By Polazna teza: EU je Organizacija čiji je osnovni cilj uspostava Sjedinjenih Europskih Država (SED), što predmnijeva postepeno prenošenje narodnog suvereniteta na europske ustanove i smanjenje uloge nacionalnih država. Pokretačka snaga EU je privatni kapital koji se ukrupnjava ulaganjem u pojedine privredne djelatnosti pod nazivom krupnog kapitala. Problem: predstavnici krupnog kapitala utječu na političare EU tako što uvjetuju preko izvora finansiranja, prosudbu o tome što je demokratsko a što nije. Pravila EU o tome što je (ne)demokratsko krupno utječe na unutarnje odnose svih članica ove Organizacije.
Moderni EU istraživači kojima je socijalni i društveni položaj uvjetovan izvorima novčanih sredstava, a tek u manjoj mjeri dovođenja u sklad privatnog života sa idejama koje zastupaju i brane, pokazuju površnost i ideološku pozadinu tumačenja političkih odnosa Republike Hrvatske. Istraživači koji pišu onako kako finansijeri očekuju, pokazuju istinsko nerazumijevanje novije hrvatske političke povijesti, naročito 40-tih i 90-tih godina prošlog stoljeća kada su se Hrvati borili za primjenu jedinstvenog prava na obnovu nacionalne države. Dio istraživača koji djeluju na brojnim europskim sveučilištima i institutima, nekritički slijede ideološku podjelu na a) krajnju desnicu i b) krajnju ljevicu, pa sukladno tome sve hrvatske političke stranke i pokrete koje naglašavaju prvenstvenost nacionalnih koristi smještaju u skupinu „populist and radical wing parties“. (Primjer takvog gledišta: Vasilis Petsinis: National Conservative, Radical, and Extremist Right-Wing Parties in Croatia: A Critical Retrospective Overwiew, Prilog U: Grupa autora: The Palgrave Handbook of Non-State Actors in East-West Relations, Palgrave Macmillan, Basingstoke, 2024., str. 1-17, Izvor: academia.edu/122214464.) Prema EU modelu, sve političke stranke i pokreti koji programski i na terenu prednost daju nacionalnim koristima su radikalne, ekstremne političke snage a države koje dopuštaju takvo političko djelovanje su nedemokratska pače su političke snage koje na prvo mjesto stavljaju prednosti EU, demokratske, čime se pokazuje ideološka pozadina nerazumijevanja nacionalnog i državnog pitanja. Za pisce poput V. Petsinis, sve hrvatske nacionalne stranke koje prednost daju nacionalnim interesima su „Extremist Right Parties“ sa „Populist and Anti-establishment tones“. (Isti izvor, str. 4)
Prema ovom istraživaču, u takve političke snage se ubrajaju Domovinski pokret (DP) koju označava konzervativnom političkom strankom, Autohtona Hrvatska stranka Prava (A-HSP) pripada u ekstremno desnu političku stranku, Hrvatska stranka Prava (HSP) pripada u radikalnu i ekstremnu političku stranku, Hrvatska Čista stranka Prava (HČSP) također a Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) pripada istoj grupi. (Isto, str. 4) Prema EU modelu (ne)demokratskih društava, takve političke snage su svojstvene državama Istoka europskog poluotoka pod pojmom „European Far Right Parties“, nastojeći narodne mase upozoriti da ne slijede takve politike već EU politike. Autor ističe primjer Alternative for Germany/AfD kao vrstu upozorenja kako se treba pravovremeno spriječiti nastanak narodnih pokreta koji nose klice obnove njemačkog neo-nacizma. S druge strane, EU ustanovama upravljaju otuđene vrhuške pod krupnim utjecajem krupnog kapitala koje se ne mogu uklopiti u praktični model demokratskih odnosa. Prema ovom modelu, koncept samostalne države Hrvatske je štetan po jedinstvo EU i njen glavni cilj, te sve političke stranke koje se programski zalažu za samostalnu unutarnju i nezavisnu vanjsku politiku s jedne strane, i kritički propituju ne-demokratsku prirodu otuđenih vrhuški EU, s druge, su radikalne, ekstremne jer potkopavaju pjesčane temelje ove Organizacije. V. Petsinis, koji se nedvojbeno smatra za dobrog poznavatelja političkih odnosa u RH, zastupa gledište da je Domovinsko-obrambeni rat „…is the utilization of the Homeland War and its symbolism by nationalist political Actors“, (Isto, str. 5) čime se priklanja antihrvatskim gledištima koja propituju naravno pravo hrvatske nacije na obnovu starije države i njenu samo-obranu svim sredstvima. Autor ovakvo motrište zasniva na nekim događajima iz 90-tih godina 20. stoljeća, misleći na slučaj D. Parage i A. Paradžika. Autor nedvojbeno ne razumije prirodu pojma „nacionalno“ koje se poistovjećuje sa hrvatskim domoljubljem. Prosuđuje o esteskim stranama političkih događaja, pokazujući površno poznavanje novije dinarsko-hrvatske političke povijesti. Zaključuje da je HSP nastojala obnoviti politiku ustaškog pokreta i ulogu Mile Budaka, ne uzimajući u obzor povijesne prilike. DP, HDZ, HSP, A-HSP, HČSP i HSP 1861., su prema ovom istraživaču dokaz da je moderna država Hrvatska desno orijentirana, sa manjkom demokratskih odnosa. Dakle, društvo i državna vlast koja ne brani već dozvoljava djelovanje političkih stranaka i pokreta koji programski i zbiljski, ističu prvostupnost hrvatskih prednosti na unutarnjem i vanjskom planu, je po naravi ne-demokratska budući se time spočitava prvenstvenost EU politika. Premda ne obrazlaže mjerila po kojima se navedene političke stranke ubrajaju u „Croatian Far Right“ političke snage. Za predmnijevati je da autor iznosi stavove koji su sukladni EU modelu demokratskih odnosa te sve ono što se ne uklapa u unaprijed postavljenu tezu, pripada autoritarnom (krajnje desnom) modelu.
Naročito je kritičan prema A-HSP, koju naziva „The Extremist Right“ političkom strankom premda ona u svom programu prednost daje hrvatskim koristima. Istraživači koji pišu po narudžbi – tko više plati – ne pišu istinitu već ideološku političku povijest. Postojeća službena hrvatska historiografija napisana je pod utjecajem domaćih i stranih pisaca ovakvog usmjeranja. Dakle, oni ne mogu pisati hrvatsku političku povijest. Otuđene (imenovani a ne izabrani) EU vrhuške onemogućavaju razvoj i izgradnju moderne države Hrvatske – samostalna unutarnja i nezavisna vanjska politika – tako što preko svojih imenovanih predstavnika koji sjede i rade na europskim sveučilištima, ustanovama i znanstvenim institutima, sve hrvatske političke stranke i pokrete koje nacionalno razmišljaju – hrvatske koristi na prvom mjestu – nazivaju pežorativnim nazivima i pojmovima Far Right, nastojeći spriječiti, onemogućiti dolazak takvih političkih snaga na vlast jer se time ugrožava tzv. europski model demokratskih odnosa. Dakako, u pozadini se nalaze koristi krupnog kapitala kojem su nacionalne granice i zakoni smetnja u slobodnom protoku privatnog kapitala, jeftinije radne snage i svjetonazora. Opisani model EU (ne)demokratskih odnosa predstavlja ideološko obrazloženje moći krupnog kapitala koji s jedne strane nastoji ovladati gospodarskom i političkom vlasti i s druge, stvoriti dojam kod narodnih masa da EU predstavlja uzoriti primjer demokratskih odnosa. To je varka: kao što su u nekim restoranima na zidovima postavljena ogledala koja iskrivljuju sliku pa se osoba čini višom, tanjom, skladne linije s ciljem poticanja da se više naruči i pojede, tako se nastoji stvoriti mentalna predodžba odnosno varka (iskrivljena slika) da politike za koje se zalažu EU ustanove jesu progresivne i demokratske a sve što podsjeća i vuče na nacionalnu državu predstavlja oblik nacionalnog primitivizma koji se treba ukloniti u začetku.
EU predstavlja ogledni primjer liberalnog političkog svjetonazora kojim se nastoji poslati skrivena poruka da sve što na pozitivan način govori o hrvatskoj etničkoj skupini, naciji i nacionalnoj državi predstavlja oblik nacionalizma koji je opasan a sve politike koje ističu nacionalne prednosti treba pravovremeno prosuditi radikalno ekstremnim te uporabom mehanizama državne prisile – sredstva javnog priopćavanja, policija i sudstvo – spriječiti primjenu takvih politika na terenu. Sve takve političke stranke su Far Right, opasne a sve političke stranke koje zastupaju politiku prednosti koristi EU su demokratske. (V. Petsinis: Turning to the Right. The Right-Wing Faction and Hot Button/Issuis. Izvor: academia.edu/72463281, str. 76-82) Nadajmo se da istraživači poput V. Petsinis (Cornivius University of Budapest, International Relations, Faculcy Member) neće značajnije utjecati na istinske istraživače hrvatske političke povijesti. Neprimjereno je sve hrvatske političke stranke i pokreta koje promiču prednost hrvatskih koristi nazivati tzv. desničarskim, slijedeći opisani model EU prihvatljive demokracije samo stoga što nastoje izraziti kritički stav o načinu djelovanja ove Organizacije. Ona nastoji nedemokratskim sredstvima prigušiti sve glasnije glasove kojima se dovodi u sumnju opisani EU model (ne)demokratskih odnosa, iste proglasiti nacionalističkim, opasnim, štetnim, desničarskim i anti-demokratskim. Nema dokaza da politika nacionalnih prednosti predstavlja vid manjka demokratskih odnosa.
Dakle, V. Petsinis pripada grupi suvremenih istraživača političkih odnosa u EU i šire, koji zastupa motrište da je opravdano zakone i pravila Europske unije stavljati iznad hrvatskih. Za njega je politički problem zašto se „Low on the Use of the Langueges and the Alphabets of National Minoritis“ iz 2000. godine, ne mogu primijeniti u Hrvatskoj iz čega izvlači nevaljali zaključak o usponu desničarskih političkih snaga i manjku demokratskih odnosa. Zanemaruje povijesnu činjenicu da je Hrvatska u razdoblju 1991-1998., izložena pokušaju stvaranja tzv. Velike Srbije i srbsko-crnogorskom fašizmu. Za njega je problem zašto Hrvatska ne primjenjuje „Constitutional Low on the Rights and Freedoms on National Minorities“ iz ljeta 2002., zanemarujući činjenicu da su Srbi pokušali na teritoriju Republike Hrvatske, stvoriti srbsku krajinu, državu u državi, uporabom ćiriličnog pisma, metodama etničkog čišćenja i genocida. Prema tome, on demokratski život i odnose u Hrvatskoj promatra isključivo kroz određena pravila koje sve članice EU trebaju primjenjivati nezavisno od prirode političkih odnosa, problematizirajući neotuđivo pravo Hrvata na prvenstvo nacionalnih zakona. Stoga što su hrvatski predstavnici – kao i drugih država članica – navodno u dobroj namjeri, prenijeli dio narodnog suvereniteta koji je pače neprenosiv, na zajedničke europske ustanove, time priznajući prednost EU zakona i pravila pred nacionalnim. Međutim, nevaljala je primjena EU zakona i pravila koja nanose štetu hrvatskoj naciji i državi. Za njega je problem zašto Hrvati dijele kršćanski svjetonazor i zbog čega su protivni istospolnim brakovima jer EU tako nešto ne brani, dapače. Propituje pravo RH na zaštitu državnih granica budući EU ustanove i političari promiču politiku otvorenih granica i zamjenu starosjedilačkog stanovništva. Prirodu (ne)demokratskih odnosa u RH promatra kroz naočare europskih birokrata i političara odnosno zakona i pravila, te sve što nije u skladu sa EU zakonima, pravilima i politikama je desno orijentirano, po prirodi radikalno, krajnje opasno i svjedoči o nedostatku potrebne razine demokratskih odnosa. Dakako je ovakvo motrište površno, jednostrano i ideološko jer zanemaruje povijesne okolnosti i neotuđivo pravo hrvatskog čovjeka da vodi preko svojih predstavnika samostalnu unutarnju i nezavisnu vanjsku politiku. Površan pristup i estetsko umjesto uzročno, bavljenje nekim političkim prilikama u RH vodi ka jednostranom zaključku o obnovi desnih političkih stranaka i pokreta u Hrvatskoj kao što su HSP, HČSP, A-HSP, HDZ, DP koje navodno obnavljaju politiku ustaškog pokreta. U zbiljnosti se radi o političkim snagama koje hrvatske unutarnje i vanjske koristi stavljaju ispred EU zakona i pravila, što predstavlja ozbiljnu ugrozu vladavini krupnog kapitala. Kada u određenom broju država članica ojača politički utjecaj domoljubnih političkih snaga onda je to signal za uzbunu EU birokrata i političara koji trebaju objasniti predstavnicima krupnog kapitala zašto je desni radikalizam u usponu. U Hrvatskoj se zlouporabljaju povijesna iskustva ustaškog pokreta i NDH za tzv. pacifikaciju neposlušnih Hrvata kojima je primjer M. Budaka opomena da se i njima isto može desiti.
U zaključku: EU razumijevanje i prakticiranje demokracije znači da sve što obnavlja zanimanje za nacionalno i državno predstavlja oblik ne-demokratskih odnosa. Kada hrvatske političke stranke i pokreti zastupaju motrište o opravdanosti hrvatskih prednosti, tada se takve političke snage i politike proglašavaju desničarskim, ekstremnim i opasnim što nije sukladno zbiljnosti. Razlog: dugoročni projekat o stvaranju Sjedinjenih Europskih Država predmnijeva prednost nad-nacionalnih koristi i postepeno odumiranje nacije i nacionalne države. Posljedica: za nacionalne države i politike se EU predstavlja kao ograničenje i smetnja u razvoju nacionalnog i državnog pitanja. Dakle, kada se skinu naočare EU sve izgleda normalnije i drugačije pa i političke stranke i pokreti koji se zalažu na prednost hrvatskih interesa: zbiljski se radi o političkim snagama koje rade za dobrobit hrvatske nacije i države. U svim članicama EU postoji manjak demokratskih odnosa ne zbog utjecaja desničarskih političkih snaga već krugova koji promiču prednosti otuđenih središta ekonomske i političke moći. Prema dijelu EU istraživača, sve hrvatske političke stranke i pokreti , naročito HSP, HČSP i A-HSP, svrstavaju se u grupu ekstremnih (krajnje desnih) političkih stranaka koje predstavljaju ugrozu opstanku EU premda se radi o političkim snagama koje hrvatske prednosti stavljaju ispred EU. Vrhunski zaključak koji iz ovoga proizilazi je da RH skreće u desno te da je to izvor nedostatka očekivane razine demokratskih odnosa, što je dakako, ideološko tumačenje nemoći predstavnika krupnog kapitala da dovedu u red neposlušne i samosvojne Hrvate. Nametanje EU zakona i pravila nacionalnim državama ima različite posljedice uključujući sve jače glasove o nužnosti izlaska pojedinih država iz ove Organizacije koja se ne može uspostaviti kao vještačka višenacionalna državna tvorevina jer negira nacionalna i državna prava koja su prirodna, starija i neprenosiva. Otuda moderna EU predstavlja primjer manjka demokratskih odnosa. Prema tome, nacionalni zakoni i pravila su stariji i ne mogu biti drugorazredni spram EU pravila. Hrvatske političke stranke i pokreti nositelji su neotuđivog prava da unutarnje i vanjske odnose uređuju sukladno nacionalnim jer ne treba očekivati da će drugi raditi na ostvarivanju hrvatskih prednosti.
Dr. sc. Ivica Ivo Josipović
