Prije svega, istaknut ću jedan nedavni pokraći tekst kao svojevrsni uvod crticama koje u nastavku slijede sam naslov:
O vlastitome podrijetlu i idealima
Ukratko ću obrazložiti ono što sam dosad pisao u autobiografskim esejima i što sam djelomice znanstveno potkrijepio baveći se genetičkom genealogijom i imenoslovljem (onomastikom). Isto tako, na temelju šireg vlastitog podrijetla, za koje držim da je panhrvatsko, te radi vlastitih empirijskih zaključaka – sebe sam oslovio univerzalnim političkim Hrvatom. Tu informaciju namjerno ističem, iako može zvučati čak pretenciozno, ovi pojmovi su zapravo ključni kako bih definirao vlastiti identitet koji sagledavam kao liberalni nacionalist koji slijedi izvorno pravašku tradiciju.
Eksterni pripadnik zajednice
Posve svjestan autohtone cjeline hrvatskoga naroda na području današnje Republike Srbije, a pogotovo njezinih subetničkih dijelova, kao što je to bunjevački – smatram ključnim istaknuti i činjenicu da ne pripadam autohtonoj zajednici vojvođanskih Hrvata. Podatak je to koji se mnogim pripadnicima upravo spomenutih konzervativnijih krugova možda neće svidjeti, ali kao netko tko hrvatski identitet smatra nedjeljivim, a istodobno izražava puno poštovanje svim granama hrvatskog naroda – ne mogu ne isticati vlastitu volju da gdje god bio, budem i pripadnikom vlastitog nacionalnog bića.
Provenijencije, imenoslovlje i genealogija
Prije svega, kada je riječ o biološkom aspektu identiteta, tu se jasno mora naglasiti jednaka uloga svih predaka. Za mene je identitet isključivo uzvišeni politički čin odabira, a za koji sam spreman podrediti apsolutno sve. Ono „nasljedno“ što čini moj identitet pripada dvjema provenijencijama, što je zapravo rezultat povijesnih, političkih i inih okolnosti. S gledišta čiste genetičke genealogije, i u vlastitoj hipotezi branim gotovo neoborivo: pripadnost haplogrupi i isticanje vlastitoga proto-slavenskoga subklada, koji pripada dinarskoj liniji, a koji je kao takav i starohrvatski! Riječ je o I2-PH908. Nikad iz vida ne ispuštam kako me pojedini krugovi promatraju, ali vlastiti identitet definiram empirijski i znanstveno – a branim ga vlastitim idealima! Moja odluka o pripadnosti hrvatskom narodu je gotovo a priori, i iako se ne može vezati uz okolinu ili određeno interno poimanje identiteta – smatram je upravo presudnom i neraskidivom okosnicom osobnog bitka.
Politički kontekst
Porediti određene ideje i koncepte ustaljene kod nekih drugih etnikuma – ovoga puta neću činiti. No, upravo okvir o kojem govorim sagledava (naj)širu identitetsku sliku. Svi smo se mi susreli s određenim konstruktima koji niječu, dezavuiraju naš identitet!
Nakon izdvojenoga dijela što napisah – nastavljam sublimirati zapravo već napisano u prijašnjim esejima. Tako, ističem ovih nekoliko crtica nastalih u trenutku ponovnog promišljanja…
Ideal novijah: bitak materije
Patnja opstojnosti je univerzalna; održava je volja, ali je uvijek solipsistička. Sustav gradacije ovisi o individualnim preferencijama, značajkama, ali i empirijskim postavkama. Postoji samo autoprojekcija, bez mogućnosti objektivne stvarnosti i širih konekcija s drugim bićima, a koje su u samoj biti inicirane samo biološki, te omeđene sociološkim konceptima – normama, disciplinama, akcijama bitka. Svaka akcija postaje iracionalna, a svaka inicijativa samo je primoranost biološki uvjetovanog koegzistiranja. S druge strane, ego je čimbenik koji sputava ikakvo više poimanje – predstavka nemogućnosti spoznaje Apsoluta, što je praćeno duhovnom entropijom, ali i daljnjom fizičkom individuacijom (principium individuationis). Iako spoznajemo samo sebe u biološkom ovosvjetovnom ruhu – posredstvom optimističkog opija, trudimo se štogod izgraditi… Nameće se pitanje kredibilnosti površnih dnevnih interakcija. U konačnici, uvijek dolazimo do spoznaje da ne postoji funkcionalnost kolektivne svijesti. Paradoks i jest u datome mehanizmu volje, da jedino volja biva neograničenom, dok ljudstvo ne može biti mjerodavno ni po čemu. Ostaje samo primoranost mikroplana: prihvaćanje nužnog zla i vječito bdijenje u okvirima realističkog mehanizma kolektiviteta. Nažalost, čak je i ono nedostižno, jer je to dio optimističkog opija, kao i svaka ovosvjetovna nam individualna akcija. Primjerice, privrženost nacionalnoj ideji gubi svaki smisao, ukoliko izađemo iz okvira mikroplana – okvira koji nitko istinski ne poštuje. Ne može se suditi ikome u poziciji moći, kada je i onaj na dnu tog lanca samo puki pokvarenjak, što je preslika robovanja biologiji.
Privržen sam ovozemaljskim idealima, možda zato jer sam na dnu dna, ali sve ono što izgara u jednoj individui samo je odraz patosa, koji je puka maska biološkog zarobljeništva i prilagodbe ovosvjetovnoj zbilji, a koja ujedno stvara ideal, htijenje, motiv, želju…
Ideali i emocije maska su za biologiju (uvjetovanost) koja se temelji na interesu, a gospodarski je uobličena kroz financijske odnose i kapital. Riječ je o primarno realističnoj tvrdnji i osobnoj interpretaciji – nasuprot društvenoj hipokritičnosti. Dakle, osobno ne polazim od toga, ali to je ono što čini čovjeka u optimističkom opiju.
Nefunkcionalnost nacionalnog okvira stvara nihilizam koji se mora kanalizirati u junački pesimizam.
Sve što postoji na mikroplanu temelji se na realističkom mehanizmu kolektiviteta, te je kao takav samo nacionalni identitet održiv. Ukoliko mi pogaze osnovu – moje postojanje je obesmisleno. Time, svaki međuljudski odnošaj, pa i biološki automatizam prestaje biti prihvatljivim, jer individualna bit gubi uporište. Zato je svaki dan samo nominalistički proglas rata kolektivu koji za mene ne postoji – bez ideala nema ni čovjeka.
Ne postoji ljudstvo – postoje zajedničke vrijednosti. Primarni čin dehumanizacije nailazi kada se ukrste koplja dvaju smrtnika.
Individualno ovosvjetovno nestaje u sebstvu – kolektivna svijest je nedostižna.
Empirijsko breme nosi pozu i ideal – prevagne li težinom; puca i zadnja nit!
Optimistički opij producira mit biološkog nasljeđa – postoje samo individualne plemenite težnje.
Dokle god prednjači mundijalistički narativ kapitalizma – dotle živi hibridna konzumeristička okosnica biologije. Čovjek postaje materijalni proizvod (kakav eksterno i jest), a svaki oblik prikupljanja novog društvenog materijalnog proizvoda (složenije interakcije) označavaju individualni etički poraz. Individualna akumulacija smeća hipokritični je bijeg u optimistički opij. Prihvaćanjem takvog koncepta odbacuje se sve nacionalno – što je još jedan razlog zašto časni naumi nemaju prostor za artikuliranje.
Pobjeda nad samim sobom je najteža, ali samo njome uspostavlja se preduvjet za potpuno izopćenje iz okvira tržišnih bioloških predstavki. Daljnji natalizam u metežu svjetova postaje sadističko fizičko utjelovljenje. Nikada nisam našao sretnog i zadovoljnog natalista, s tim što mu ne znače ni nacionalni, ni gospodarski stečeni preduvjeti. Ukoliko je nacionalno mit, a ideal nasljedna klasifikacija – onda ne postoje argumenti za inkrementaliziranjem bespotrebne patnje koja vodi u nove realnacionalne okove. Ukoliko ne postoji univerzalna nazočnost u fizičkoj Domovini – daljnje funkcije se propitkuju!
Tko je na rubu – taj se ne boji; pa ni kritike kojeg li god soja…
Vita et nomen: oderunt quia timent.
Gdjegod u Domu i grobak je puno!
Nikola Puzović
https://independent.academia.edu/NikolaPuzovi%C4%87
Leave a Comment