Uskrs, pobjeda dobra nad zlom….

Isusova osuda, muka na križu, smrt i uskrsnuće srž je krščanske vjere, pobjeda dobra nad zlom, svijetla nad tamom! Uskrsnuće Isusa Krista temeljno je vjerovanje kršćanstva koje kazuje da je Bog Isusa treći dan uskrisio od mrtvih, a nakon što je umro za otkupljenje grijeha ljudi, svojim je uskrsnućem pobijedio smrt i stoga poruka Uskrsa glasi da ljubav pobjeđuje smrt.
I hrvatski je narod izašao pobjednikom u Domovinskom ratu, pobjedivši svu mržnju i jal koja mu je prijetila, vezala ga na bezizlazni kraj, poraz i totalni gubitak svoje osobitosti, slobode i identiteta. Na kraju pravda je pobjedila zlo!
I Isus na križu je za tadašnji svijet jednom kad je izdahnuo završio među mrtve, da bi treći dan uskrsnuo. Nevjerovatno ali istinito za sve one koji vjeruju u Boga. Oni koji su mu sudili i koji su ga osudili mislili su da je to kraj njegovom životu.

Umjesto kraja dolazi rađanje novog života, u vjeri i Novom zavjetu. Isus je svojom smrću prekinuo Stari zavjet. Trebao je umrijeti da bi čovjeka, svojim primjerom, ponovno oživio. Zakupivši njegove grijehe, otvorio je novu stranicu, tabula rasa, u čovjećem životu. U vjeri, ne kao izabranom pojedincu, narodu, nego u sve obuhvačujućem, svjetskom, krščanskom duhu!
“Ljubi svojega bližnjega kao samoga sebe” (Mk 12:30-32) božja je poruka.
I danas je ta ljubav u velikom iskustvu. Možda više nego ikada od kraja Drugog svjetskog rata (DSR). Svijet koji se je padom Sovjetskog saveza, komunizma i hladnog rata, trebao otvoriti, započeti, novu stranicu povijesti, kako je to navjestio u svojoj knjizi ‘Kraj povijesti i posljedni čovjek’ američki pisac Francis Fukuyama.

Razbijanjem totalitarnih režima, nacizma u DSR i komunizma u hladnom, trebalo je naznačiti pobjedu demokracije i početak novog poredka u svijetu.
Ali, izgleda da je ta najava bila prenaglena. Jer, ostao je kineski komunizam, po brojčanosti stanovništva i broju žrtava jos opasniji od Staljinovog. A i ovaj drugi imao je svog nasljednika u jednom sličnom obliku, u vladavini oligarha i autokracije, koji danas stoje na čelu Ruske Federacije i prijeti, ratom u Ukrajini, cijelom svijetu.

I jedan i drugi režim su nedostaci, greške iz Drugog svjetskog rata. Rata u kojem je potućen jedan totalitarni sistem, nacističko-fašistički, ali je omogućen drugi, komunistički, da zavlada svijetom.
Zapadnim saveznicima, Americi i Velikoj Britaniji, bilo je važnije na bilo koji način potući neprijatelje, Sile Osovine, ne misleći na posljedice. Silna vojna pomoć SAD tadašnjoj Rusiji omogućila je pobjedu nad Trećim Rajhom i Japanom. Posljedice koje je Staljin vješto iskoristio da proširi i ojača svoju poratnu moć. Tako je cijela istočna Europa prepuštena na Staljinovu milost i nemilost, a u Aziji omogućila uspostavu Maove komunističke Kine.

Ako bacimo pogled na našu, hrvatsku povijest, događaje u vrijeme DSR, rata i porača, vidljiv je gornji zaključak. U Hrvatskoj fašistički je režim zamjenjen sa još gorim komunističkim. Kažem, gorim za nas Hrvate jer nas je ovaj drugi koštao daleko više hrvatskih života i ponovno uveo u umjetnu tvorevinu zvanu Jugoslavija.
Interesantno je po tom pitanju pogledati što je u svojoj knjizi ‘U zemlji velike laži’ napisao Ante Ciliga, hrvatski revolucionarac, koji je kao komunist prošao i sovjetske Gulage i logor Jasenovac.

“Posavši od nacionalnog pitanja, našli smo se pred dilemom: Treba li Jugoslaviji buržoaska ili socijalistička revolucija? Lijeva se frakcija svojedobno zalagala za iskorištavanje nacionalnog problema u interesu revolucije. To se “iskorištavanje”, međjutim, napokon svelo na to da je radnički pokret počeo služiti buržoaskom nacionalizmu potlačenih naroda Jugoslavije….
Poslje 1933., a napose poslje 1938., za Drugog svjetskog rata, elementi su moskovske politike postali srpski nacionalizam i šovinizam. Zbog toga su i jugoslavenska komunistička partija i nova Titova Jugoslavija obnovili staru tradiciju Pašića i kralja Aleksandra: provođenje velikosrpske nacionalne politike usmjerene protiv Hrvata, Bugara, Makedonaca, Albanaca i Mađara, a u savezu s dvije male grupacije: Crnogorcima i Slovencima.”

Ovdje treba nadodati priznanje, po samom Ciligi, da se je on u toj borbi između lijeve i desne frakcije u KPJ uključio u lijevu opciju, koja je težila socijalističkoj (svjetskoj) revoluciji, naprotiv takozvanoj buržoaskoj koja se zalagala za više nacionalno (hrvatsko) opredijeljenje!
Većina još preostalih svjetskih fašističkih režima postepeno su se uz neke iznimke pretvorili u demokracije. Komunizam, s druge strane, iako je došlo do naglog raspada Sovjetskog saveza, i dalje je jedan od najvećih opasnosti svjetskom demokratskom poretku..

Uz autokraciju u Rusiji komunizam u Kini je najveća opasnost u svijetu, uz još par satelitskih režima poput Sjeverne Koreje, manje Kube koja je pred ekonomskim rasulom.
Druga opasnost je na Bliskom Istoku u smislu islamskog fundamentalisma, ustvari “na temeljne spise islama”, vračanja na iskonski islam. Moglo bi se usporediti sa krščanskom reformom iz 16. stoljeća samo u obrnutnom smislu!
Razlike su vremenske, krščanska je vjera prošla kroz cijelu tegobu promjena i reformi tokom stoljeća, uglavnom unutarnjih, krvavih ratova (Tridesetogodišnji rat u Europi), progona.

Islamski fundamentalizam umjesto da račisti svoje unutarnje podjele (Šiti i Suni) sprovodi nasilni rat, jihad, protiv nevjernika, uglavnom Židova ali i drugih manjina, tako da su mnogi, uključivši krščani, na Bliskom istoku skoro nestali iz većinom muslimanskih sredina.Eskalacija sukoba, uz već četrigodišnji rat, ruska invazija u Ukrajini, dio su globalnih ratova uz najnoviji u Iranu, u Perzijskom zaljevu. Dobro i zlo još jednom se nadmeću.

Stjepan Asić