Premijer Andrej Plenković je odlučio da se neće igrati, napućio je usne i neće ići na inauguraciju Zorana Milanovića za predsjednika RH, a u znak durenja i članovi HDZ-ovog Predsjedništva prekrižili su ruke na prsima i time (inaugurirali ne/ko/habitaciju) ustoličili stanje buduće nesuradnje s Milanovićem.

Mi najstariji građani nagledali smo se generacija svoje nadurene djece i nadurene djece njihove djece, ali onda su oni odrasli i postali ljudi. Jedni kao oni koji su spremni za život, a drugi su ostali razmaženi.

Infantilnost premijera Plenkovića pokazuje opasnu razmaženost, koja uvijek vodi u neproduktivnost i pokazuje da postoje situacije u kojima bi se Plenković bio u stanju duriti i djelovati nasuprot interesu nacije, možda i pogibeljno za naciju.

Svi mi, stotine i stotine tisuća umirovljenika koji živimo od mirovina koje su na oko 40 i ispod 40 posto prosječnih plaća, osjećamo već neko vrijeme iz premijerove retorike i po raznim dodacima na mirovine, da je Plenković svjestan i stanja i činjenice da država ima snagu za rast mirovina, ali da sad baš neće djelovati. Jer bi time pokazao slabost, kao da bi pokleknuo, pa tjera mak na konac. Jednako infantilno kao što je odlučio ustrajati na frazi „kršitelj ustava“ kad je apsolutno bjelodano postalo da mu u narodu „ne prolazi“ takvo omalovažavanje predsjednika Zorana Milanovića.

Ako biračko tijelo koje je glasalo gledamo kao jabuku prerezanu na pola i obje polovice na pola, tri od četiri dijela te jabuke pripalo je Milanoviću, a posljednja četvrta kriška (Primorčeva) samo je razdražila Plenkovićev apetit i nervozan je, ne zna što radi. A mi umirovljenici prisjećamo se poslovica, od kojih jedna posebno dobro pristaje situaciji, da krčag ide na vodu dok se ne razbije. Nije nikakva zabluda da su generacije i generacije najstarijih birača bili HDZ-ova snaga. Gospodine Plenkoviću, upravo vam ta snaga okreće leđa, znate to već mjesecima, poruke su jasne i bistre kao i voda iz krčaga. Sve dok se ne razbije, razlije. A za prolivenim je onda uzalud plakati…

Vrijeme je, gospodin Plenkoviću, za reforme. Za stabilnu zajednicu. Vrijeme je prije svega za mirovinsku reformu i općenito za izlazak iz siromaštva jedne petine svih stanovnika Hrvatske, većinom umirovljenika. Za njih kriške jabuka nisu samo figurativne, do sve hrane dolaze premećući eure i eurocente iz šupljega u prazno.

To da je 2025. godine izašlo na vidjelo da je Kaptol demokratičniji od premijera Plenkovića i HDZ-ovog Predsjedništva materijal je za doktorske disertacije. Mons. Dražen Kutleša, nadbiskup zagrebački i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, srdačno je čestitao  staro/novom predsjedniku RH Milanoviću na pobjedi, a u čestitki između ostalog piše:

„Vaš životni i profesionalni put obilježen je istaknutim i odgovornim služenjem na najvišim razinama javnog i političkog djelovanja, često suočenim s brojnim izazovima. Stoga Vam na početku drugog predsjedničkog mandata želim da u njega zakoračite s obnovljenom snagom koristeći svoje dosadašnje iskustvo za donošenje mudrih i pravednih odluka na dobrobit hrvatskog naroda“.

Nasuprot takvom stavu premijer Plenković je odbijanjem odlaska na inauguraciju odbio suradnju, „ispruženu ruku“ predsjednika Milanovića, koju je on na  suradnju ponudio tim riječima u svom govoru u nedjelju na proglašenju izborne pobjede.

Nije li Plenkovićeva nemogućnost suradnje s Milanovićem ni nakon njegove plebiscitarne pobjede ujedno početak dublje nemogućnosti suradnje Plenkovića i naroda?

Za Stranku umirovljenika predsjednik

Lazar Grujić, dipl.oec.