Mission accomplished bila je izreka američkog predsjednika G.W. Busha na nošaču aviona 2003. nakon šest tjedana konflikta, rata u Iraku. Ustvari u svom govoru on je naglasio da posla još ima, “imamo težak posao u Iraku”.
Tako isto i sadašnji američki predsjednik Donald Trump nakon potpisanog primirja, prestanka rata u Iranu, može da kaže da je “misija ostvarena” iako pravi mir nije još zavladao.
Konačni dogovor oko iranskog atomskog ne naoružanja nije još postignut ali to je samo pitanje vremena.
Vojno Iran je poražen a ekonomski je u ogromnoj krizi sa 50% inflacije. Ta činjenica nije dovoljno naglašena u javnim medijima koji su po običaju svu pozornost uprli u Trumpa kao tobože glavnog krivca koji jedva čeka da dođe do sporazuma. Jasno da je i Trumpu u interesu sporazum ali mnogo veći pritisak je na Iranu koji je u ovom ratu izgubio nekad moćnu ulogu koju je imao na Bliskom Istoku.
Za razliku od Iraka nije došlo do promjene režima, iako su glavni lideri likvidirani, što je donekle otežalo situaciju jer novi lideri nemaju težinu svojih predhodnika zato je teže doći do nekog dogovora i održati ga jer postoju podjele u samom režimu između ekstremnih i umjerenih elemenata koji se natječu tko će prevagati.
Pošto nije došlo do totalnog uništenja i promjene u vlasti trebalo je naći neki konsensus koji bi bio prihvatljiv za obje strane. Što se tiće Hormuzkog tjesnaca i slobodne plovidbe to je za sada riješeno. Očekuje se veća međunarodna uloga za održanje dogovora za razliku od ranije ne-potpopre EU i NATOa.
Njihovo kasno učešće samo je otežalo stvari jer da su tada išli zajedno sa SAD dovelo bi do ranijeg riješenja krize. Ovako su Iranci iskoristili podjeljenost među takozvanim saveznicima oduljivši dogovor.
Očito je da EU i NATO, bez SAD, ne posjeduju dovoljno volje za jedinstveni nastup. Amerika je jedina koja ovim tijelima daje neku koheziju. Umjesto da budu zahvalni Trumpu što ih je potakao na veće naoružanje i samobranu oni ga kritiziraju i okrivljuju za razdor u vlastitim redovima.
Originalni NATO je bio više produkt američke politike da se što bolje suprostavi Sovjetskom savezu. Sad su se stvari preokrenule, Amerika nije više ona koja se nalazi u opasnosti od sadašnje Rusije kao nasljednice Sovjetskog saveza nego to je sada Europa (EU). Znaći, naglasak je prvenstveno na EU da se obrane a SAD da pomognu.
Da se to ostvari potreban je veći doprinos, naoružanje zemalja članica EU, što do sada nije bio slučaj. Zahvaljujući Trumpu, još u vrijeme njegovog prvog mandata, došlo je do povećanja udjela, baš uoči ruske invazije na Ukrajinu.
Konačno je EU shvatila da je u njenom interesu da Ukrajina ne bude poražena u ratu od strane Rusa, zato i veća novčana i vojna pomoć Ukrajini. Ogromna razlika od ranije pro- ruske politike, pogotovo zavisnosti od ruskog plina, politiku koju je EU sprovodila i na što je također bila upozorena od strane Trumpa.
Stvaranje jedne treće, alterantivne okosnice, vis a vis vodećih sila SAD, Kine i Rusije, ne stoji. Nije samo u pitanju velićina takve jedne nove sile nego njena organizacijska sposobnnost.
Iako ispada da je Trumpova politika kontra saveznika ona to nije. Treba shvatiti da se tu radi o drugaćijim kriterijima, pristupu, vanjskoj politici. Da su SAD išle tražiti neki konsensus u vezi Irana nikad ga nebi dobili od strane svojih partnera bilo u NATO ili u EU. Jer, zemlje članice često imaju svoju politiku koja nije u skladu sa američkom, kao na pr. u Republici Hrvatskoj gdje se promoviraju dvije vanjske politike?
Sjetimo se da se De Gaulle, francuski predsjednik u vrijeme hladnog rata, 1961. odlučio na samoinicijativnu Force de Frappe, snagu odvračanja, neovisnog nuklearnog naouružavanja od NATO-a, što opet nije značilo da nije bio u stanju surađivati sa NATO-om kad su u pitanju bili zajednički interesi.
Drugim riječima ono što radi Trump nije ništa novo, već je bilo primjenjivano i u prošlosti i to od partnera koji sada zauzimaju kritični stav vis a vis njegovoj vanjskoj politici. Izlazak, Brexit, iz EU od strane Velike Britanije je još jedan takav noviji primjer.
I ovo najnovije riješenje krize u zaljevu nije svakome po volji. U Lebanonu je situacija nestabilna, „tekuća“ u marksitičkom žargonu, nije do kraja riješena, i trebat će daljnje izraelske vojne intervencije protiv Hezbollaha da ih se kompletno neutralizira.
Glavna svrha američke i izraelske intervencije je bila spriječiti Iranu atomsko naoružanje.To je uglavnom ostvareno silom, bomardiranjem atomskih i drugih ključnjih potrojenja, ostaje još legalni aspekt. Pošto svaki fundamentalizam po naravi teži ekstremizmu buduća vojna intervencija na Bliskom istoku i Iranu nije isključiva dok god je sadašnji režim na vlasti.
Što se tiće Perzijskog zaljeva i pristupa izvorima nafte jedina alternativa je putem naftovodnih cijevi prebaciti izvoz na drugi kraj južnoarapskog poluotoka, na Crveno more, gdje već postoju terminali samo ih treba povečati, udvostručiti.
To je riješenje za Saudisku Arabiju, dok bi Ujedinjeni Arapski Emirati imale izlaz u Omanski zaljev u Indijskom oceanu. Kuwait ima alternativni prolaz kroz cijevi koje vode iz Saudijske Arabije u Mediteransko more u Lebanonu, Qatar također. Dok Irak ima priliku da se ukljući u Irak-Jordan naftovod koji vodi u Mediteran, tu je i opcija koja ide preko Turske.
Drugim riječima mimoići zaljev, smanjiti njegovu geopolitičku važnost. Mnogi će reči da je to korak unazad, popuštanje, ali u današnjoj real politici jedina opcija osim totalnog rata, invazije na Iran tipa na Irak 2003., za što nitko nema volje.
U tom smislu zadaća je samo donekle ostvarena, što je ipak bolje od prijašnje politike of appeasement, beskrajnog umirivanja, popuštanja. Parafrazirajući izreku nakon završetka rata u Iraku, ostaje još nedovršeni „težak posao“, ovog puta „u Iranu“!
Stjepan Asić
Leave a Comment