By “Ako narod ne razazna bolje od gorih,
bit će mu kao i do sada”
(Ante Starčević)
Od uspostave države Hrvatske 1990. godine do danas, jedan mali broj Hrvata stalno ponavlja da sadašnja država nije dobra i da to nije država hrvatskog naroda. Takav odnos prema vlastitoj državi podsjeća me na onaj davni i negativni odnos bivših tzv. hrvatskih komunista i partizana, pripadnika Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), koji su od 1941. do 1945., zbog režima, javno demantirali i rušili Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH).
Kritički prigovori na današnju političku i gospodarsku situaciju, nedostatak slobode i demokracije, porast korupcije, kršenje Ustava i državnih zakona, logični su i opravdani, ali nisu logični ni opravdani prigovori koji dolaze od ljudi kojima nije stalo do hrvatske države, od onih koji umanjuju njezinu potrebu i važnost, ili od onih koji svoje prigovore opravdavaju vlastitim problemima, pesimizmom i frustracijom.
Također je neodgovorno i opasno isticati da je današnje loše stanje u Hrvatskoj odraz naše narodne sudbine, koja tobože ne ovisi o hrvatskom narodu nego o stranim silama, te da je uzalud bilo što poduzimati, jer se ništa ne će i ne može promijeniti bez volje i milosti velikih sila. Takve izjave su opasne i štetne i zato ih treba suzbijati i odbaciti.
Ljudima koji ih promiču, kako bi prekrili svoju lijenost i promicali defetizam, treba jasno i otvoreno reći:
- Hrvatsku državu nisu nam dale velike sile, već ju je hrvatski narod uspostavio devedesetih godina pod vodstvom predsjednika Tuđmana, a hrvatski branitelji je krvlju obranili od srpsko-crnogorske agresije.
- Opstojnost hrvatske države ovisi o mnogim i raznim čimbenicima, unutarnjim i vanjskim, ali prvenstveno i ponajviše o volji i spremnosti hrvatskog naroda, a ne o volji i naklonosti velikih sila.
I zato Hrvati u domovini i u svijetu moraju biti razumni i voditi više računa o svojim izjavama i pritom biti svjesni činjenice da je skoro lakše državu uspostaviti nego je sačuvati.
Važnost države
U uspostavi i obrani današnje države Hrvati su uložili ogromne žrtve. Sjetimo se kako su pripadnici hrvatske političke emigracije više od 40 godina aktivno radili za njenu uspostavu, svjesni činjenice da je država uvjet narodnog opstanka, narodne slobode i demokratskog poretka. No tada je samo mali broj hrvatskih djelatnika bio svjestan činjenice da država nije sama sebi svrha i da se uspostavom države postiže tek oslobođenje, ali ne i sloboda. U to vrijeme Hrvatska republikanska stranka je bila jedina politička organizacija koja je imala stranački program u kojem je uz isticanje države isticala i njezin državni sustav. Isticala je da buduća hrvatska država mora biti potpuno slobodna i demokratska i da u njoj mora biti slobodan ne samo hrvatski narod nego i svaki pojedinac. Drugim riječima zalagala se ne samo za hrvatsko oslobođenje nego i za slobodu. Vodstvo i članovi stranke su znali da su oslobođenje i sloboda različiti pojmovi i da se uspostavom države postiže oslobođenje, koje je samo uvjet slobode.
Dr. Ivo Korsky različito je opisao oslobođenje i slobodu. Po njemu oslobođenje je časovita djelatnost u kojoj osjećaji igraju primarnu važnost, jer potiču na djelovanje, dok je sloboda trajno stanje koje mora imati razumski temelj da bi se moglo održati. Osjećaji brzo planu, i kao eksplozija ruše, dok razum polagano radi i izgrađuje. Sloboda je čovjekovo idealno stanje, njegov najsavršeniji životni oblik, ali mu nije dana na tanjuru. Dana mu je samo sposobnost da je spozna i da je mukotrpnim radom ostvari. Oslobođenje mogu ostvariti i oni koji ne znaju što je sloboda, ali slobodu izgrađuju samo ljudi koji su je u sebi proživjeli. (Ivo Korsky: Hrvatski nacionalizam, 1983., str. 12.)
Potvrda nacionalne svijesti i političke zrelosti
Uspostavom države Hrvati su potvrdili nacionalnu svijest i političku zrelost. Pokazali su da hoće i mogu živjeti zasebno i samostalno i da su spremni za odgovornost prema sebi i prema drugima. Hrvatski narod nikad nije shvaćao svoje osamostaljenje i uspostavu države kao izolaciju i zatvaranje u sebe.
Prof. Ivan Oršanić je napisao: “Danas samo lud čovjek može misliti, da samostalnost i nezavisnost znače neko odjeljivanje i izlučivanje od života s drugim narodima na svijetu. Nezavisnost znači samo sigurnost i potrebu sigurnosti, da jedan narod može slobodno i nezavisno od drugih naroda stavljati svoju političku, kulturnu, vjersku i ekonomsku zrelost u međunarodnu suradnju kako hoće i s kim hoće, slobodno, a ne po bratskom nasilju.” (Ivan Oršanić, Naš put, br. 53/54, Toronto, 1966, str. 2).
Briga za narod
Briga za narod i državu nije ničija privilegija, a niti dužnost jedne stranke, već je to naša hrvatska i građanska dužnost. Tu svoju dužnost možemo izraziti i ispuniti na više načina, a posebno putem slobodnih izbora i kroz njih ostvariti promjene. Pritom moramo imati na umu da pozitivne promjene neće i ne mogu nastati sve dotle dok Hrvati glasaju za iste stranke i njihove kandidate. Birači moraju glasati za ljude koji žive za Hrvatsku, a ne od Hrvatske. Moraju birati kandidate koji će u obavljanju svojih dužnosti znati ispravno svijetu predstaviti hrvatske težnje i nacionalne vrijednosti, ljude koji će narod hrabriti i poticati da se oslobodi kompleksa nametnute nacionalne krivnje i odbaci taktiku (divide et impera; podijeli pa vladaj), koju su tuđinci stoljećima upotrebljavali kao uspješnu kombinaciju političke, vojne i ekonomske strategije u podjeli hrvatskoga naroda. Samo oni politički i državni dužnosnici koji svoje dužnosti obavljaju po želji hrvatskoga naroda a ne povolji tuđinaca ili pod pritiscima međunarodne zajednice, zaslužuju biti birani.
Izbori su naše građansko pravo i dužnost
Većina ljudi u demokratskim zamljama izborno glasanje, bilo na lokalnoj ili nacionalnoj razini, shvaća ne samo kao osobno pravo nego i kao građansku dužnost. Takve ljude obično se smatra savjesnim i odgovornim građanima. U Americi glasač na izbornom mjestu, nakon glasanja, dobije naljepnicu s natpisom “glasao sam”, koju ponosno prilijepi na grudi kao potvrdu ispunjavanja svoje građanske dužnosti. No, odgovornost dobrog birača nije samo u izlasku na izbore, već ona zahtijeva i njegovo dobro i ispravno poznavanje kandidata.
Iako svi birači vjeruju i javno ističu da na izborima glasaju za “najboljeg kandidata”, kad biste ih upitali koje kriterije upotrebljavaju u donošenju tako važne odluke, mnogi od njih ne bi imali pravog odgovora. To je dobar znak da svoju odluku u biranju “najboljeg” kandidata ne donose na osobnom ili stvarnom znanju nego na temelju podataka koje im je netko podmetnuo u meinstream medijama, a u hrvatskom slučaju to znači na tuđoj volji, jer je danas veći dio tih medija u rukama stranaca.
Svakako da je normalno i logično glasati za najboljeg kandidata, no trik je u tome kako doći do zaključka koji je kandidat najbolji i koje činjenice birač uzima ili bi trebao uzimati u obzir u razlikovanju dobrog od lošeg kandidata?
Prije svega birači moraju biti prisebni i ne srljati u izbore kao “guske u maglu”. Za njih se moraju pripremiti, a to znači upoznati životopis svih kandidata, njihove intelektualne sposobnosti, moralne karakteristike, političke stavove, njihov politički program ili program stranke koja ih kandidira. Svaki birač trebao bi upoznati kandidatov osobni odnos prema funkciji za koju se natječe, te svrhu i cilj njegova natjecanja. Nije isto hoće li pobjednik svoj izbor i pobjedu koristiti za sebe ili za opće dobro, za interes hrvatskih državljana ili za interes svoje stranke, obitelji i prijatelja.
Kako prepoznati dobrog kandidata, odnosno dobrog lidera ili državnika?
Dobar lider/državnik posjeduje poštenje, uljudnost, istionoljubivost, znanje, hrabrost, dobronamjernost, poniznost, mudrost i samodisciplinu.
- Pošten i pouzdan državnik iznosi cijelu istinu, a ne samo dio istine koji ide u prilog njemu ili njegovoj stranci. Drži obećanja i ne laže o ljudima koji se s njime ne slažu.
- Javni dužnosnici i državnici s osjećajem za pravdu posjeduju čvrstu volju za korektnošću i zalažu se za opće dobro a ne za vlastito. Poštuju Ustav i zakone i ne žele biti iznad zakona. Zalažu se za pravedne zakone i kada im se pruži prilika daju inicijativu za promjenu onih koje smatraju nepravednima. Rimski pravnik Ulpian je smatrao da je pravedan čovjek onaj koji posjeduje stalnu volju i spremnost da svakome da njegovo pravo.
- Mudar i hrabar je onaj političar i državnik koji posjeduje sposobnost donijeti prave odluke, posebno u kriznim vremenima. Shvaća svoje sposobnosti i mogućnosti, te prepoznaje granice koje ne smije prijeći. Pravi državnik pokazuje hrabrost kada čini pravu stvar koja nije popularna i može mu donijeti osobni gubitak ili štetu.
- Samodisciplina je kvaliteta koju dobar državnik pokazuje ne samo u javnom govoru i djelovanju već i u svom svakodnevnom privatnom životu.
Karakteristike loših poIitičara i državnika
Karakteristike loših vođa, političara i državnika su taština, bahatost, nepoštenje, zlouporaba vlasti, nedostatak brige i poštovanja prema drugima, kukavičluk i nepromišljenost. Političari bez karaktera i moralnog kompasa ponekad znaju djelovati šarmantno i samouvjereno u javnim nastupima, ali njihova karakteristika je makijavelizam i narcisoidnost. U svom narcisoidnom i psihopatskom ponašanju znaju vrlo vješto manipulirati ljudima.
Na temelju ovih kriterija odgovorni birači mogu razlučiti dobrog od lošeg kandidata i donijeti ispravnu odluku u izboru najboljeg kandidata.
Tomislav Jonjić je pravi kandidat u pravo vrijeme
Tomislav Jonjić je Hrvat, katolik, hrvatski branitelj, odvjetnik, doktor povijesti, diplomat i pisac. Rođen je 19. svibnja 1965. u Imotskom. Roditelji su mu bili politički zatvorenici u Titovoj Jugoslaviji, otac više od 5 godina na Golom otoku, a majka 4 godine u Požegi. Osnovnu školu polazio je na području Imotske krajine, a srednju je završio 1983. godine u Imotskom. Vrlo rano je shvatio važnost vjere, obitelji i suverene hrvatske države i zato je bio stalno pod budnim okom jugoslavenskog režima. Studirao je od listopada 1984. do lipnja 1988. godine kada je diplomirao, a u lipnju 2015. doktorirao je suvremenu povijest. Nikad nije bio član Komunističke partije.
Objavio je više knjiga, od kojih su četiri znanstvene monografije, te uredio petnaestak knjiga drugih autora. Objavio je više od pedeset znanstvenih stručnih članaka iz područja hrvatske povijesti 19. i 20. stoljeća, prava, književnosti i sociologije, te više znanstveno popularnih tekstova.
Član je uredništva više političkih i stručnih časopisa, a od siječnja 1997. do danas urednik je Političkog zatvorenika, časopisa koji izdaje Hrvatsko društvo političkih zatvorenika. Redoviti je član Matice hrvatske i član Hrvatske odvjetničke komore. U svibnju ove godine najavio je kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske.
Kao predsjednički kandidat Jonjić je u 30 točaka izradio dobar politički program za koji kaže: “Taj program polazi od mojih osobnih i obiteljskih nacionalno-političkih i ideoloških vrijednosti, kao i vlastitih znanstvenih uvjerenja kojih se neću odreći ni pod koju cijenu, ali uključuje svijest da predsjednik Republike mora bezuvjetno poštovati zakone svoje zemlje te biti predsjednik svih Hrvata i svih državljana Hrvatske, dakle – i onih koji možda misle različito.”
Uz dobar program, Jonjić ima i jasnu viziju o budućnosti Hrvatske, te političku mudrust za ostvarenje državnih ciljeva i vođenje politike. Kao čovjek i političar posjeduje ono što je Aristotel nazvao “phronesis”, ili praktična mudrost (practical wisdom).
Svjestan je postojećih problema u današnjoj Hrvatskoj, ali on zbog njih ne odbacuje državu niti umanjuje njezinu važnost, već se iskreno zalaže za promjene u njoj, s željom da ona bude bolja. Pravi razliku između hrvatske države i režima.
Zalaže se za povijesnu istinu a odbacuje povijesni mit, znajući da je svaki mit neistinit i da ga upotrebljavaju oni koji nemaju pravih argumenata. Njemu je puno više stalo do pitanja, kako urediti hrvatsku državu, učiniti je boljom, slobodnijom, demokratskijom, socijalno pravednijom, ekonomski stabilnijom i moralno savršenijom od pitanja o ustaštvu ili o partizansko-komunističkom antifašizmu, pod kojim se krije jugoslavenstvo.
Vjeruje da Hrvati najprije moraju urediti svoju kuću, ojačati svoje gospodarstvo i stvoriti potrebne uvjete, kako bi Hrvatska u međunarodnoj zajednici mogla biti ravnopravan član, a ne sluškinja koja pokorno izvršava naloge i volju većih i jačih članica zajednice. Zalaže se za slobodu i prava svih Hrvata i hrvatskih građana, posebno za slobodu i prava Hrvata u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori.
Zalaže se za pravdu i potpunu transparentnost i protivi se svakom korištenju državnih sredstava za stranačke probitke. U svom javnom djelovanju je proaktivan i optimističan. Vjeruje u sebe i u svoj narod. Razne studije i istraživanja pokazuju da pojedinci koji su proaktivni, optimistični i vjeruju u sebe i u svoj narod, imaju veće i bolje šanse za uspjeh ostvariti svoj program.
Dr. Jonjić je najbolji predsjednički kandidat i zato vas molim da ga podržite i preporučite rodbini i prijateljima u Hrvatskoj da glasaju za njega.
Šime Letina, Washington, DC
