi “Herceg Bosna i Hrvatska” (1963.) donosi dokaz da bosanski muslimani potječu, 10-12% od Hrvata bogumila, a 80% od Hrvata katolika.
Dr. Fadil Osmanagić, Hrvat muslimanske vjere i nekadašnji politički emigrant i član Hrvatske republikanske stranke, koju je prof. Ivan Oršanić osnovao 1951. godine u emigraciji, u časopisu “Republika Hrvatska”, br. 92., 1973., napisao je: “Činjenica je, da su muslimani u Bosni i Hercegovini slavenskog, t.j. određenije hrvatskog porijekla, i da ih nije bilo na Balkanu prije Otomanskog Imperija (…) Turskom okupacijom nestalo je bogumila i dijela katolika i pravoslavaca, pa su se pored ovih dviju vjera pojavili islamizirani Slaveni, koji su nastali prijelazom dijela domaćeg pučanstva na Islam.”
U poznatom Memorandumu iz 1950. godine Hrvati muslimani, politički emigranti iz Bosne, Hercegovine i Sandžaka, javno su zahtijevali uspostavu buduće države Hrvatske s Bosnom, Hercegovinom i Sandžakom.
Zalaganje za saveznu državu
Imajući u vidu povijest i tadašnji nacionalni osjećaj većine bosansko-hercegovačkih muslimana, Hrvatska republikanska (emigrantska) stranka, u kojoj je bio velik broj Hrvata katolika i muslimana iz BiH, osamdesetih godina, pod vodstvom predsjednika dr. Ive Korskog, javno je predlagala, da bi buduću hrvatsku državu trebalo ustrojiti kao saveznu državu sastavljenu od dvije upravne jedinice, od kojih bi jedna obuhvaćala Republiku Bosnu i Hercegovinu, a druga Republiku Hrvatsku.
Povijesni tok i današnje stanje u BiH
Svjesni smo povijesnih promjena i današnjeg stanja u Bosni i Hercegovini, koje je nastalo u vrijeme dviju Jugoslavija pod pritiskom nekadašnjih jugoslavenskih vlastodržaca, te stranih pritisaka i utjecaja. U vrijeme Titove Jugoslavije, pod pritiskom Beograda i muslimanskih političara jugoslavenske orijentacije, bosansko hercegovački muslimani su prihvatili Titovu i Kardeljevu ponudu o postojanju muslimanske nacije. Prof. Edo Kunštek je pisao da su “muslimansku naciju izmislili u Beogradu Koča Popović, Aleksandar Ranković i Svetislav Stefanović, pa su to putem Avde Hume servirali omatuvljelom Titu uz šerbet i kavu.” (Prof. Edo Kunštek: “Još o muslimanskoj narodnosti”, “Hrvatski Put”, br. 112/1971.)
Raspad Jugoslavije
Današnja Bosna i Hercegovina je složena multinacionalna država s tri konstitutivna naroda različitih vjera i svjetonazora.
Početkom devedestih godina u vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku, zbog svoje pripadnosti hrvatskom narodu, bosansko-hercegovački Hrvati su bili prva i glavna meta u Bosni i Hercegovini. Agresija na Bosnu i Hercegovinu započela je u studenom 1991., velikosrpskim napadom na Hrvate u Hercegovini. U tom napadu četnici su sravnili sa zemljom hrvatsko selo Ravno.
Uvjeren da Srbija i bosanski Srbi ne će voditi rat protiv bosansko-hercegovačkih muslimana, Alija Izetbegović je tada naivno, bez razmišljanja, izjavio, da “ovo nije naš rat”, misleći na muslimansko stanovništvo. Dakle, nije ga zanimala sudbina bosansko-hercegovačkih Hrvata. Tom nepromišljenom izjavom Izetbegović se odrekao ne samo svoga prava na javno predstavljanje BiH, nego i njezine državne cjelovitosti.
Hrvati u Bosni i Hercegovini su preuzeli svoju sudbinu u svoje ruke i sami se odupirali srpskim osvajačima na najbolji način, kako su mogli i znali. Tek kasnije, kad su naoružani Srbi počeli upadati u muslimanska sela i gradove i protjerivati muslimane s njihovih ognjišta, Izetbegović je shvatio da Srbi nisu samo protiv Hrvata katolika nego i protiv muslimana.
Zahvaljujući tadašnjem državnom vodstvu Hrvatske i ratnom umijeću i odvažnosti hrvatske vojske, Milošević i njegovi saveznici su shvatili da ratom ne će pokoriti Hrvatsku ni BiH. Na žalost, ono što nisu uspjeli postići ratom, postigli su u miru, sporazumom u Daytonu. S tim sporazumom je, doduše, bio zaustavljen rat, ali je Hrvatima u BiH nametnut nepravedan mir. U Daytonu se glatko prešlo preko Washingtonskog sporazuma (potpisan 18. ožujka 1994.), na čijem je temelju 23. 1994. ožujka bio donesen Ustav Federacije BiH, prema kojemu su Bošnjaci i Hrvati priznati kao dva konstitutivna naroda s istim pravima. Tim sporazumom, od tri tada postojeće nacionalne republike u BiH dvije su, Hrvatska Republika Herceg Bosna i muslimanska Republika BiH, uspostavile Federaciju BiH, koja je trebala ući u konfederativni odnos s Hrvatskom. Nakon Deytona, više se ne spominje Hrvatska Republika Herceg Bosna. Njezino službeno ukidanje Bošnjaci danas koriste za nijekanje narodnih i ljudskih prava Hrvatima u BiH. Za njih Hrvati u BiH kao narod više ne postoje. Oni su za njih manjina.
Muslimani i Srbi su u Deytonu dobili svoje entitete, a Hrvati su ostali bez svoga. Danas žive ni na nebu ni na zemlji. S takvim stanjem Hrvati se ne mogu i ne smiju pomiriti.
Srpski i muslimanski (bošnjački) predstavnici se opiru uspostavi hrvatskog entiteta i niječu konstitutivnost Hrvata. Neki od njih su čak spremni povesti novi rat kako bi sprijeili Hrvatima pravo na hrvatski entitet. Pred nekoliko godina (4. veljače 2018.) u emisiji “Nedjeljom u dva”, na pitanje Aleksandra Stankovića, je li realan treći entitet u BiH, Bakir Izetbegović je odgovorio, da bez konflikta i rata ne može do toga doći.
Hrvati u Bosni i Hercegovini ne žele rat. Žele živjeti u miru s ostala dva konstitutivna naroda i s njima učiniti BiH potpuno slobodnom i socijalno pravednom državom. Smatraju da BiH mora biti jednako pravedna prema svima i da u njoj svaki narod ima pravo slobodno birati one koji će ga predstavljati na federalnoj visini u državnim tijelima i institucijama.
Kao jedan od triju naroda, Hrvati imaju pravo slobodno birati i biti izabrani. Njima i samo njima pripada pravo birati svoje političke predstavnike i državne zastupnike.
Svi oni koji danas Hrvatima u BiH niječu slobodu i prava svjesno ruše njezine državne temelje i pripremaju građane za javne nemire. Narod koji u svojoj državi nije slobodan prije ili kasnije će svoje nezadovoljstvo manefestirati kroz nemire i pobune. Čovjek je čovjek po svojoj slobodi. Bez nje u ničemu i za ništa nije zaslužan i nikome i za ništa nije odgovoran. Zadatak je slobodne, demokratske, pravne i socijalno pravedne države da jednako štiti i pomaže sve svoje stanovnike.
Primjer današnje Bosne i Hercegovine nam nedvojbeno potvrđuje da nije dovoljno ostvariti državu i proglasom najaviti uspostavu demokratskog sustava, jer samim time nije ostvarena sloboda. Individualna ni narodna sloboda ne ovise o dobroj volji državnika, ni ljudi koji donose zakone, posebno ako ti zakoni nisu odraz njihove slobodne volje. Pojedinac i zajednica moraju slobodu doživljavati kao savršenstvo i dar Svemogućeg Boga.
Nije dovoljno samo željeti ili javno isticati slobodu i društvene promjene, nego njih treba ostvariti. Za to se, uz nacionalnu svijest, traži i građanska hrabrost.
“Građanska hrabrost je vrlina koja omogućuje promjene i napredak u društvu. Ona je osim toga i temelj slobode kao društvenog sustava i zato je sve diktature žele iskorijeniti. Uzalud sve spoznaje, uzalud istina, ako je nema tko propovijedati i primijeniti na društveni život. Bez građanske hrabrosti najljepše i najplemenitije istine ostaju puke želje, nepomične i neplodne kao zrno pšenice na kamenu ili nerazrezana knjiga u biblioteci novopečena bogataša.” (Dr. Ivo Korsky; Iz ideala u stvarnost, 1983., str. 20.)
Očito je da tu građansku hrabrost danas ne posjeduju hrvatski političari, koji već desetljećima predstavljaju Hrvate u BiH.
Iako su bosansko-hercegovački Hrvati najzaslužniji za oslobođenje BiH, koje je kulminiralo proglašenjem neovisne BiH, koju je Hrvatska prva priznala, oni su Daytonskim sporazumom lišeni slobode i svojih nacionalnih i ljudskih prava. Od tada do danas su izvrgnuti nemilim pritiscima i samovolji, ne samo državno-političkog vodstva Bošnjaka i Srba, nego i predstavnika međunarodne zajednice. Dosadašnji hrvatski predstavnici hrvatskog naroda u BiH, ni visoki predstavnici međunarodne zajednice, od Carla Bildta do današnjeg Christiana Schmidta, nisu mogli ni znali riješiti probleme Hrvata u BiH.
U nedostatku nacionalne svijesti i građanske hrabrosti, te neznanja i vlastite sebičnosti (političkog ugleda, političkih pozicija i materijalne koristi), hrvatski predstavnici popuštaju pod pritiscima međunarodnih predstavnika i srpskih i bošnjačkih eksremista. Radi se o hrvatskim političarima koji svoje idejno-političke korijene vuku iz nasljedstva jugokomunističkog režima, o pojedincima koji su Domovinski rat i tadašnje ratno stanje iskoristili za prisvajanje političkih pozicija i postizanje osobnih i stranačkih interesa. Oni ne shvaćaju da oslobođenje nije isto što i sloboda i da narodna sloboda i ljudska prava ne spadaju u milost moćnika, nego da su ona dar našeg Stvoritelja. Njima nije jasno da politika bez osobne odgovornosti i brige za narodno dobro, ne vodi trajnim rješenjima ni uspjesima. Uslijed svojih visokih pozicija, zaboravili su vlastitu ulogu i dužnost i zato ne zaslužuju daljnje povjerenje hrvatskih birača.
Glasajte za kandidate HRS-a
Hrvatsku slobodu i prava mogu ostvariti pojedinci koji ne prihvaćaju nikakav totalitarizam, ljudi koji nisu okaljani jugoslavenskom prošlošću i ne veličaju nekadašnjeg diktatora i ubojicu Hrvata, Josipa Broza Tita.
Prateći javne izjave, svakodnevni rad i političku dosljednost članova i predstavnika Hrvatske republikanske stranke u Bosni i Hercegovini, čiji je predsjednik gospodin Slaven Raguž, došli smo do zaključka da članovi i kandidati te stranke spadaju u red takvih ljudi. Iskreno vjerujemo da oni u ovom trenutku predstavljaju najbolje i najuspješnije sredstvo za ostvarenje slobode i nacionalnih prava hrvatskog naroda u Bosni Hercegovini.
I zato svi mi potpisnici ove izjave, u ime članova i simpatizera emigrantskog HRS-a, dajemo javnu potporu kandidatima HRS-a u BiH i preporučamo hrvatskim biračima u BiH da glasuju za njih na izborima 2. listopada ove godine. To su djeca Domovinskog rata, mladi ljudi, kojima je politička stranka sredstvo za ostvarenje narodnog cilja, ljudi koji žive za svoj narod i politiku, a ne od politike.
Radi se, dakle, o politički izgrađenim i nacionalno svijesnim pojedincima, koji drže više do ideje nego do vođe i više do narodnih nego do vlastitih interesa i ekonomskih probitaka. Svjesni su činjenice da onaj tko ne poštiva tuđu slobodu i prava, ni sam ne zasužuje slobodu ni prava.
Zaključak
U davanju javne potpore ovim mladim ljudima imali smo na umu sljedeće riječi:
“Onaj, koji hoće stajati na čelu naroda, mora imati nagnuće naroda, a to mora zavrijediti time, da se pokaže narodu kao čovjek nepokvarene ćudi, opsežna i uznostita duha, čista i odvažna srca, koji zaboravlja na svoje vlastito biće, dočim u sreći naroda nalazi i svoju sreću, koji iskreno i duboko ćuti boli i trpljenje naroda, komu je srce zauzeto jedino za istinu i pravdu, koji se neustrašivo bori za dobro i slobodu naroda, koga od svete težnje njegove ne odvrati ni laskanje, ni obećanje, ni preziranje, ni muke, ni ista smrt.” (Ante Starčević)
Potpisnici,
SAD: Šime Letina, Božo Baćak, Pero Dugandžić, Pero Galić, Nevenko Buntić, Marinko Jelić, Iko Kožul, Branko Ćorć, Vencel Mlinarević, Ante Marušić, Miro Komšić i Andrija Šušnjar
Kanada: Petar Ivčec
Argentina: Jurica Dragičević, Mirko Hasenay i Tomislav Frković
Australija: Ivan Barić, Ivan Grbavac, Rade Deak, Krešimir Kontić i Josip Stipić
Leave a Comment