By Svaki narod obilježava, odaje počast, žrtvama rata, bile one iz starije ili novije povijesti. S tim obilježjem ne odaje se samo počast žrtvama nego i siječanje na specifični povijesni događaj koji je oblikovao jedan narod.
Što stariji narod tim je veće i obilježje, tako često i ideja da se sva ta obilježja objedinu u jedno.
Tako je nedavno došao još jedan poziv da se na pr. žrtve Bleiburga obilježavaju zajedno sa žrtvama isto tako jednog povijesnog događaja kao što je Krbavska bitka iz 1493. kad je u bitci s Osmalijama izginuo cvijet hrvatskog plemstva.
Mjesto koje bi zamjenilo Bleiburg bilo bi u Udbini u novo sagrađenoj Crkvi svih hrvatskih mučenika po želji sada već pokojnog Mile Bogovića, biskupa riječko-senjske biskupije. Svaka čast dobroj želji i namjeri pokojnog biskupa ali nemože Udbina zamjenit Bleiburg, može samo nadopunit. Tako i naslov u dotičnom članku: “Bleiburg se vraća doma” ispad kao da je obilježje tu već ranije bilo a ne u jednoj drugoj, susjednoj, zemlji. Bleiburg se ne može vratit tamo gdje nije nastao. Ustvari započeo, jer je Bleiburg početak Križnog puta u svibnju 1945, dva tjedna nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Nevidim problema da se na Udbini odaje počast svim žrtvama naše povijesti ali to ne znaći da se treba prestati sa odavanjem počasti na licu mjesta. Na pr. iako Židovi imaju jedan središnji centar za žrtve holokasta, Yad Vashem, u Jeruzalemu, oni i dalje potenciraju obilježavnje godišnjice u mjestima gdje su zločini počinjeni, kao u Aušvicu (Auschwitz), gdje su čak pred par godina izraelski ratni zrakoplovi preletjeli tog dana!
Ovaj gornji poziv vjerujem da se radi o dobronamjernoj zamisli u vidu napetosti u prošlosti i mogućoj zabrani same komemoracije od strane austrijskih vlasti. Pitanje komemoracije na Bleiburgu, kako i na koji način, već je riješeno pred nekoliko godina i u tom duhu ona se i održava. Problem više nije država nego mi, koji dolazimo na obilježje da se držimo odrebi i pravila. Da ne dopustimo da pojedinci iz čisto sebičnih razloga, čak i namjerno, pokvare homiliju palim žrtvama.
A ako će mo imati sve samo na jednom mjestu to bi značilo da bi i komemoracija za žrtve Vukovara i drugih ratišta iz Domovinskog rata bilo preneseno na Udbinu. Sumnjam da bi to bilo prihvatljivo hrvatskom narodu, umanjilo bi tragediju i iskaz pijeteta žrtvama.
Kad je rijeć o žrtvama sječam se problema oko natpisa na spomeniku, kad se htjelo ubacit da uz vojsku tu su stradali i civili. Po običaju brzo se umiješala politika tako da je umjesto jednog, i vrlo jednostavnog, riješenja ispalo nešto sasvim drugo. Nestalo je sa natpisa na ploči ‘hrvatske vojske’, a s time i države, jer ako nije bilo vojske nije bilo ni države, a isto tako država bez vojske nemože opstati. Civili, radi kojih je došlo do promjene, na kraju su izostavljeni, umjesto toga ubačene su ‘žrtve’ za koje se nije ni znalo dali su hrvatske ili neke druge?
Na sastanku Hrvatskog svjetskog kongresa u Zadru 2006, čija je ideja bila za uređenje Spomen-obilježja Bleiburg, u izjavi za javnost naglašeno je : Ako je već moralo doći do promjena, nije nam jasno zašto se u novom tekstu za spomen-obilježje nigdje ne vidi da su žrtve na Bleiburgu bili Hrvati.
Na kraju, uz nekoliko promjena i uz veliku reakciju Hrvata diljem svijeta, pogotovo iseljeništva, vraćen je originalni natpis. Što je šteta, ne što je vraćen nego da se nije iskoristila prilika da se spomenu civili. S time bi se bio olakšao i pritisak na cijelu komemoraciju koju se želi prikazati kao veličanje ustaštva, iako vojni spomenici postoju diljem svijeta, pa tako i njemačko groblje na Mirogoju, u kojem sigurno leži i veči broj austrijskih vojnika.
Ono što još nije riješeno je pitanje groblja hrvatskih vojnika 1941-1945, također na Mirogoju, kojeg su Partizani preorali 1945. godine. Svatko ima pravo na dostojanstven pokop i održavanje groba, rekao je predsjednik Saborskog Odbora za ratne veterane Josip Đakić.
Vraćajući se na Udbinu, svakako u sjećanju na krbavske žrtve uključit i žrtve Bleiburga i Križnog puta. Na što više mjesta se njihova tragedija obilježavala s tim manja je opasnost da će pasti u zaborav.
U komemoraciji za svibanjske žrtve u Perthu u Australiji neobilazno se spomenu i žrtve Domovinskog rata, žrtve Udbe u iseljeništvu i sve ostale koji dadoše svoje živote na oltaru domovine.
Pokojni Dr. Franjo Tuđman bavio se idejom da se svim žrtvama Drugog svjetskog rata i porača nađe jedno zajedničko mjesto, počivalište. Nešto slično što je Francisco Franco, španjolski nacionalistički vođa i diktator učinio u Dolini poginulih u Escorialu blizu Madrida. Tu je i sam pokopan iako nije poginuo u ratu, da bi njegovo tijelo kasnije bilo maknuto sa tog mjesta od strane socijalističke vlade.
Što se tiče ideje Dr. Franje Tuđmana možda jos nije sazrelo vrijeme za takav jedan ’krščanski’ pothvat kod nas!?
Kao što je rečeno obilježavanje žrtava jedne zemlje na tuđem teritoriju nije iznimka, tako i u slučaju Australije. Naime, jedna od največih svečanosti u Australiji, čak veča od Dana Australije, je siječanje na žrtve rata. A te žrtve zajedno se komemoriraju na 25. travnja svake godine, Dan Anzaca (ANZAC, Australian and New Zeland Army Corps) u čast pripadnika vojnih snaga Australije i Novog Zelanda koje su služile u galipolskoj kampanji 1915. godine u Prvom svjetskom ratu.
Ustvari radi se o invaziji na Tursku, zajedno sa britanskim i francuskim snagama, da bi se na taj način otvorio novi front na jugu Europe. (Još jedna propala avantura velikog državnika Winstona Churchilla). Cijela kampanja bila je neuspješna, nakon sedam mjeseci savezničke vojske su se morale povući uz velike gubitke.
Iako je to bio poraz za australsku vojsku, slavi se kao pobjeda, dan kad je Australija sazrela, ostvarila svoju samobitnost, neovisno od engleskog imperija, i svake godine ta se obljetnica dostojanstveno obilježava na licu mjesta, u zoru pred izlaz sunca, uz zvuk trube, uz punu podršku i prisustvo turske vlade! Uz isto tako važno obilježavanje diljem zemlje!
Ovim datumom obilježavaju se i ostale žrtve u Prvom svjetskom ratu a uključuju se svi poginuli australski vojnici u svim ratovima, od Boerskog do najnovijeg u Afganistanu.
Glavna poruka ovog kratkog uvida je da sve žrtve rata, neovisno od koje strane, zaslužuju da im se obilježi mjesto stradanja kao i njihovo počivalište, a ako to nije moguće onda njihove ostatke sabrati i pohraniti na najbolji mogući način. Nažalost, na našu sramotu, još stotine i stotine grobova, od Drugog svjetskog pa do Domovinskog rata, diljem Lijepe naše stoji neistraženo, a vrijeme prolazi i čini svoje. Narod koji ne drži do svojih mrtvih ne drži ni do svoje budućnosti, drugim rijećima osuđen je na propast!
Razlog za razmišljanje, ili kako se kaže na engleskom: food for thought.
Stjepan Asić
