By U državi u kojoj je laž odavno postala valuta moći, a istina prepuštena milosti i nemilosti šapatima, danas gledamo u srce tame — i zatičemo ono najgore: djecu zlostavljanu, silovanu, ubijenu — i sistem koji to prikriva.
Sve više dokaza izlazi na vidjelo, dok se približava istraga tužiteljstva i Interpola o organiziranoj pedofiliji unutar Srpske pravoslavne crkve (SPC). Radi se o jezivim zločinima koji uključuju i brutalno ubojstvo djeteta unutar manastirskih zidova. Ali možda još jezivija od samih zločina je mreža šutnje i institucionalnog saučesništva koja se nad njima nadvila.
Prema našim izvorima, visoko rangirani crkveni dužnosnik – na razini mitropolita – odlučio je progovoriti. U audio svjedočenju precizno navodi koja su djeca bila meta predatorske mreže unutar SPC, a koja nisu. Uz svjedočenje priložio je dokumentaciju koja detaljno prikazuje kako su te monstruozne aktivnosti bile financirane – i iz kojih izvora.
To nije izoliran slučaj. Još jedan svećenik, koji je četiri puta davao iskaze o pedofiliji, podvođenju djece i drugim zločinima unutar SPC, također je pokušao probiti zid tišine. Ali njegova dokumentacija – svaki put – nestajala je prije nego što je stigla do tužiteljstva. Četiri pokušaja, četiri zataškavanja. Četiri poruke društvu: žrtve nisu prioritet. Istina nije dobrodošla. Pravda je suspendirana.
Ovo više nije priča o institucionalnoj inertnosti. Ovo je sustavno, operativno zataškavanje. Riječ je o direktnoj sprezi SPC, sigurnosnih službi i političkog vrha države. Ne radi se o propustima – nego o svjesnoj zaštiti zločinaca. O dogovorenom nepostupanju. O paktu moći koji koristi djecu kao taoce šutnje.
U zemlji u kojoj je institucija Crkve nedodirljiva, a politika duboko ukopana u mreže mita, nasilja i kriminala, postavlja se pitanje: što nam je još preostalo? Ako država neće zaštititi djecu silovanu i ubijenu unutar manastira — što onda uopće štiti? Koga štiti? I pred kim polaže račune?
Srbija nije jedina zemlja u kojoj religijske institucije skrivaju zločine – ali možda jest jedina u kojoj se to radi s takvom bezobzirnošću, podrškom države i otvorenim prezirom prema pravdi.
Ovdje više nije riječ samo o SPC. Ovo je slika šireg društvenog kolapsa. Pravosuđe koje šuti. Mediji koje kupuju. Sigurnosne službe koje više ne služe narodu, nego elitama. Vlast koja ne odgovara narodu, nego interesnim skupinama, često izvan granica zakona, pa i zemlje.
Djeca su postala kolateral. Istina – neprijatelj. A narod – taoc.
U ovom trenutku, dok čitaš ove riječi, netko briše dokumente. Netko mijenja iskaze. Netko zastrašuje svjedoke. Netko podmeće laži. I svi oni znaju da će proći nekažnjeno, jer sustav nije stvoren da štiti slabije – nego da čuva privilegirane.
I zato je ovo poziv na buđenje. Ako ne zbog pravde, onda zbog djece. Ako ne zbog institucija, onda zbog moralnog integriteta koji još tinja u ljudima.
Jer ništa nije niže od institucije koja koristi Božje ime da bi prikrila najmonstruoznije zločine. Ništa nije opasnije od države koja zna – a šuti. Koja ima dokaze – ali ih ne koristi. Koja ima moć – ali je koristi protiv istine.
Gdje su dosjei? Gdje su svjedoci? Gdje su tužitelji?
Zid šutnje je podignut visoko, ali nijedna laž ne traje vječno. A kad istina konačno probije, tresti će se temelji – ne samo Crkve, nego i države koja je sve ovo omogućila.
Bojan Jovanović
