By Glasajte za Tomislava Jonjića
Ime Tomislava Jonjića, jednoga od devetorice predsjedničkih kandidata, hrvatskoj javnosti svakim danom je poznatije. Kroz svoje javne nastupe i politički program od 30 točaka, Jonjić je postao prepoznatljiv i velikom broju birača prihvatljiv.
Dosadašnji uporni pokušaj podcjenjivanja i ignoriranja njegove kandidature od strane predstavnika tzv. hrvatske ljevice i organizacijskih vođa hrvatske desnice, te blokada njegovih javnih nastupa u mainstream medijima, koji su u službi privilegirane i vladajuće kaste, pokazao se kontraproduktivnim.
Takav odnos prema kandidatu, koji želi bolju i pravedniju Hrvatsku, hrvatski građani shvaćaju kao izraz protuhrvatskog i nedemokratskog sustava. Doživljavaju ga kao orkestrirani pokušaj vladajuće elite da se hrvatskom branitelju, pripadniku Domovinskog obrambenog rata, oduzme pravo javnog nastupa i govora i olakša predsjednički izbor jednome od dvojice desertera rata.
Prepoznatljivost Jonjićeve kandidature i porast njegove popularnosti su dobar pokazatelj da su Hrvati umorni i zasićeni ne samo dodvoravanjem hrvatske ljevice stranim gospodarima nego i poslušnošću organizacijskih vođa s desnice toj istoj ljevici koju često napadaju i ističu kao razlog svoje stranačke opstojnosti i javne političke retorike. Za razliku od jednih i drugih Jonjić pripada normalnom krugu domoljuba koji su ponosni na svoju nacionalnu pripadnost, katoličku vjeru, tradiciju i kulturu. U politiku nije ušao iz ambicioznih sebičnih pobuda ili materijalnih razloga i zato ga nije lako uvući u politički mulj političkih šarlatana i karijerista. Kao pravi idejni sljedbenik Ante Starčevića odbacuje svaku vlast koja nije u službi Hrvatske i hrvatskog naroda. Svoju političku djelatnost shvaća kao službu narodu, a ne kao služenje stranim moćnicima koji bi mu za uzvrat osigurali predsjedničku stolicu. Jonjić je nepotkupljivi političar i zbog toga su na njega ljuti svi oni koji predsjedničku funkciju žele vidjeti u službi njihovih stranačkih interesa, a ne u službi Hrvatske i hrvatskog naroda. Onima koji više drže do vladanja grupicom istomišljenika ili udvaranja i pokornog služenja strancima nego do služenja Hrvatskoj, Jonjić je uputio javnu poruku: “Ne obraćam se političkim strukturama čija su vodstva i u posljednje vrijeme pokazala da znaju iznevjeriti birače. Obraćam se izravno biračima, a to je onih pola milijuna koji su dočekali hrvatsku nogometnu reprezentaciju, odnosno onih 100.000 do 150.000 koji su bili na kolovoskim kncertima u Imotskome. Očekujem da s njima ulazim [uđem] u drugi krug izbora za predsjednika Republike Hrvatske, a tada kao netko tko može objediniti sve od centra nadasve očekujem pobijediti aktualnog predsjednika.”
Jonjić dakle ne očekuje podršku od stranačkih poglavica koji više drže do sebe nego do svojih članova, ali očekuje podršku od članova koji su ušli u političke stranke s namjerom da kroz njih rade za dobrobit hrvatskog naroda i svih hrvatskih građana. Radi se o velikom broju politički izgrađenih i nacionalno svjesnih birača kojima je Jonjićeva prošlost garancija da ih on kao predsjednik neće nikad iznevjeriti. To su ljudi kojima je potpuno jasno da se Jonjića ne može kupiti i da će, bude li izabran, biti u službi svoga naroda.
Očito je da Jonjić svoju prepoznatljivost i popularnost duguje svojoj upornosti i ljudima koji priželjkuju slobodniju, demokratskiju i socijalno pravedniju Hrvatsku. Jonjić nastupa domoljubno i edukativno. Iz svakog njegovog javnog nastupa, intervjua ili javne izjave, slušatelji i čitatelji nauče nešto novoga i zato se broj njegovih pristaša stalno povećava. Birači u njemu vide dobrog intelektualca, nepotkupljivog političara i kandidata koji se ne boji javnih rasprava i kroz njih pokazati za kakvu se Hrvatsku zalaže. Uz intelektualno i političko znanje koje je do sada bezbroj puta potvrdio, Jonjić posjeduje i veliko političko iskustvo, koje će mu kao predsjedniku pomoći u donošenju ispravnih odluka. Bio je dragovoljac Domovinskog obrambenog rata. Radio je u veleposlanstvu RH u Švicarskoj, a nakon toga u Ministarstvu unutarnjih poslova. Dugi niz godina uređuje “Politički zatvorenik”, mjesečnik Hrvatskog društva političkih zatvorenika. Potječe iz hrvatske i katoličke obitelji od roditelja koji su mu svojim primjerom pokazali što znači biti Hrvat i katolik. Za razliku od nekih kandidata koje su njihovi roditelji kao djecu vodili na omladinske i partijske sastanke na kojima su se pjevale partizanske pjesme, igralo Žikino kolo i urlalo Tito-Partija, Tito je naš, a mi smo Titovi, Jonjićevi roditelji su nedjeljom i blagdanima vodili svoju djecu u crkvu, a navečer s njima molili krunicu i pjevali vjerske i narodne pjesme.
Jonjić je jedini predsjednički kandidat koji nastupa s jasnim političkim programom. U obraćanju hrvatskim biračima iznio je temeljnu podlogu i nacrt svoga programa. “Nacrt moga političkog programa izrastao je iz slobodarskih starčevićanskih korijena i katoličkoga društvenog nauka. Utemeljen je na ideji ljudskog dostojanstva i općeg dobra, na promicanju demokracije te na jačanju institucija hrvatske države i suverenosti hrvatskog naroda.”
U njegovim izjavama i javnim nastupima nema zamagljivanja, dvoumica ni lažnih obećanja. Potpuno je otvoren i iskren. Zalaže se za konkretne promjene koje bi omogućile ostvarenje bolje i socijalno pravednije Hrvatske. U tom smislu Hrvatima poručuje: “Zagovaram decentralizaciju, reformu političkoga i izbornog sustava, ograničeno jačanje uloge predsjednika Republike, kao i institut referenduma. Zalažem se za jačanje veza s hrvatskim iseljeništvom i zaštitu prava hrvatskog naroda u susjednim državama, posebno Hrvata u Bosni i Hercegovini. Podržavam čvrstu suradnju unutar NATO saveza te jačanje naših oružanih snaga.” Jonjić smatra da Hrvati prirodno pripadaju Zapadu i zapadnoj kulturi i da je Domovinski rat temelj današnje hrvatske države.
Bitne razlike između Jonjića i ostalih kandidata
Iz javnih izjava i političkih stavova predsjedničkih kandidata očito je da, osim Jonjića, nitko drugi nema politički program i da njihove kandidature nisu potaknute željom da Hrvatsku učine boljom, nego da ometu Jonjićev izbor i očuvaju status quo.
Zoran Milanović je izjavio da je njegova kandidatura motivirana njegovim dosadašnjim iskustvom i “potrebom da Hrvatsku zaštiti od Plenkovićevog nasrtaja na sve institucije.”
Nelogičnost i neopravdanost Milanovićeve izjave je u tome da on do danas nije uspio riješiti ni jedan veći problem, niti posjeduje znanje i moć da se odupre Plenkoviću. I zato ga i njegovi idejni istomišljenici smatraju najgorim hrvatskim predsjednikom.
Dragan Primorac uvjerava hrvatsku javnost da je kandidaturu prihvatio zbog velike moralne krize u Hrvatskoj, kao da hrvatska javnost ne zna da je za tu krizu uz Milanovića najviše odgovoran Plenković, koji je njega imenovao kao HDZ-ova kandidata.
Ljudima koji se sjećaju Primorčevog i Milanovićevog napuštanja Hrvatske u vrijeme velikosrpske agresije, u trenutku kad je Hrvatska krvarila i borila se za svoj opstanak, današnja njihova upozorenja i obećanja nisu nimalo uvjerljiva.
Marija Selak Raspudić smatra da rješenje hrvatskih problema “ne može doći iz redova HDZ-a ili SDP-a,” jer da oni provode sve vrijeme svađajući se tko je gori, tko je više vozio helikoptere i tko je više koristio glisere. No umjesto da je nakon te izjave iznijela konkretan prijedlog kako će riješiti hrvatske probleme, nepotrebno je pokušala obmanuti hrvatsku javnost lažnom izjavom da je “prva iskoračila i bez kalkulacija stala na čistinu i rekla – idem i borit ću se, borit ću se za tu bolju Hrvatsku u koju vjerujem,” dodavši da se prije nje nitko nije usudio suprotstaviti aktualnom predsjedniku Milanoviću.
Naime, gospođa Selek Raspudić zna da je Tomislav Jonjić najavio svoju kandidaturu protiv predsjednika Milanovića dva mjeseca prije nje, pa je neshvatljivo da sebe ističe kao prvu kandidaticu protiv Milanovića, s kojim se i danas potajno sastaje i dogovara strategiju njegovog izbora.
Nedavno objavljena fotografija na kojoj se vidi bračni par Raspudić na ručku s predsjednikom Milanovićem u sinjskom restoranu, opovrgava njenu izjavu da se suprostavlja aktualnom predsjedniku. Ta fotografija puno više opravdava mišljenje onih koji ističu da je svrha njene kandidature pomoći Milanoviću nego njeno isticanje da mu se suprostavlja.
Ivana Kekin, kandidatica stranke Možemo izjavila je da će “biti predsjednica koja će otvoriti dijalog s građanima o tome što je socijalna država i kakva nam država treba u 21. stoljeću.” Gospođa Kekin je pri tom zaboravila reći biračima kakvu državu želi i na koji način će riješiti socijalnu nepravdu.
Aurora Weiss, bivša savjetnica Milorada Dodika, u najavi svoje kandidature pohvalila se kako je živjela u raznim državama, završila razne škole i tečajeve i da govori nekoliko stranih jezika. Vjerojatno su joj takve kvalifikacije pomogle da postane savjetnica Milorada Dodika, ali ne vjerujem da joj mogu pomoći da postane predsjednica Hrvatske.
Branka Lozo iz stranke DOMiNO izjavila je da je rođena u Zagrebu, odgojena u vjeri i s vjerom odrasla u velikoj obitelji. Hrvatima je uputila poruku da će njegovati očuvanje kršćanske kulture i tradicije i da će se zalagati za “zaustavljanje srpskog svijeta, čiji su se pipci već razgranali.” Vidjet ćemo, jeli odgoj u vjeri, bez političkog znanja i iskustva, dovoljna kvalifikacija za predsjednicu države.
Dražen Keleminec je poručio da će se na izborima “suprotstaviti komunističkoj bandi koja terorizira hrvatski narod.” Izjavio je da su Zoran Milanović i Dragan Primorac boljševici, iz komunističke organizacije, i da su obojica u vrijeme Domovinskog rata pobjegla iz Hrvatske.
“Moramo maknuti ovu boljševističku, komunističku, jugoslavensku, velikosrpsku bandu koja terorizira hrvatski narod,” poručio je gospodin Keleminec.
Miro Bulj, sinjski gradonačelnik, saborski zastupnik i Mostov kandidat, predstavio se Hrvatima kao narodni kandidat. Priznao je da nije najbolji kandidat, ali da nije ni najgori. “Ako vas budu pitali jesam li najidealniji kandidat, naravno da nisam, ali nisam ni loš.“ Obećao je da nikad neće slati hrvatske vojnike na tuđa ratišta.
Netko je trebao upozoriti gospodina Bulja da je Hrvatska članica NATO-a i da je dužna poštivati članak 5, prema kojemu se napad na jednu članicu smatra napadom na sve članice NATO-a.
Zaključna misao
Na temelju organizacijske pripadnosti, političkih stavova i javnih izjava svih dosadašnjih kandidata očito je da troje ili četvero njih pripada ljevici, dok ostali pripadaju tzv. hrvatskoj desnici. Dobronamjeran i objektivan promatrač s pravom bi mogao pitati, zbog čega tzv. hrvatska desnica ne može izaći na izbore s jednim (najboljim) kandidatom i tko ju stalno gura u političku propast?
Tomislav Jonjić, čiji su politički stavovi desno od centra, prvi je najavio svoju kandidaturu protiv aktualnog predsjednika Milanovića. Od svih kandidata je najkvalificiraniji. Ako se te činjenice uzmu u obzir, onda bi bilo normalno i logično da ga podupru svi oni čiji su politički stavovi slični njegovim stavovima. No umjesto podrške najboljem kandidatu Jonjiću, šefovi desnice su namjerno u igru ubacili svoje kandidate kako bi spriječili njegovu pobjedu i pomogli Milanoviću koji im je potreban kao opravdanje za daljnje stranačko životarenje.
Na temelju takovog ponašanja lako je zaključiti da hrvatskom desnicom netko stalno manipulira kako bi ju podijelio i time pomogao jugonostalgičarima da i dalje vladaju Hrvatskom.
I zato je potrebno da svi nacionalno svijesni Hrvati, uključujući i članove stranaka, na ovim izborima podupru Tomislava Jonjića, koji je najkvalificiraniji i ima najveću šansu pobijediti Zorana Milanovića.
Moramo shvatiti da je današnja situacija u Hrvatskoj slična onoj iz devedesetih godina. Tada smo se borili za oslobođenje i osamostaljenje, a danas za slobodu i demokraciju. S Tuđmanom smo ostvarili oslobođenje, a danas s Jonjićem moramo ostvariti slobodu i demokraciju i time spasiti državu.
Tomislav Jonjić je pravnik i povjesničar kojemu je stalo do činjenica, ali je kao političar svjestan da se problemi ne rješavaju samim isticanjem činjenica, jer činjenice same po sebi ne daju nikakav poticaj. One opisuju stanje kakvo jest ali ne onakvim kakvo bi trebalo biti. Za promjenu stanja i ostvarenje nacionalnih ciljeva potreban je predsjednički kandidat koji posjeduje ljubav prema domovini, čvrsta politička i ideološka uvjerenja, znanje i odlučnost. Tomislav Jonjić je takav kandidat. Glas za Tomislava Jonjića, glas je za bolju i pravedniju Hrvatsku.
Šime Letina, Washington DC
