Pripomena [Iznovična i vječna egzistencijalna kletka – srpanjski žal 2026.]: Priloženi fragmenti predstavljaju isključivo individualna promišljanja o osobnoj egzistenciji. U prijašnjem serijalu u petnaest dijelova naslovljenom U metafizičkim okovima realnacionalizma svjedoči se i o svojevrsnoj kognitivnoj disonanci, odnosno dihotomiji – u vidu osobnih promišljanja te stvarnosti i opipljivog djelovanja. Prema tome, sve navedeno nužno je promatrati u užem kontekstu. Autor ne traži i ne nudi konačno rješenje niti poziva na bilo kakav čin (auto)destrukcije, a tekst se ne može promatrati ni kroz prizmu društveno-političke zbilje i realističkog djelovanja aktera – koje sȃm autor, iako pred najezdom mraka, nikako ne odbacuje. Prema tome, cjelina, kao i dosad objavljeni tekstovi, može se promatrati isključivo kao čin individualnog polemičko-filozofskog i egzistencijalnog propitkivanja. Štoviše, valja istaknuti i kako sama misao odudara od koncepta junačkog pesimizma – koji Nikola Puzović dosad uvodi kao jedinu funkcionalnu alternativu, vršeći sintezu nacionalne svijesti i pesimističnog gledišta.
1. Što bi bilo bivanje, u opstojnostima kao takvim negoli primjer apsurdnog biološkog ekscesa. To defektno utjelovljenje homo sapiensa, praćeno egoizmom, moguće u a priori ekscentričnim okolnostima, nije ništa negoli greška bivanja koju treba de facto silovati i mazohistički vršiti ofenzive. Sinteza biološkog determinizma i junačkog pesimizma figurativno predstavlja proglas rata društvenom poretku kakovog poznajemo.
2. Krv potrošne robe će završiti na deponiji, a da bi deponija opstala, potrebno je konstantno producirati novi otpad.
- Taj otpad sam, bolešću shrvan te iz kolijevke otjeran, nestat će sam. Na privremenu sreću inog otpada, istrulit će i zadnji komad te ništarije što ga imenom mojim nazvaše. Hladnu žegu samotno na životu leš gleda – odbačen,posramljen i zaboravljen. Koliko bola, toliko mržnje iza naizgled apatične siluete, te jedinke jedne deponije.
U a posteriori kritičnim i pustim, no a priori besmislenim trenucima ostaje individualno prolongiranje životne pedepse.
Nije li to, hipotetski rečeno, svojevrsni postulat upravo tog junačkog pesimizma?
- U podrumuanthropoidea– ‘mre ta krv i svaka ideja! Ono što ide nekako, u biti je nikako. Taj će, koristi vrijedan, a sve u svemu bezvrijedan, izumrijeti u opstojnostima kakve i čine ovu deponiju samo lȗdi nametnutog okvira. Tavorenje će živjeti – sretnije bez tvoga lika.
Nikola Puzović
- kolovoza 2026.
Leave a Comment