By Uobičajno je praviti usporedbe iz prošlosti sa zbivanjima iz današnjice, primjerice politika velikih sila vis a vis Ukrajine i njihova politika u prošlosti vis a vis Hrvatske. U većini slučajeva usporedbe su problematične ili jednostavno ne stoje. Nedavne izjave, stavovi, novoizabranog američlkog predsjednika Donalda Trumpa izazivaju najviše komentara i eventualnih usporedbi sa prijašnjim režimima, vlastodršcima, politikom općenito.
Trump je jedan izuzetak u američkoj pa i svjetskoj politici, u to nitko ne sumnja. Pitanje je koliko ljudi shvačaju njegovu često izuzetnu politiku, svakako drugačiju od prijašnjih američkih predsjednika. Ali, kao obično očekivanja katakad imaju prevagu, i u tim očekivanjima često stvaramo krive procijene.
Nedavni stav Trumpa vis a vis Ukarjine je jedan tipičan primjer kad isčekivanja ne idu uzkorak sa aktualnim događajima. Tako i Trumpov napad na ukrajinskog predsjednika Zelenskog, da je ‘diktator’, da nema manadat da bude predsjednik, itd. Ništa novog u Trumpovom rječniku. Njegova tipična carrot and stick politika, mrkve i batine.
Na jednu ruku kudi a na drugu, direktno ili preko svojih posrednika, hvali ili nagrađuje, tako nakon Trumpovog napada njegov vlastiti poslanik Zelenskom dotićnog hvali i naziva „borbeni i hrabri vođa“! Slijedi kasnije izjava da se bliži dogovor o vrijednim rudačama, rijetkim zemnim sirovinama, koje Trump želi da dobije od Ukrajine kao naplatu za dosadašnju potporu u novcu i oružju, ugovor kojeg je Zelenski ranio odbio potpisati.
Što ima tu kontraverznog, ništa! Trump se ponaša ko pravi bussinesman, trgovac nekretina, što je on ustvari bio prije nego se posvetio politici. Jasno, ako bi se to samo na taj naćin shvatilo, kao neka vrst materijalne transakcije, onda bi se izostavila puno dublja pozadina cijelog ovog sukoba između Ukrajine i Rusije i širih svjetskih igrača.
Tako i usporedba da moćna Amerika, jedna od velikih sila, prodaje ‘malu’ Ukrajinu Rusiji, kao što su nekoć isto tako moćni partneri dijelili baš malu Hrvatsku.
Trump ne prodaje Ukrajinu Rusiji ali on vidi drugaćije prioritete od prijašnjeg ‘uspavanog’ američkog predsjednika. Ustvari on, Trump, mnogo je iskreniji od Bidena, koji je Ukrajini pomagao bazirajući se na već zastarijeli model hladnog rata između SAD i tadašnjeg Sovjetskog Saveza. I ta pomoć je bila uvjetovana, kad je najviše trebala, u dobi ukrajinske ofenzive u Rusiji, je nedostajala u kljčnom oružju kao što su tenkovi, avioni, rakete.
Trump je svijestan da se podrška za rat u Ukrajini smanjuje u SAD, a znamo ako i malo poznamo američku unutarnju politiku koliko je za njih važno javno mijenje. To je ustavri podloga američke demokracije. To bi trebala biti podloga svih demokarcija, da političari nikad nesmiju zakoračit daleko od svojih glasača i prema njima se što više ravnati.
Znaći, ovim ugovorom, deal, sa Zelenskim, oko rijetkih sirovina je naćin kako objasniti i zadovoljiti američko javno mijenje, da rat u Ukrajini ima smisla, da je ne samo strateški važan nego i ekonomski. Poteze koje Biden nije bio u stanju učiniti jer je njegova administracija bila prožeta inercijom, neodlukom, kako riješiti nastale sukobe, bilo u Ukrajini, na Bliskom Istoku ili sa Iranom.
Američki i Trumpov prioritet je budući rat, konfrotacija, sa Kinom kao glavna sfera njegovog interesa. Za njega opasnost od Rusija nije na istoj razini kao što je to Kina. Jasno, on ne želi da se Rusija širi putem invazije jer predstavlja slab primjer i otvara mogućnosti budućim širenjima, ekpanzijama, na pr. Kine vis a vis Taiwana.
On ne želi ostaviti Europu oslabljenu ali želi da se ona ozbilnije primi posla samobrane a ne da živi na račun SAD, kao što je do sada živjela. Party is over! Zato i isključenje EU iz pregovora oko Ukrajine između SAD i Rusije. Nije fiksno, može se opovrgnuti, ali služi kao opomena Europi.
‘Stara Europa’ treba da se probudi is svog dugog zimskog sna ako se želi suprostaviti Rusiji.
Tu je i ideološka različitost, komponenta, koja je dosla do izražaja prilikom obračanja J.D. Vance, američkog dopredsjednika, na nedavnoj Minhenskoj Konferenciji za sigurnost od kad je očitao bukvicu, pravi dressing down, europskom neliberalnom esatblišmentu.
Prigovorio im je na naćin kako postupaju sa onima s kojim se bilo politički, društveno ili vjerski neslažu, usporedio ih je sa bivšim sovjetskim komesarima! Tvrdite, rekao je, da se borite protiv dezinformacija kako biste zaštitili demokraciju, …ustvari, želite ušutkati ljude koji imaju alternativni pogled! Ništa bolja situacija nije ni u Hrvatskoj koja vjerno slijedi EU.
Ovaj Vancov napad bio je uperen na EU politički vrh, na njihovu skrajnu woke ideologiju koja se odrazuje i na rat u Ukrajini. To je sve ono suprotno što danas Trump i njegova desna ruka Musk rade da očiste SAD od.
Vračajući se na NATO, čija stvarna uloga je preventivna obrana, kao garancija da do rata ne dođe a ne da bude dio protu-ruske, ekpazionističke politike koju je do sada Amerika vodila, zato moralna krivnja za sadašnju situaciju lezi na njenim leđima.
Izgleda da je Trump toga svijestan i zato je već izjavio da članstvo Ukrajine u NATO ne dolazi u obzir. Ne zaboravimo da je nakon pada Sovjetskog Saveza bila sugestija, još za vladavine Bill Clintona, da se Rusiju uključi u NATO!? Nažalost na tom polju nije ništa učinjeno, nego se nastavilo sa širenjem NATO-a, kao da je hladni rat jos u toku, sjetimo se Gruzije. Drugim riječima SAD su podcijenile Rusiju koja je tada bila na koljenima i moglo se doći do jednog dugoročnog dogovora.
Isto tako treba shvatiti da Rusija iako nije u istoj ligi kao SAD i Kina je i dalje treća po važnosti sila u svijetu. Zato je nerealno očekivat da će ona samo tako šutke dozvolit da bude u ratu pobjeđena, jer kao atomska sila može se u skrajnosti uvijek na to osloniti.
Tu se vidi važnost imati u prijelomnim povijesnim vremenima prave ljude na vrhu, stvarne političare i vođe. Ovaj rat u Ukrajini se mogao izbjeći, s time se ne opravdava ruska invazija ali isto tako se ne opravdava tadašnja ukrajinska politika koja se previše oslanjala, bila potaknuta, od tadašnje Obamove i Bidenove administracije.
To se je moglo dogoditi i Franji Tuđmanu u vremenu stvaranja hrvatske države, da se previše oslonio na strane čimbenike, jer svijet nije htio neovisnu Hrvatsku jer je i dalje bio zaražen Jugoslavijom kao garancijom stabilnosti na tom dijelu Europe. Nestankom Sovjetskog Saveza a s time i hladnog rata prestala je i važnost Jugoslavije kao tampon zone. Amerika je shvatila da je Hrvatsku dovoljna da osigura strateški važnu Jadransku obalu! Također, za razliku od Ukrajine, Hrvatska nije vodila rat protiv jedne od velikih sila.
Sovjetski Savez kao i Jugoslavija su sada prošlost, zato pristup Rusiji nemože biti na istoj bazi. Današnja Rusija nije jedno te isto kao što je to bio Sovjetski Savez, zato i politika prema njoj treba biti drugačija.
Manje poznata ali tragična činjenica je da Putin osporava samo postojnje Ukrajine kao neovisne države. Nesto slično je bilo i sa Hrvatskom, osporavanje prava da postoji kao suverena država od strane njenih susjeda. A to je vidljivo i u još prisutnim iredentističkim svojatanjima, bilo to od strane Talijana, Mađara ili Srba.
Hrvatska je u Domovinskom ratu jasno i glasno kazala što želi i krvlju obranila svoj teritorij. I Ukrajina je to isto pokazala u ovom trogodišnjem ratu sa Rusijom. U tom smislu ima sličnosti s Hrvatskom. Stvarnost nažalost nalaže da se rat mora okončati, to je ono štoTrump želi, to je ono što i EU želi. iako se pravi da nije tako, to želi i Ukrajina kao i Rusija.
Pitanje je kako to ostvariti po onoj staroj mudroj izreci: „da koza ostane živa a vuk sit“!
Stjepan Asić
