U stanju samotnosti, budnosti i psihofizičke trezvenosti – patnja se gradira kao univerzalna vrijednost. U takvom stanju postojanosti te u poziciji privremenog otuđenja od svakodnevnih trivijalnosti – nastupa kakvo god pisanje; individualno promatrano i kao granični čin bijega iz sjemena samoubilačkog nagona – sjene pratilje. Ono nije umjetnost, no i da jest, to bi bio odraz iracionalne patnje kojom smo okruženi.
O samoubojstvu katkad se govori i kao o svojevrsnoj ucjeni ili ultimatumu svijetu – što je iluzorno i hipokritično optimistično-natalističko poimanje ovozemaljskih (ne)prilika. Naime, kao što ne postoji sažaljenje, tako ne treba postojati ni sredstvo ultimatuma, jer sve biva podređeno isključivo mehanizmu individualne volje. U toj kaljuži bdjenja jedina naizgled utjeha jest ona izvan stanja samotnosti, budnosti i psihofizičke trezvenosti. Ono je također produkt besmisla, kao takvo iluzorno i ograničeno, s ciljem daljnjeg otupljivanja koje jedinka jedino može primijeniti u slučaju da odbije izvršiti samoubojstvo. Time se stvorenje biološki održava, omeđeno svim svojim potrebama i manama, dok istodobno čeka konačni udarac čekića i čavla ka lijesu.
Nikola Puzović
- lipnja 2026.
https://independent.academia.edu/NikolaPuzovi%C4%87
Leave a Comment